Četvrtak, 25. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

8 C°

Svjetski dan borbe protiv raka

Nakon raka dojke spoznala sam ljepotu života

Autor: Doria Kolanović

04.02.2023. 10:18
Nakon raka dojke spoznala sam ljepotu života

Foto: Luka Jeličić



Topli je dan početkom veljače. Sunce se probija kroz oblake, bori se s njima, na trenutke pobjeđuje, zasja svom snagom pa ga mrki oblak sakrije. Bonaca je, tu i tamo prođe pokoji brod što uzburka more, tek toliko da mu ne bude dosadno. Ana sjedi na zidiću pored mora i pije kavu. Ima vesele oči koje pričaju priču. I to kakvu. Ana Tičić Bukvić od onih je što u sebi nose posebnu snagu. Jedna od onih čiji se život okrenuo naopačke nakon nekoliko teških riječi i sumorne dijagnoze. Svejedno, nije se predala. Danas obilježavamo Svjetski dan borbe protiv raka. Ona zna kako je to uhvatiti se ukoštac s čudovištem. Nakon svega, postala je još jača, spoznala ljepotu života, posebnost sitnica. Odmah na početku, otkriva malo o sebi. Po završetku faksa, otišla je živjeti u Dubrovnik gdje se udala i dobila dvoje djece. Onda se dogodila rastava, prvi udarac. S djecom se vraća u Zadar.


– To mi je dotad u životu bio jedan od najgorih šokova, a kažu da tijelo svašta pamti i skuplja. Nakon jedne godine rada na zamjeni, dobila sam posao u Starigradu kao stomatologinja u Domu zdravlja i već desetak godina radim tamo. Taj prvi šok od rastave je prošao uz neke pozitivne stvari koje su mi se događale. Rekla sam da u životu kad želimo nešto dobro, na taj način to prizivamo. Uvijek sam planinarila i pjevala, ali nikad nisam pjevala u klapi i nikad nisam imala ekipu za planinarenje. Tako sam jednog dana srela prijatelja koji je počeo pričati o planini i ja krenem u pravo planinarenje. Pročulo se i da dobro pjevam pa me zvala jedna mlada žena koja je osnivala klapu. U toj klapi sam još uvijek, klapa Kapric. Sve mi se posložilo da budem bolje i to mi je uz prijatelje i rodbinu pomoglo da se osjećam dobro. I tako, prolazi vrijeme, ide život, a mi se uvijek trudimo začiniti ga nečim lijepim, uz sve obaveze koje moramo imati, kaže.


Susret s dijagnozom


Negdje prije korone, na putu prema poslu, Ani su se u manje od godinu dana dogodile tri neizbježne prometne nesreće.




– Čak i ako si jak kao stijena, preko nekih stvari ne možeš lako prijeći. Svejedno, svaki dan sam morala ući u auto i voziti. Zbog godina, došlo je i do promjena u hormonima. Vjerojatno je jedno potaknulo drugo, estrogen je podivljao. Počela je korona, ja sam inače išla redovito na pretrage, ali zbog korone nisam išla jer je zadnji put bilo sve dobro. Gužva je u bolnici, mislila sam, ne moram letjeti. Onda sam jednom u desnoj dojci napipala nešto zaista veliko. Nisam znala što je, ali znala sam da prije nije bilo tu. Bilo je jako veliko pa sam mislila da je nekakva cista, obično takve stvari naglo narastu. Otišla sam na pregled. Doktor mi je, dok me gledao na ultrazvuk, rekao: »Ana, medicina je napredovala.« Odmah sam znala da nešto nije u redu. Dok sam išla prema autu, bila sam kao polomljena lutka, jedva sam došla do doma. Bio je rujan, kćer se tad taman spremala za faks. Svojoj sam djeci sve na svijetu, samohrana sam majka. Naravno, imaju i druge, ali mama im je onaj stup kojeg se uvijek drže. Uvijek sam bila jaka, sve probleme na koje sam naišla u životu prošla sam prilično čvrsto. Ovaj put nisam htjela ni pokazati ni reći što mi je, jedno vrijeme sam uspješno skrivala, ali ne možeš. Otišla sam na bolovanje zbog pretraga koje su trajale mjesec dana. Kćer je primijetila, pitala je zašto joj nitko ništa ne govori i zašto kupujem toliko pidžama. Bilo mi je teško zbog njih i zbog sebe, užasan strah. Mislim da je to kod bolesti najgora stvar, taj prvi susret s dijagnozom. Netko u sebi otkrije heroja za kojeg nije ni znao, a netko se prepusti žaljenju. Nema smisla razmišljati o tome zašto se to dogodilo baš tebi. Moraš se dići i pokušati naći dobre stvari u životu i boriti se s onim što je život stavio ispred tebe, kaže Ana hrabro.


– Mjesec dana sam poslušno kao vojnik išla s pretrage na pretragu, skupljala dokumente, nalaze i na kraju dobra vijest u cijeloj priči. Iako je karcinom bio 4×4 cm, što je jako veliko, tad nisam imala pozitivnih limfnih čvorova u pazuhu niti drugdje, što je bila prava sreća. Svaki zloćudni tumor i bolest su drugačiji kod svakog čovjeka, nije svima isto i svakome se posvećuje i prilazi na način na koji zahtijeva bolest. Kad su mi rekli da je karcinom velik, da se prihvatio za mišić, što nije dobro, da treba ići na kemoterapiju, uhvatila me panika. Nisam mislila da će to dopasti baš mene. Kad vidiš ljude ispaćene od kemoterapije, pitaš se hoće li i tebi biti tako. Krenula sam prvi dan tamo, osoblje je bilo divno, susretljivo i prepuno riječi utjehe i ohrabrenja. Dva i pol sata primaš lijekove, dobiješ lijekove protiv povraćanja, najave ti da se nećeš osjećati najbolje i da će ti nakon nekog vremena početi opadati kosa. No, ono za što sam se ja uhvatila nisu te ružne stvari, već kad su rekli »Ana, kad odete doma, nemojte samo leći, probajte se kretati, bicikla ili šetanje, samo nemojte isključivo ležati jer ćete se gore osjećati i bit će vam više mučno«, kaže.


