FEKP: Drugo ljeto za redom u Zadar doveo renomirane domaće i strane spisatelje i pjesnike

Sjajno izdanje 22. Festivala europske kratke priče, koji je drugo ljeto za redom u Zadar dovelo renomirane domaće i strane spisatelje i pjesnike, ponovno je oduševilo publiku, koja je tražila mjesto više ispred Kazališta lutaka Zadar. Najdugovječniji književni festival posvećen kratkoj priči ove je godine bio posvećen razumu i osjećajima, i piscima koji ih u svojim djelima tematiziraju i prepliću na umjetnički izazovan, društveno angažiran, uzbudljiv i poticajan način. Moćni glasovi nove europske književnosti – Shida Bazyar, Giulia Caminito, Sara Mesa, Sandor Jászberény, uz ponajbolje domaće pisce govorili su o mjestu i vremenu u kojima živimo, o našim krizama i potresima, našim nadama i uporištima.

Crna Dalmacija

Zadarski dio Festivala europske kratke priče otvoren je predstavljanjem zbornika “Dalmacija Noir”. U zborniku, što ga kao urednica potpisuje Marina Vujčić, mračni portuni, groblja, neosvijetljene kalete i užareni maslinici poprišta su laži, prijevare, zločina, tjeskobe i nesretnih okolnosti. Krvnici i žrtve regrutirani su iz istog zbora autodestruktivnih i izgubljenih pojedinaca, a u trpkom proznom koktelu od netipičnih inspektora i tipičnih Dalmatinaca prepoznajemo note mediteranskog humora, suptilne ironije i neizbježnog dišpeta. Frane Herenda, Iva Pejković, Marina Vujčić i Lada Vukić govorili su o ovom projektu udruge “Zapis”.

Autorica priče “Zovem u vezi špahera”, Lada Vukić kazala je da je ideju za zbirku zajedno s Ivom Pejković osmislila na temelju drugih zbirki.

– Paralelno smo Iva i ja čitale knjige ‘Istanbul noir’ i ‘Rim noir’ pa smo zaključile da bi valjalo napraviti i ‘Dalmaciju noir’ jer ima u Dalmaciji dovoljno tame.

Iva Pejković, autorica priče “Sirena”, koja počinje dolaskom na otok gdje se odmah pojavljuje leš, kazala je da “voli kad priča počne naslovom iz crne kronike” te da inspiraciju crpi iz “pročitanoga i pogledanog”.

– Puno čitamo, ne razgovaramo puno o pročitanome, ali upijamo domaće i strane autore koje volimo.

Priča Želimira Periša “Pozdrav iz Dalmacije” prva je priča u zbirci, a Vujčić kaže da ju je za prvu izabrala upravo zato što se odvija tijekom dana te objasnila kako je organizirala zbirku.

– Želimirovu sam priču stavila na početak knjige, jer je to jedina priča koja se događa ‘po zvizdanu’, što nije karakteristično za noir, činilo mi se zanimljivim da knjiga koja se tako zove počinje s pričom koja se odvija po danu. Redoslijed priča intuitivan je, pokušala sam slijediti ritam svoga čitanja, nastojala sam da bude redoslijed koji bi meni, a pretpostavljam i drugima, u čitanju odgovarao, objasnila je Vukić.

– Filmski noir sredine prošloga stoljeća uvijek u priči ima manipulativnu fatalnu ženu koja je kriva za jad i nesreću koja se događa junacima, a u ovoj knjizi toga nema. Junaci stradavaju zbog vlastite gluposti i nepromišljenosti. To je bitna odlika ove knjige, ovaj noir preispituje tamnu stranu društva, a ne vještičju prirodu žene, kazala je dalje. Priče prate fotografije zadarskih fotografa Aleksandra Bonačića, Adrijane Vidić, Jerolima Vulića, Tihomira Franova i Kažimira Markulina.

Roman “Nas tri” njemačke autorice Shide Bazyar govori o bijesu i prkosnoj energiji koja je uzburkala suvremenu njemačku književnost te o knjizi o trima mladim ženama koja je Europi ponudila zrcalo u kojemu se ogledaju rastuća ksenofobija i jačanje krajnje desnice, svijet u kojemu je kudikamo lakše biti domaćin, bijelac i muškarac. Roman “Nas tri” Shide Bazyar njemačkom je književnošću odjeknuo kao bomba. Bespoštedni bijes koji nosi jednu od njegovih junakinja, gorivo je naizgled posve različito od onog koje pokreće junakinje španjolske književne zvijezde Sare Mesa, koju kritika posebno hvali zbog sažetog, napetog i oštrog stila pisanja te je smatra jednim od najzanimljivijih, najosobnijih glasova suvremene španjolske književnosti.

Foto: Mate Komina

Ljudska patnja u fokusu

“Zapadnjačke priče” naslov je još jedne sjajne, na hrvatski jezik prevedene zbirke pripovijedaka u kojoj nas Sándor Jászberényi i njegov prozni alter ego Daniel Maros vode u srce tame. Priče su to koje svijet presijecaju od New Yorka i Londona, preko kurdskih izbjegličkih kampova u Siriji, pa sve do ratom zahvaćene Ukrajine ili migrantskih naselja u rodnoj mu Mađarskoj.

U godinama dvijetisućitim, u koje je Giulia Caminito smjestila svoj dirljiv, ljutit, moćan i naglavce izvrnut bildungsroman “Jezerska voda nikad nije slatka”, velike političke i građanske bitke više ne postoje, a važno je jedino izboriti se za svoje mjesto pod suncem. Neispunjena obećanja bolje budućnosti i razočaranje čitave jedne generacije u ovom bestseleru nagrađenom uglednim nagradama Strega Off i Campiello ranjivost pretvaraju u bijes, a o tome gdje nas sve bijes može odvesti.

