Kako je 1991. osvojena vojarna "Turske kuće" i koji je ministar ranije stopirao akciju

U nedjelju, 6. listopada obilježava se 33. godišnjica žestokog napada na Zadar. Tenkovi JNA pokušali su iz devet pravaca ući u grad. Tri mjeseca Zadar je bio bez struje i vode. Zadrani i hrvatski branitelji iz drugih krajeva Hrvatske obranili su grad na njegovim prilazima, na mjestima koja su danas sastavni dio grada. U šest nastavaka donosimo 8. poglavlje “Zadar je obranjen” iz monografije “112. brigada HV Zadar – Od dragovoljačkih odreda do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske” autora pukovnika Marka Čuline i pukovnika Dušana Nikitovića u kojem se detaljno otkriva tijek akcije.

Temeljem potpisanog primirja 17. rujna između predsjednika dr. Franje Tuđmana, srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i generala Veljka Kadijevića u Igalu zapovijeđen je prekid vatre i dovođenje hrane, vode i električne energije blokiranim vojarnama. Nastavila se pasivna blokada. Koliko je neprijatelj učestalo kršio dogovoreno primirje, a na širem području Zadra izvodio napadna djelovanja na Poličnik, Zemunik, Nadin, bilo je i više nego jasno da se mora odgovoriti istom mjerom. Tim više što su branitelji na položajima raspolagali s jedva nekoliko metaka u svojim okvirima.

Bez odobrenja ministra

Odlučeno je da se aktivira plan osvajanja vojnog skladišta JNA na Turske kuće na bulevaru i povrat oružja zadarske Teritorijalne obrane. Zapovjedništvo 112. brigade detaljno je razradilo plan blokada i osvajanja vojarni JNA pa tako i ove na bulevaru još u lipnju 1991. godine. Početkom srpnja saborski zastupnik Davor Aras i načelnik stožera 112. brigade Dušan Nikitović odlaskom u Zagreb kod tadašnjeg ministra obrane Šime Đodana zatražili su odobrenje za zauzimanje skladišta Turske kuće u kojemu je bilo uskladišteno oružje zadarske i biogradske Teritorijalne obrane.

Foto: 112. brigada

To oružje smo smatrali svojim jer, napokon, kupili su ga naši radnici, tvrtke i tadašnje općine Zadar i Biograd na Moru. Nažalost, nismo dobili odobrenje od ministra Đodana za izvođenje ove za nas presudne akcije. Ministar je smatrao da je to preuranjeno te da će takva akcija izazvati otvoreni sukob sa bivšom JNA što bi nam, prema njegovom mišljenju, tada više štetilo nego koristilo. Akcijom osvajanja vojarne 21. rujna rukovodili su zapovjednici 4. i 112. brigade sa zajedničkog zapovjednog mjesta. Akcija je počela u 19,30 sati zavijanjem svih gradskih sirena za zračnu uzbunu kako bi se građani sklonili u svoja skloništa. U 19,40 sati isključeni su svi energetski i PTT priključci prema vojarnama. U 20,00 sati uspostavljena je potpuna blokada svih vojarni u gradu sa svim raspoloživim snagama rajonskih štabova, a jedan vod 4. i jedan vod 112. brigade izvršili su osiguranje raskrižja kod “Mehanizacije” i blokadu vojarne “Konjušnica” kako bi se spriječilo spajanje neprijateljskih snaga iz ova dva vojna objekta međusobno udaljena tek nekoliko stotina metara.

Odgađani napad

U 20,30 sati izdan je signal “orao” za početak akcije. Brzim upadom snaga specijalnih postrojba MUP-a pod zapovijedanjem Đure Župana svladana je straža koja je osiguravala objekte i skladište. Tijekom iste noći izvučen je dio naoružanja Teritorijalne obrane, preko 2.500 komada pješačkog naoružanja i više protuzračnih topova 20/1, laki prenosni raketni lanseri “strela 2 M”, protuoklopni lanseri 9 K 11 “maljutka”, protuoklopna oruđa, oko četiri borbena kompleta pripadajućeg streljiva i druge raznovrsne vojne opreme. Svo je to naoružanje u roku od nekoliko sati bilo distribuirano po postrojbama duž cijele crte bojišnice i bilo u rukama branitelja. I danas, u mirnodopskim uvjetima, samo ovaj dio zadaće bio bi teško izvediv u rasponu od nekoliko sati. Ali, bila su to neka druga vremena.

