Posljednja iška lopižarka, s kreativnošću u genima, čuva tradiciju svojih predaka

Na otoku Ižu od pamtivijeka se ručno vrtjelo kolo na kojem su vrijedni lončari stvarali lopiže, kogume, čripnje i fogune, a koje su zatim prodavali na području od Raba do Boke Kotorske. Kad kažemo prodavali, moramo razjasniti kako su Ižani u biti mijenjali keramiku za druge proizvode koji su im nedostajali na otoku. Koliko žita stane u jednu teću ili lopiž, toliko prebaciš u vreću i nosiš natrag na otok.

Inače, otok se dijeli na Mali i Veli Iž, a iako gline ima posvuda, jedino su Veloižani postali lončari dok su se Maloižani specijalizirali za ribolov. Tradiciju iškog lončarstva karakterizira jednostavna tehnologija. Nisko ručno kolo i tri komada alata kao što su razganjača, šiljak i kostora bili su dovoljni kako bi se izradili specifični oblici i ukrasi. Još jedna karakteristika iške lončarije je pečenje na otvorenoj vatri u jami, a kako se više obitelji bavilo keramikom, bilo je više i dvorova gdje se glina nogama mijesila zajedno s kalcitom ili, pak, pekla pa je na jedan poseban način keramika vezala mještane.

Foto: Luka Jeličić

Vrhunac proizvodnje iške keramike dogodio se između dva svjetska rata tako da se oko šezdesetak ljudi bavilo izradom, dok kasnije taj broj opada tako da je sedamdesetih godina bilo devet živih lončara, ali je samo njih šest-sedam povremeno radilo. Kako je bilo sve manje lončara, tako je bilo i sve manje oblika koje su izrađivali. Najviše su se izrađivala tri oblika posuda: lopiž, teća i čripnja.

Život s lončarijom

Srećom, skoro u zadnji tren, jedan Ižanin se zaljubio u keramiku i tradiciju. Sa željom da je sačuva, Predrag Petrović Pepi, s vremenom postaje i jedini posljednji lopižar odlučan u namjeri da sačuva tradiciju, zaslužan što je Ministarstvo kulture utvrdilo kako lončarstvo otoka Iža ima svojstvo nematerijalnog dobra. Svoju ljubav prema glini i prema tradiciji Petrović je prenio na kćer Niku Petrović Grlic koju je dok je još bila u kolicima umirivao s malo gline u rukama. Godinama kasnije nakon smrti svog oca, Nika koja je cijeli život gledala i učila od njega, postaje prva i nadamo se ne i posljednja iška lopižarka.

Bio je to dovoljan razlog da posjetimo obitelj Petrović, Niku i njenu majku Jadranku, koje su s nama podijelile djeliće svog života s Predragom i lončarijom. Jadranka nam je otkrila kako je Nikino rođenje bilo svojevrsno buđenje njenom mužu.

Majka Jadranka velika je potpora Niki/Foto: Luka Jeličić

– Iako je Predrag vukao korijene obitelji koja je najviše radila keramiku na Ižu, točnije obitelj Ivičinih koji se spominju u spisima o keramici iz 18. stoljeća, počeo se baviti keramikom tek nakon što se Nika rodila. Mislim da je to njemu bilo buđenje. Silno je volio svoj Iž i njegovu veliku tradiciju, a pojavio se u zadnjem momentu zato što je tada radio još samo pet lončara koji su bili već u visokim godinama. To je bio važan trenutak jer se jako promijenio način života, pogotovo života uz ognjište. Predrag je učio od njih tehniku rada, a od jednog je spasio sve oblike, kojih ima dvadesetak, što je još jedna posebnost i bogatstvo iškog lončarstva. Kako je sve više radio, trebala mu je i pomoć. A, imao je nas dvije. Prije su ljudi sve zajedno radili, od kopanja gline do miješanja. Znate, biti lončar je jako zahtjevno, a biti lončar na otoku gdje je teško doći do gline i do vode, još je zahtjevnije. A još važnije je to što je tijekom života živio u Zagrebu, u stanu na četvrtom katu ju je mijesio, a jednom i na krovu zgrade. Kad bi sve napravio, upakirao bi posude u kutiju od banana i nosio na Iž kako bi ih pekao, kazala nam je Jadranka dodavši da je tako nesvjesno prenio poruku da ima načina, da tradicija ne mora umrijeti i da se može napraviti korak dalje.

Foto: Luka Jeličić

Predragova kći Nika je inače doktorandica u Beču gdje joj je tema doktorata iško lončarstvo i keramika, a svaki slobodan trenutak provodi na Ižu.

Nasljeđe i inspiracija

– Nakon što je tata preminuo, jako sam se angažirala da to ide dalje. Ministarstvo me 2019. godine predložilo da budem nositeljica i preuzela sam tu odgovornost. Trenutno živim u Beču, ali sam i dalje povezana s otokom i promoviram tradiciju i naše nematerijalno kulturno dobro radom na doktoratu i brojnim skupnim i samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu. Aktivna sam članica ULUPUH-ove sekcije za keramiku, porculan i staklo, a upravo na temelju svojih nastojanja da očuvam tradiciju, primila sam njihovo priznanje za poseban doprinos udruzi za 2022. godinu. Svakako, s obzirom na to da živim u Beču kupujem glinu za rad, a kad sam tu na Ižu, imam tatine zalihe koje je ostavio. Sve mi je ostavio, umiješao kalcit i spremno je za upotrebu. Koristim i bijelu glinu, a koristim i njegovu crvenu, ovisno što radim. Prije par godina napravila sam osam velikih lopiža, što je tipična iška posuda za kuhanje, u svrhu manifestacije koja se naziva Brudetijada. Kuhalo se u tim lopižima i iški lopižari se nazivaju lopižarima, a ne lončarima zato što su dobili ime po toj najpoznatijoj posudi, objasnila nam je Nika dok nam je njena majka pokazala još jedan važan dio tradicije Velog Iža povezanog s keramikom – fogun.