– U svome pristupu prikazujem da je banaliziranje smrti čovjeka i ljudske tragedije najveće zlo. Književnost za razliku od života ima smisla te da mi pomaže da s mesijanskim kompleksom nađem taj smisao i izdignem se iznad besmislenosti, kazao je Jászberény, naglasivši kako piše o najvećim strahotama ljudi kako bi se nosio s tom traumom.

– Tekst izvlači čitatelja iz tromosti. Ono što čitatelja potresa je ono što nije napisano. Čitatelj je najmanje zaštićen jer ne zna da ukazujem na to, istaknuo je tijekom razgovora.

Caminito je pisati počela još tijekom studentskih dana, no kako je sama kazala, te priče na sreću nisu ugledale svijetlo dana. Osim pisanja, Caminito se istovremeno bavi i izdavaštvom te je na festivalu istaknula kako je debitirala romanom iz 2016. godine. “Jedan dan će doći” objavljuje dvije godine kasnije, a romanom “Jezerska voda nikad nije slatka” osvojila je srca talijanske i inozemne publike.

– Moji su roditelji knjižničari, a majka piše književnost za djecu, tako da sam odrasla okružena knjigama. “Jezerska voda” govori o skoro uzaludnoj borbi jedne majke da se izbori na pravo da živi u tzv. gradskom stanu. Rijetko se tko može poistovjetiti s ovom pričom, no upravo mi je u Zagrebu prišla jedna žena crvene kose koja se nalazi u istoj situaciji kao junakinja mog romana i ispričala mi svoju priči, što me jako dirnulo i što nikada neću zaboraviti, pojasnila je Caminito, dodavši kako nakon uspjeha “Jezerske vode”, koju promovira već tri godine, ne može zamisliti pisanje još jedne takve uspješnice.

– Roman dijelom ocrtava moja vlastita iskustva, no to se odnosi na lik Gaije, dok je glavna protagonistkinja Antonija, lik snažne majke koja istu bitku vodi već 30 godina, temeljena na jednoj Rimljanki koju sam intervjuirala, kazala je Caminito.

Bez obzira na to govore li o Ukrajini, Siriji, SAD-u, Mađarskoj ili Italiji, svijet u koji nas vode priče Giulije Caminito i Sándora Jászberényija nije najbolji, a još manje najpravedniji od svih mogućih svjetova.

Foto: Mate Komina

Proza vs. poezija

Nakon što je bura na Velebitu okrenula na maestral u Zadar je stigao Edo Popović, koji je na FEKP govorio o svijetu u kojem živimo, njegovim tegobama i patnjama.

– Strašno je dosadno držati se jednog modela pisanja i gurati ga cijelu karijeru. Često sam svojim proznim djelima ušao u slijepu ulicu. No, ipak mislim da je bolje ići dalje nego stajati u mjestu. Uvijek sam pisao ono što sam živio. Ja sam novozagrebački pisac te su Utrine, plac i Asterix caffe moji toponimi. Kada sam stjecajem okolnosti otišao u druge krajeve, oni su postali mojom novom muzom, kazao je Popović, naglasivši kako je cijeli život zapravo želio biti pjesnik.

– “Kako sam brojio ružičaste robote” u sebi nosi pečat mog novog smjera, a pisana je slobodnim potezima. Riječ je o proznim fragmentima koji su labavo povezani. Meni forma nije važna. Kako su rekli Mića i nasukani mornar Senko, dobra literatura je dobra literatura, zaključio je Popović.

Senko Karuza i Miroslav Mićanović poeziju i kratku prozu već godinama pletu u opuse u kojima je teško reći raste li priča iz pjesme, ili pjesma crpi i stasava iz priče.

– Prozu volim, jer je čitanje pustolovina bez kraja i konca. Senkova proza tako nije samo otočka i provedljiva je u druga iskustva. Karuza je bježeći sa otoka tu prozu činio prevodivom za naša iskustva, koja su potpuno drugačija od njegovih, kazao je Mićanović, dodavši kako se pisci neprekidno bave temama kojima su važne.

– Unutar njih tražimo druge jezike. Uvijek mislimo da smo jedinstveni i neponovljivi, što zapravo nikada nije točno. Pošto smo obojica nadišli iskustvo jezičnog pjesništva, ne možemo više tvrditi da pišemo samo zbog jezika ili da nam je jezik cilj. Ne vidimo neki novi prostor koji bi sam po sebi bio dovoljan u okviru jezika ili neke osobne teorije, pojasnio je Mićanović, na što je Karuza dodao kako jezik služi ispisivanju kulturnog koda.

– Jezik preuzima situacije mikrosvijeta u kojem živimo. U svojim djelima vrlo direktno upisujem situacije kojima sam okružen, kao i Miroslav, koji je u svojim kolumnama dvije godine pisao kratke pasaže i događaje iz Sloboštine, zemlje na kraju svijeta, kazao je Karuza, dodavši kako je Sloboština zbog Mićanovića postala brend, jer se usudio ispričati priče svakodnevnih ljudi u prozno – poetskom obliku.

“Razum i osjećaji” naziv je teme 22. izdanja Festivala europske kratke priče, a izabrana je kao rezultat katastrofa u Europi – podjele u svijetu promijenile su način na koji osjećamo, a razumno postupanje nije jednoznačno, poručili su književnici povodom zatvaranja zadarskoga dijela Festivala u subotu. Razum i osjećaji neraskidive su kategorije, smatra književnik Edo Popović. “Razum i osjećaji su jedno. Možete voljeti ono što razumijete, i razumjeti ono što volite”, kaže.

Foto: Mate Komina