Pavuša Vežić: Više od bilo kakve nagrade znači mi što se mogu zvati građaninom ovoga grada

Mister Kalelarge, gospodin od formata, vrsni znanstvenik i konzervator. Pavuša Vežić za svoj je nemjerljiv doprinos obnovi grada i obrazovanju studenata zaslužio javno priznanje Grada Zadra, Nagradu za životno djelo za izvanredne rezultate i naročite uspjehe postignute na području znanosti i kulture te očuvanju i prezentaciji zadarske spomeničke baštine i umjetnosti. Upravo smo zato s njim razgovarali o temama iz polja kulture, povijesti, politike i kulture življenja.

Dolazak u Zadar

Poznat kao omiljeni sveučilišni profesor, ovaj je rođeni Makaranin godinama radio kao konzervator u Zadru, svjedočio je svim društvenim i povijesnim mijenama koje su se u gradu dogodile, promatrao kako se društvo razvija i kako se mijenja naš odnos prema spomeničkoj baštini.

Godine 1968. zaposlio se u redovitom radnom odnosu u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zadru. U znanstveno – nastavno zvanje docenta izabran je 1996., a u redovni radni odnos na Filozofskom fakultetu u Zadru stupio je 1999. godine. U nastavi sudjeluje sve do umirovljenja 1. listopada 2017. godine. Tijekom svih tih godina bio je jedan od najomiljenijih profesora, a u svojim je kolegijima objedinjavao teorijsku i praktičnu nastavu, dajući svojim studentima jedinstvene primjere obnove grada na kojima je i sam radio. U travnju 2021. godine svečano mu je je dodijeljena županijska Nagrada za životno djelo za područje znanosti, obrazovanja, kulture, umjetnosti, prostornog i urbanističkog uređenja i zaštite spomenika kulture.

Povijesna arhitektura

– Više od bilo kakve nagrade znači mi što se mogu zvati građaninom ovoga grada, koji je vidio sve njegovo lijepo i ružno. Grad je više od svoje prostorne strukture, on je ništa bez svojih ljudi. Nakon Drugog je svjetskog rata i kataklizmičkog razaranja u razorenom se gradu jedva moglo preživjeti, a s vremenom njegove obnove tekli su i brojni konzervatorski zahvati u kojima sam i ja sudjelovao, pokušavajući tako onome što je ostalo vratiti sliku grada koju su svi poznavali, ističe Vežić, dodajući kako mu je najveće priznanje čestitka malog čovjeka.

Profesor Vežić se u arhitekturu i umjetnost zaljubio u Rijeci, gdje se kao gimnazijalac prvi put upoznao s povijesnom arhitekturom koja ga je očarala. U Zadru se, kaže nam, osim u konzerviranje zaljubio i u obrazovni rad.

– Riječki sam srednjoškolac, gdje sam u pohađao arhitektonski smjer u Srednjoj tehničkoj građevinskoj školi. Kroz školovanje sam se susreo s predmetom povijesti arhitekture, virusom koji me zarazio. U prvom sam se redu u Rijeci zaljubio u povijesnu arhitekturu, što se kao eho nadovezalo na moje djetinjstvo u Makarskoj i Malom Stonu. Od jednog sam prijatelja čuo da u Zadru traže nekog tko bi s Ksenijom Radulićem, uglednom konzervatoricom, radio u Zavodu za zaštitu spomenika. Prvi sam terenski rad imao u Ninu, na crkvici Sv. Križa, prisjeća se Vežić, koji stalno ističe kako je imao dvije karijere – konzervatorsku i profesorsku.

Obnova grada

U Grad se doselio 1968. godine i od tog je trenutka svjedok svih gradskih mijena.

– Kao što me je srednja škola dovela do konzervatorske službe, ona me dovela do profesure na Odjelu za povijest umjetnosti, gdje sam se osobito bavio poviješću arhitekture i zaštitom spomenika kulture. Danas ne znam što mi je bilo draže raditi. Poznajući praksu na živi sam se način uvijek trudio studentima približiti povijest uz koju žive i uče, naglašava profesor i kaže kako je najveći spomenik svakog prostora njegov grad.

