Poštujemo život – ali ne pristajemo na napade pod krinkom vjere

Otvoreno pismo fra Andrije Bilokapića stiglo je na adresu Zadarskog lista kao reakcija na članak naše novinarke Ive Bucić o broju pobačaja i prizivu savjesti u zadarskoj bolnici. Tema je teška, osjetljiva i duboko osobna – za mnoge. I s razlogom izaziva različita mišljenja. No način na koji su neka od tih mišljenja iznesena u pismu zaslužuje poseban osvrt.

Osobni napad

Fra Andrija ne piše kao privatna osoba – on piše iz pozicije javne i duhovne figure. Svećenik je, franjevac, i njegova riječ nosi težinu kod mnogih vjernika. Ali upravo zato, od klera očekujemo da njihova riječ liječi, tješi, potiče – a ne da ranjava, vrijeđa i sudi.

U njegovom pismu, nažalost, toga je bilo previše.

Prvo, i najvažnije – ružno je, pa čak i opasno, kada se novinarka koja radi svoj posao, točnije, izvještava o zakonima, brojkama i stvarnim podacima iz bolničkog sustava – izvrgava podcjenjivanju, optužbama, pa čak i otvorenom omalovažavanju. Iva Bucić nije izmislila zakon. Nije ona odlučila koliko će liječnika raditi pobačaj. Ona je iznijela javno dostupne činjenice. A zbog toga je, u pismu fra Andrije, postavljena kao svojevrsni sukrivac za „kulturu smrti“, i kao netko tko širi „zagađenje uma“. To nije kritika. To je osobni napad.

Isto vrijedi i za druge izraze u pismu – usporedbe s nacistima, prozivanje za „pomračenje uma“, tvrdnje da bi možda bilo „bolje da nestane čovjek koji trudnoću proglašava bolešću“. Oprostite, ali takva retorika ne pripada čovjeku Evanđelja. Ne pripada svećeniku koji bi trebao graditi mostove, a ne prijetiti provalijama. Ne pripada onome tko poziva na „kulturu života“, a piše riječi koje šire strah i prezir.

Mi nismo u službi ideologije. Mi smo medij koji izvještava. I to ćemo nastaviti raditi – bez ideoloških filtera, ali i bez straha od reakcija. Mi vjerujemo da istina, i novinarska i ljudska, može živjeti rame uz rame s vjerom. I da nije svetogrđe kada novinarka postavi pitanje, prenese brojku ili napiše zakon kakav jest. Pogotovo nije grijeh ako to radi pošteno, točno i bez mržnje.

Rušenje dostojanstva

Fra Andrija u svom pismu tvrdi da se bori za nerođeni život. I to je, u korijenu, plemenita borba – borba koja u sebi nosi duboku vrijednost. Ali nijedna borba ne opravdava prijezir prema drugom čovjeku. A osobito ne prema ženi – koja možda misli drugačije, ali nije manje vrijedna Božjeg pogleda.

U ovim polemikama lako je zaboraviti da iza svake odluke stoje ljudi. Ljudi koji pate, koji se boje, koji traže izlaz. Ako Crkva ne zna govoriti tim ljudima s ljubavlju, i ako njezini predstavnici javno izriču sudove koji vrijeđaju i zastrašuju, tada ne propovijedaju Evanđelje, nego svoju ljutnju i gorčinu.

Mi nemamo ništa protiv da fra Andrija iznosi svoje stavove. Ali imamo puno protiv govora koji ponižava. Imamo protiv kada se naše novinare javno izvrgava prijekoru bez osnove. I imamo protiv kad se vjera koristi kao štit za napad.

Vjerujemo u život. Vjerujemo i u savjest. Ali vjerujemo i u odgovornost riječi. Naročito kad dolaze iz crkvenih redova. I zato ovom prilikom poručujemo i fra Andriji, i svakome tko istupa u ime vjere – ne možete braniti svetost života rušeći dostojanstvo drugoga.

U tome nema ni Evanđelja, ni pobjede.