Sljedećeg jutra, 22. rujna neprijateljsko zrakoplovstvo raketira vojarnu Turske kuće i uništava ostatak naoružanja. Zadrani i danas pamte tu vatrenu noć i žestoku reakciju neprijatelja iz svih oruđa i uz potporu zrakoplovstva. Međutim, brižljivo i u tajnosti pripremana akcija izvedena je bez gubitaka na strani hrvatskih branitelja. S osvojenim oružjem, i onim koje je počelo pristizati iz raznih krajeva Hrvatske nakon predaje vojarni u Ogulinu, Zagrebu, Varaždinu i drugdje, već ojačane postrojbe 112. brigade dočekale su kraj rujna i opći napad neprijatelja duž cijele operacijske osnovice uključujući i napad na grad Zadar.

Foto: 112. brigada

Na kraju postoji logično objašnjenje zašto je napad i osvajanje vojarni po mišljenju mnogih, u prvom redu nestrpljivih branitelja, odgađan i odobren tek sredinom rujna. Činjenica je da se JNA u ostvarenju velikosprskih ciljeva u prvoj fazi rata prikazivala kao zaštitnik srpskog naroda i sprječavatelj međunacionalnog sukoba. U drugoj fazi rata “morala je prvo sačekati otvoreni napad, tako da on bude vidljiv za sve, da se nedvosmisleno vidi tko je napadač, a tko branitelj, tko nameće rat, a tek onda uzvratiti udarac”. (V. Kadijević: Moje viđenje raspada – Vojska bez države., Politika, Bgd,1993., str. 133.) To je bila strategijska zamka u koju je nepripremljena na političkom i vojnom planu nepromišljeno trebala uletjeti Hrvatska. Prema riječima Davora Domazeta Loše: “Bit je cijelog plana u ratu protiv Hrvatske kako od nje stvoriti agresora, da bi JNA bila branitelj”. (D. Domazet: Hrvatska i veliko ratište, Zagreb, 2002., str. 62.) Srećom, hrvatsko vrhovništvo prozrelo je sve zamke i pronašlo način da pravodobno odgovori i suprotstavi se svim velikosrpskim planovima i ulozi JNA u njima.

Izbijanje na Jadransku obalu

Nakon zauzimanja Masleničkog ždrila i izbijanja na Zeleni hrast neprijatelj je ostvario prvu etapu svoga plana. Početni uspjesi homogenizirali su srpsko stanovništvo u tzv. SAO Krajini u očekivanju stvaranja granice Velike Srbije. Tomu su doprinosile i raznovrsne dobrovoljačke skupine pristigle iz Srbije: Beli orlovi, vojnici kapetana Dragana, arkanovci, četnici Vojislava Šešelja.

JNA već odavno nije zaštitnik ugroženog srpstva, već je postala glavni čimbenik i nositelj nasilne uspostave granica Velike Srbije. Za ostvarenje ovog cilja, na području Dalmacije, neprijatelj je morao izbiti na jadransku obalu i time presjeći komunikaciju sjevera i juga Hrvatske.

Pokušaj prodora neprijateljskih oklopno-mehaniziranih snaga sredinom rujna na Šibenski most iz pravca Zatona, hrvatski branitelji su nakratko uspjeli otkloniti djelovanjem topničkih bitnica sa Zečeva i Žirja. Nakon ovog neuspjelog napada gdje su njegove oklopne snage bile kanalizirane konfiguracijom terena, neprijatelj je sve svoje snage usmjerio na Zadar i krenuo je na “sve ili ništa”. Zadarska bojišnica pružala je izuzetno povoljne mogućnosti za agresora.

Na cijeloj zadarskoj ploči i Ravnim kotarima omogućena je djelotvorna uporaba svih oklopno-mehaniziranih snaga i to bez potrebe prikrivenog dovođenja u borbeni raspored. One su iz dostignutih linija razmještaja odmah mogle početi djelovati. Međutim, za Zadar je neprijatelj pripremao još strašnija iskušenja, dotad neviđena. Grad i njegove građane trebalo je izbrisati s lica zemlje, i na njegovo mjesto izgraditi “još stariji i lepši grad” kako reče general Mladić, kojemu se pripisuju ove riječi.