– Zadrani su tih godina kada sam tek doselio bili zadovoljni upravljanjem gradom, ne samo fizički, već suštinski, jer su se obnavljale stare institucije, a s radom su počele djelovati nove, kao što su Filozofski fakultet, institut JAZU i Zavod za zaštitu spomenika. Obnavljajući njegovo tijelo, obnovili smo i dušu grada. Nova je arhitektura tako uspješno interpolirana u postojeću staru gradsku jezgru i umrežena u prostor koji je tada krasio puno veći broj trgovina, koje su bile logistika građanima, kaže Vežić i dodaje kako je Kalelarga tada bila prava žila kucavica obnovljenog Zadra.

Masovni turizam

– Ugledne se građane tada zvalo misterima Kalelarge. Danas stara gradska jezgra živi dva polarizirana lica – zimi je umrtvljena, a ljeti prenatrpana turistima. Odumiranje žile kucavice počelo se primjećivati prije oko 25 godina, kada je masovni urbani turizam počeo uzimati sve više maha, ističe profesor i dodaje kako se stara jezgra još uvijek zaslužuje zvati ‘Gradom’, jer on još uvijek egzistira kao zasebna jedinica omeđena gradskim zidinama.

– Zadar se previše umrežio u tokove globalnog masovnog turizma, o čemu su mnogi stručnjaci već puno rekli. Nije to što se dešava ništa drugačije u odnosu na druge velike turističke gradove na Mediteranu. Nije to posljedica samo poslijeratne obnove i ponovnog oživljavanja grada nakon Drugog svjetskog rata, već i globalizacije u kojoj je turistička privreda postala monokulturom koju možemo jako dobro pratiti u Zadru i svim ostalim primorskim gradovima, kaže Vežić i upozorava kako je Grad danas servis turistima.

Poglavari u Kneževoj

Sama činjenica da su javne institucije i mediji napustili staru jezgru – Grad i prešli preko mosta dokazuje koliko Poluotok postaje gradom namijenjenim servisu stranih posjetitelja s izričitom orijentacijom na gospodarsku dobit, mišljenja je je Vežić. Govori kako je, umjesto da na Poluotoku niknu novi hotelski kapaciteti, bolje da se postojećoj hotelskoj infrastrukturi, koja je godinama napuštena, vrati prvotna namjena, umjesto da se objekti javne namjene privatiziraju i tako oduzimaju građanima.

Daje nam i svoje mišljenje o kompleksu Dvije palače.

– Pitanje modernih konzervatorsko-urbanih zahvata, naročito na kompleksu Dvije palače, po mojem mišljenju nije dovoljno duboko proučeno, pa tako niti izvedeno. U svoj tragediji i ratnim razaranjima taj je sklop nasreću ostao relativno neoštećen. Danas kad vidim veliki ulazni prostor, koji stepenicama spaja dvije palače, mislim kako je njihovo konstruiranje povrijedilo ranije sačuvano, jednostavno dvorište. Davno sam kazao kako je instalacija na vrhu krova, »vlak«, nepotrebna te kako je narušila panoramu u dijelu u kojem je grad još uvijek bio relativno dobro sačuvan, smatra Vežić, tr dodaje, na razini sadržaja, kako bi se, s obzirom da je Kneževa plača slična kao i Knežev dvor u Dubrovniku, »poglavarstvo, barem na razini simbolike, trebalo okupljati u toj zgradi«.

Foto: Mislav Klanac

Prepoznatljivo lice

– S druge strane, napravljena je ogromna Providurova palača, odakle se stoljećima upravljalo gradom i Dalmacijom, o čemu se također nije razmišljalo. Mada se povijest ne treba ponavljati, vrijeme je trebalo izdvojiti kako bi se sadržaji doveli u relaciju sa izvornom funkcijom tih građevina, ističe profesor Vežić te dodaje kako je sa suprugom Jasenkom često učenicima pokušao približiti povijesnu arhitekturu Dalmacije.