Nika Petrović Grilc/Foto: Luka Jeličić

U njima su ribari palili vatru, a iznad foguna bio je lopiž u kojem su kuhali dok su bili na moru. U kući obitelji Petrović, naravno, keramika se skladno uklopila u dalmatinsku otočnu kuću. Predragovi foguni, lopiži i čripnje ponosno su pozirali, a na stolu iz tiganja virile su domaće smokve.

Nika u svojem radu spaja suvremeno i tradicionalno, a ljubav prema glini dijeli sa svojim dvogodišnjim sinom.

Foto: Luka Jeličić

– Želim da moj sin odraste kao i ja, jer ja sam kao mala beba dobila glinu u ruke. Moj sin je već vrtio kolo sa mnom i želim da odraste s time pa možda bude i nasljednik ove tradicije. Inače, stvaram tradicionalne uporabne predmete, ali posebno me veseli ta nadogradnja koja se dogodila spontano, možda i gledajući oca koji je napravio korak dalje kombinirajući staklo i keramiku. U toj suvremenoj keramici koja se kod mene razvija, stalno je vidljiva tradicija. To je u biti i tema mog doktorskog rada »Iško tradicionalno lončarstvo kao inspiracija za suvremenu umjetnost«, istaknula je Nika te dodala kako su svi ti keramički oblici koje radi jako inspirirani i prožeti nematerijalnim dobrom.

Performansi, simbolika

– Osim toga, radim i performanse koje najčešće izvodim pod morskom površinom. Svake godine snimim jedan video, i tako već 10 godina. Ovdje smo okruženi morem i u biti godinu dana prije tatine smrti sam prvi put ponijela keramiku u more, to je bilo tako spontano. Onda nakon njegove smrti sam osjetila da moram ponijeti njegove posude na dno mora. To je bilo neko čišćenje, neko promišljanje što će biti s tom tradicijom. Sve što je on ostavio sad je nekako na trenutak stalo, a opet sam se našla u nekoj tišini i bilo je jasno da je to i moj put jer ga cijeli život hodam, od rođenja. Samo, to sve je uvijek bilo lako jer se nisam opterećivala, jer je tata uvijek bio tu, i odjednom, sad ga nije bilo. U tom trenutku mi je bilo jasno da je to moj put, kazala nam je Nika koja je osim performansa pod morem, izvela i performans na Dunavu.

Foto: Osobna arhiva

– Za vrijeme korone, nisam na vrijeme došla na Iž pa sam na Dunavu snimila performans gdje moje posude plutaju sa mnom po površini Dunava, a jednu nepečenu posudu puštam da otplovi. Cijela neka simbolika i dubina se stalno prožimaju u mojim radovima. Zašto je bitno njegovati tradiciju? To je nešto što mi se stalno postavlja kao pitanje. Da bi stablo moglo rasti, mora imati dobre korijene. Sve što mi imamo danas možemo zahvaliti našim precima i uostalom, onom što mi stvaramo i ostavljamo našim potomcima. Tako da je tradicija itekako aktualna. Meni je u biti tradicija vrlo moderna i suvremena, uopće nije zastarjela, kazala je Nika.

Iž je nekad davno bio poznat upravo po keramici, a s obzirom na to da je Nikin otac uvijek imao otvorena vrata svog ateljea, ljudi iz cijelog svijeta su dolazili, i tako je Iž opet bio poznat.

Prepoznata iška posebnost

– Ljudi i danas dolaze, preko društvenih mreža nam pišu što bi uzeli i kad mogu doći. Potražnja je velika i od stranih i od domaćih. Trenutno pripremamo u suradnji s Odjelom za arheologiju Sveučilišta u Zadru radionicu u ljetnom semestru. Interes je velik, a na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beču svi jedva čekaju da nešto organiziram na Ižu i da ih provedemo kroz našu tradiciju. Mislim da je jako bitno da sve to zapišem, da zabilježim sve te bezimene lopižare koji su tu dali svoj život i radili mukotrpno kako bi donijeli nešto svojim obiteljima, ali i stvorili nešto lijepo. Ne mogu vjerovati koliko su Ižani bili kreativni u svom radu, istaknula je Nika i odvela nas u atelje u kojem nam je pokazala kogumu- pićonu za pečenje kave, črpnje za pečenje s jednom ili, pak, dvije ušice. Tu je prsura, posuda za prženje i pečenje, a i foguni i kućne kuhinje. Zatim, posebnu priču ima škaldin koji je služio za grijanje ruku prilikom zimskog branja maslina, koji kao da je bio predmet pažnje jer su ih djeca nosila u maslinike. Na policama u ateljeu našao se i koji mugar, točnije posuda za konzerviranje sira u maslinovom ulje, ali i na kraju tu je kralj iške keramike – lopiž.