Veliko srce Hrvatske


Ana je ozbiljno shvatila savjete liječnika, nije se prepustila žaljenju i svoje olakšanje i utjehu već je tad polako pronalazila u hodanju. Znala je, kaže, ponekad i pretjerati.


– Prvi dan sam došla kući, ručala, odmorila kratko i otišla s roditeljima u trgovinu. Trebala sam kupiti i stvari za bolnicu. Završili smo s kupnjom, a ja sam im rekla da doma idem pješke. Napravila sam i okolo đir, otprilike šest kilometara i od tog dana svaki idući dan sam šetala, najčešće po nekim rubovima grada gdje nema puno ljudi. Nisam htjela pričati s poznanicima koje sretnem i objašnjavati im pritom zašto imam maramu na glavi. Iz dana u dan, postajala sam sve maštovitija u šetnjama, svaki put sam šetala malo više. Nakon treće od prve četiri teške kemoterapije, dobila sam koronu. Nisu znali što da rade sa mnom jer je bio početak cijele te situacije. Morala sam samoj sebi davati injekcije u rame jer mi je krvna slika bila loša. Mjesec dana me nisu uzimali na onkologiju, stala je kemoterapija jer sam dugo bila pozitivna na koronu. Nije bilo većih posljedica, ali sam se takva iscrpljena morala brinuti i za tatu koji je bio loše, kaže.



Kemoterapija je trajala šest mjeseci. Imala je pauzu od mjesec dana. Uslijedila je operacija u Zagrebu u kojoj joj je desna dojka kompletno odstranjena.


– Tad sam već razmišljala o tome kako ću pobijediti. Htjela sam iz toga svega izvući nešto dobro. Cijelo vrijeme sam bila pozitivna u glavi. Šteta je imati tešku bolest iz koje se izvučeš, pa ne napraviti nešto dobro u životu. Dugo sam bila na bolovanju, ono je završilo mojim hodanjem. Nakon te operacije imala sam još jednu na crijevima, nešto je popustilo od kemoterapije, a potom operacija druge dojke. Tri operacije. Tad je krenulo razmišljanje o Via Adriatici, ali s dozom straha. Teško je to, 1100 kilometara po planinama. Razmišljala sam kako ću to moći. Čula sam se s organizatorima, ispričala sam im svoju priču. Oni su mi dali korisne savjete. Misao je u glavi sazrijevala dvije godine. Kad sam bila pri kraju s liječenjem, pala sam niz stepenice i slomila leđa. Nisam ni znala, udarila sam se u krstačnu kost, boljelo me, ali mogla sam hodati. Pri zadnjim pretragama kod fizijatrice, na magnetu su našli nešto za što su se prepali da je metastaza. Slali su me na daljnje pretrage jer su vidjeli nakupljanja radioaktivnih izotopa. Naglasila sam da sam se jako udarila, a na kraju su shvatili da je riječ o lomu. Svi smo bili sretni pa sam se našalila »je li itko ikad bio sretan jer je slomio kralježnicu«. Početkom devetog mjeseca prošle godine napravila sam probni trening po Velebitu. Prema Prevlaci smo krenuli 15. rujna, a idući dan sam krenula hodati. Prva tri dana pratili su me dragi ljudi, a Damir, moj dečko, pomagao mi je na razne načine. Snimili su početak dokumentarnog filma, pozdravili me i nastavila sam sama. Luda avantura, upoznaješ razne ljude koji ne razumiju i razumiju zašto hodaš. Bio je to veliki test snage. Prošla sam divlje životinje, munje i gromove. Imala sam veliku podršku od poznatih i nepoznatih, javljale su mi se i bolesne žene. Malo po malo, otapala se udaljenost. Upoznavala sam ljude velika srca, tko god mi je mogao pomoći to je i učinio. Hrvatska ima jako veliko srce, kaže.


Ostvarila cilj


Ana je svoj cilj ostvarila. Hodala je 1.100 kilometara, od rta Oštra do rta Kamenjak. S bolešću se, dodaje, svatko nosi drugačije. Ono u što je sigurna jest da je njoj otvorila oči.


– Nismo svi isti, svatko drugačije pristupa svojim problemima. Teško je pametovati ikome. Prije kemoterapije nisam imala vremena prošetati, letiš na posao, dođeš doma i staneš, ni ne izađeš. I onda, hodam bolesna, odjednom vidim ljepotu mora. Sve miriše, boje su posebice lijepe. Život je zaista lijep, a koliko će trajati ne znamo. Tko zna što nas sutra čeka. Koliko god da budem na ovom svijetu, želim živjeti i biti sretna. Naravno, ne mogu svaki dan biti jednako sretna, ali zaista se isplati napraviti nešto dobro za sebe. Svatko zna što njega ispunjava. Treba tražiti ono što će nas veseliti, pozitivne, male stvari i obojati život šarenim bojama, zaključuje Ana.