Vežić i njegova supruga Jasenka prepoznatljiva su gradska lica. Uvijek nasmiješeni, spremni razmijeniti pokoju riječ, svaki ih se dan može vidjeti s psićem u šetnji Gradom – kako zovu gradsku jezgru.

– Psići su krivi za to što sam ja svakog dana tri puta dnevno išao u šetnju. Oni su bili naši mali motorići, koji su nam pomogli da steknemo dobre prijatelje. Zajedno s njima dugo smo se držali naših tradicije, koja je uvijek završavala na Rivi, jer naš suživot s Gradom počeo je praktično čim smo se doselili. Moj me posao vodio u same pore Grada, a Jasenka je kroz svoj prosvjetni rad stalno bila na Poluotoku, priča nam prof. Vežić i ističe kako su uvijek živjeli s Gradom.

Političke mijene

– Zadar je 20. stoljeće proživio kao maćehinsko, naročito tijekom posljednje talijanske vlasti, što se naročito vidjelo po obiteljima koje se nisu slagale s talijanskom vlašću i napustile su grad. Važno je istaknuti da tu ne govorimo samo o hrvatskim, već i uglednim talijanskim obiteljima, kao što je ona Petriccioli, mog prijatelja i učitelja Ive, koji se kao dijete s obitelji odselio na Preko. Ploča se okrenula nakon Drugog svjetskog rata, kada su se mnogi koji su se osjećali Talijanima osjetili ugroženima, naročito jer se nisu sramili svoje talijanaštine i nosili je jednako kao i svoj zadarski identitet, pojasnio je Vežić, kojeg smo upitali kako komentira recentna politička i društvena previranja u Zadri i državi.

– Zadar se oporavljao sve do 90-ih i stasao u obnovljeni grad. Nama nametnuti rat, koji nikako nije bio rat od strane srpske nacije, već od strane ideologije, ponovno je osušio jedan dio grada, kojemu još uvijek treba vremena da se obnovi. Vrijeme u kojem danas živimo nikako ne ide na ruku obnovi duha Grada, mišljenja je Vežić, koji je prokomentirao i odluku Vijeća da Francu Luxardu i njegovoj obitelji ne dodijeli Nagradu za životno dijelo.

Tolerancija, a ne govor mržnje

– Ne bih volio kada bi razlog iza odluke Vijeća bila njihova nacionalna pripadnost. Ako je u pitanju njihova prošlost, ne smijemo zanemariti činjenicu da je obitelj Luxardo bila jedan od najvažnijih proizvođača Maraschina, ali obitelj Drioli je ipak bila prvi proizvođač tog likera. Luxardov Maraschino, uz svu zahvalnost grada, ipak je bio drugi. Ljudi su se zato s pravom pitali kako je to obitelj Luxardo nakon Drugog svjetskog rata pridonijela gradu, ali ideološka i nacionalna opterećenja ponovno su se uvukla politiku, primjećuje Vežić te naglašava kako mladi trebaju biti osobito osjetljivi na takve rasprave, ne dati se zaraziti podjelama i etničkom netrpeljivošću.

– Političke stranke, naravno, provlače ove podijele i tako šire zarazu u društvu. Ako se to bude nasljeđivalo u sljedećim desetljećima, nikada se nećemo izliječiti od naših boljetica, zaključuje Vežić i dodaje kako napredak društva ležu u prosvijećenosti, toleranciji i poštovanju, a ne govoru mržnje.

– Sjetimo se samo naših roditelja, baka i djedova. Koliko im je značio dobar susjed. Više nego obitelj. Susjed živi do nas, prvi je tko će nam pomoći i komu ćemo mi pomoći. U ideološkim malverzacijama otuđujemo se od svojih susjeda, a to je nagore što možemo učiniti, poručuje profesor Vežić.