Na pijaci skeptični oko kvalitete hrane u budućnosti: "Mladi ni ne znaju di je polje, jest ćemo mi sve umjetno..."

Svjetski dan hrane obilježava se 16. listopada svake godine, kako bi se naglasila važnost hrane kao jedne od osnovnih ljudskih potreba, ali i ljudskih prava. Ovogodišnja tema obilježavanja Svjetskog dana hrane je »Pravo na hranu za bolji život i bolju budućnost« jer hrana predstavlja treću osnovnu ljudsku potrebu, nakon zraka i vode. S obzirom na to da većina ljudi u svijetu ne može priuštiti zdravu prehranu, a svaki čovjek ima pravo na dostupnost hrane i adekvatnu prehranu važno je govoriti o hrani i kvaliteti namirnica koje jedemo.

Prema procjeni alata »Worldometer« 15. listopada 2024. godine u svijetu je 882 milijuna pothranjenih ljudi, a na isti dan, i to samo do popodneva, od gladi je umrlo gotovo 17. 000 ljudi.

Brojne su organizacije koje ukazuju kako određene društvene skupine često pate od gladi ili ne mogu priuštiti adekvatnu prehranu, te su prisiljene koristiti samo osnovne namirnice ili jeftiniju, nezdravu hranu, dok drugi pate zbog nedostupnosti svježe ili raznolike hrane.

Kako bismo saznali mišljenja naših građana, uputili smo se na tržnicu koja je u ovo jesensko doba obilovala proizvodima. A dolaskom na lokaciju, odmah smo susreli gospodina s rukama punim vrećica.

Upitali smo ga što misli o kvaliteti namirnica koje su nam dostupne, bilo u trgovini ili na tržnici.

Neki štede i kukaju

– Evo danas sam kupio i ribicu i puretinu. Trudimo se zdravo hraniti, a na pijaci uvijek imamo mogućnost kod koje kumice pronaći kvalitetne namirnice.

Što se tiče bacanja hrane, svi malo ipak bacimo, uvijek ostane, a nitko ne voli podgrijavanje, kazao nam je kratko Boris, a prodavačica Rosanda je dodala kako postoji razlika kod mlađih i starijih. Mlađi se uglavnom lošije hrane, u lancima brze prehrane. Iako, kako kaže, ni neki stariji nisu puno bolji.

– Neke starije nije ni briga je li strano ili uvozno, to njima ništa ne znači. Vjerojatno jer je život skup, pa idu u centre i kupuju na akciji. Znam kad svojima donesem s pijace koliko im je sve ukusnije. Ali jednostavnije im je u centar poći. Jedna je stvar to što smo mi sa sela od malih nogu navikli na zdravu prehranu, pa jedemo donekle zdravo.

Nastojim svojima kad mi dođu iz grada sve priuštiti, peku i salatu i sve. A znate, razlike ima u navikama kod ljudi sa sela i ljudi iz grada. Građani najviše dolaze na pijacu petkom ili subotom. Kroz tjedan rade po čitav dan, pa kad dođu s posla spremi se nešto na brzinu i to je to.

Subotom na pijaci se kupuje i voće i povrće, počaste se za nedjeljni ručak. Kupi se domaće voće i povrće… i krumpira i limuna, svega, kazale je Rosanda te dodala kako čak ni ne pitaju cijenu.

– Ljudi koji svaki dan kupuju ni ne mogu svaki dan tako trošiti. A umirovljenici, neki gladuju i štede na sebi i stavljaju novce sa strane za »ne daj bože«.

Tipa, kad su se mijenjale kune u eure. Zaprepastila sam se kako u banci penzioneri nose pune torbe kuna iz kuće. A kad dođu tu, uvijek kukaju, to im je nekima već navika. Iako, ima onih koji zbilja nemaju, naravno.

Isto tako, neki tek sad u starijim godinama baš ne žele štedjeti na sebi, neki mi znaju reći da im nije više skupo jer dok su živi više ne žele šparati, kazala nam je Rosanda koju smo upitali kako gleda na uzgoj hrane u budućnosti.

– A ništa, sve će biti umjetno! Sve gore i gore će nam biti. Ove generacije kao mi što ovako na pijaci radimo, to će s nama biti gotovo jer mladi ne žele, ni ne znaju di je polje. A mi kao država već uvozimo pola hrane, tako vam je to, kazala je Rosanda i kupcu napomenula da ona nikad ne daje manje nego što vaga kaže, čak daje i više.

Ne vjeruje u etikete

Danijelu smo sreli na štandu dok je kupovala punu torbu povrća. Kazala nam je kako misli da ljudi više-manje skromno jedu.

– Ja se nadam da možemo još uvijek naći domaću spizu na pijaci, iako masu povrća koje se ovdje prodaje nema nikakvu oznaku pa ni ne mogu biti sigurna u tu kvalitetu. Nastojim jesti jako puno povrća i kupujem na pijaci, a osim zdrave hrane puno pazim i na suplementaciju koju uključujem u svakodnevnu prehranu.

Ali, sve u svemu, poprilično smo svi skeptični. Mislim da je i utjecaj medija značajan, puno se priča i piše o tome, a koliko sa sigurnošću mogu reći je li domaće ili ne – teško je. Postali smo megalomansko društvo, ali u isto vrijeme mislim da ljudi poprilično skromno jedu.

Pogotovo oni koji si ne mogu priuštiti i tako kvaliteta namirnica i odnos prema kvaliteti tada jako pada, kao i zdravlje. Očito je da cijena zapravo dirigira nametnutu kvalitetu, istaknula je Danijela, a mi smo na putu do ribarnice sreli gospođu koja je također bila skeptična oko budućnosti uzgoja hrane.

– Moj odnos prema hrani je uvijek takav da ga iznova njegujem. Jedem mediteranski i ne kupujem ništa gotovo. Svatko ima svoj stil, ljudi žive užurbano… A ja više ne vjerujem u etikete, ne vjerujem da jedemo ispravnu hranu, ne vjerujem institucijama.

Niti trgovcima, svugdje ima masu preprodavača. Imam ovdje povjerenja u par ljudi i to je to, ali garancije nema. U trgovačkim lancima kupujem kad nema ovdje na pijaci. Osobito ljeti kad smo mi domaći zakinuti, a sve kvalitetne namirnice idu restoranima.

Ljeti je ponuda na pijaci oskudna, nema toliko toga kao što sad ima kad ima manje turista. Poljoprivreda je kod nas zanemarena, ova nekolicina proizvođača ne može opskrbljivati tu količinu kupaca ljeti.

Budućnost ove države je u poljoprivredi, koju je ista ta država, nažalost, zanemarila, kazala nam je gospođa dodajući kako su samo profit i zarada bitni, a proizvodnju nemamo. Zašto je tako? Radi politike, smatra gospođa.