'Kolanjska enciklopedija' Frane Šupraha Matešić: 'Otok Maun gotovo je zaboravljen'

Nakon što je postao prava lokalna zvijezda zbog priče o oživljavaju povijesti kolanjskih rudnika ugljena, koji su godinama prehranjivali i grijali otočne obitelji, »kolanjska enciklopedija« Frane Šupraha Matešić ovaj put nam je ispričao nadasve zanimljivu povijest otoka Mauna i Poljoprivredne zadruge Kolan, koja je bila posljednji korisnik njegovih prirodnih dobara.

Palčići vlasnici

Otok Maun je u povijesti Dalmacije napose značajan po tome što ga je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. darovao Samostanu sv. Krševana u Zadru 1069. godine. Međutim, tako poznat otočić gotovo je zaboravljen, povijesno i poljoprivredno, jer, kako nam je kazao Šupraha Matešić, nakon gašenja Poljoprivredne zadruge Kolan, otok je godinama napušten i tek povremeno naseljen.

Iako ga je Petar Krešimir IV. dao benediktinkama da ga posjeduju »vječno i bez ikakva uznemiravanja od strane smrtnih ljudi«, njegova je povijest kudikamo zamršenija i zanimljivija.

Premda je Maun godinama bio u crkvenom vlasništvu, njegova je recentna povijest isprepletena prodajama, iznajmljivanjima i zadružnim ugovorima.

– Kroz povijest, politička previranja i brojne ratne sukobe u našem kanalu, Maun je često mijenjao vlasnika, ovisno o tome tko bi odnio prevagu u borbama na moru. Nama starijim Kolanjcima izuzetno je, pak, zanimljiv period nakon Drugog svjetskog rata, kada je tadašnja Poljoprivredna zadruga iz Kolana dobila pravo korištenja otokom za ispašu i proizvodnju sira, istaknuo je Šupraha Matešić, kazavši kako je njegov otac, kao i skoro cijelo selo, bio uključen u Zadrugu, čije su se aktivnosti i programi protezali daleko od same poljoprivrede.

– Krajem 19. stoljeća za 26 je tisuća forinti prodan obitelji Palčić. Oni su ga koristili dosta dugo, da bi potom zapadni dio otoka iznajmili poljoprivrednicima iz Barbata, a južni su paški Palčići iznajmili trojici braće iz kolanjske obitelji Zubović. Njihovi ga potomci i dan – danas koriste, mada je veliki dio otoka napušten i zarastao u šipražje, kazao nam je Šupraha Matešić, dodavši se kako obitelj Palčić nakon rata nije vraćala iz Italije u Jugoslaviju.

– Zato su tadašnjem Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske ponudili svoj dio na prodaju. Ministarstvo je prihvatilo njihovu ponudu i tadašnjoj Općini Pag na odluku dala kojoj će od otočnih zadruga taj dio otoka dati na korištenje. Sve su se četiri otočne zadruge novljaska, kolanjska, paška i povljanska javile na natječaj, no upravo su Kolanjani bili najsretnije ruke, ispričao je Šupraha Matešić.

Foto: JOSIP FABIJANIC

Ovce i sir

Maun se inače nalazi zapadno od otoka Paga, istočno od otokâ Pohlipa, Oliba i Planika, južno od otoka Škarde i sjeverno od Malog i Velikog Brušnjaka; obuhvaća 8,5 km², a upravo je darovnica Petra Krešimira IV. zadarskomu Samostanu sv. Krševana iz 1069. godine bila jedan od ključnih dokaza o prestanku bizantskoga vrhovništva nad dalmatinskim gradovima i obalom i uspostavi suvereniteta hrvatskoga kralja. Otok su u kasnijim stoljećima držale u zakupu zadarske patricijske obitelji. Nije posve poznato kada i na koji je način taj otok postao svojina paške općine za stan čobanima i ispašu stoke.

– Općina na početku nije znala kako se nagoditi s otočanima, tako da je Ministarstvo cijeli predmet ranih 50-ih poslalo Privrednoj komori Kotara Zadar, koja je odlučila zemlju na upravljanje dati najaktiviranijoj od četiri zadruge – kolanjskoj. Godinama su se tako Kolanjani na otoku bavili uzgojem ovaca i proizvodnjom sira, sve do 80-ih, kada je Zadruga ugašena, a Maun osiromašen za oko 120 grla paških ovaca, sjetio se Šupraha Matešić, dodavši kako se Zadruga, osim poljoprivredom bavila i organizacijom mnoštva kulturno-zabavnih događanja, uključujući i vrlo vjerojatno prvo paško nezavisno kino.