Dokoza: Arbanasi su Zadru i Hrvatskoj podarili mnoge velike ljude

Uoči današnjeg posjeta predsjednika Zorana Milanovića i njegovog albanskog kolege Bajrama Begaja jednom od najstarijih gradskih naselja – Arbanasima, razgovarali smo s povjesničarom prof. dr. sc. Serđom Dokozom o kulturi, povijesti i budućnosti zadarskih Arbanasa.

Poznato je kako su se Arbanasi s područja Albanije zbog turskih prodora u Zadar naselili u 18. stoljeću.

O njihovoj je povijesti, kulturi i jedinstvenom govoru napisano mnogo knjiga i stručnih radova. Arbanasi su se iz krajeva oko Skadarskoj jezera naselili u Zadar, gdje su vrlo brzo prosperirali i pronašli novi dom.

Prilagođavanje

– Nadbiskup Vicko Zmajević pomogao im je i dao zemlju. I dan danas se od lokalnog stanovništva razlikuju po jeziku. Odlično su se snašli i brdovit i jalov kraj u Albaniji zamijenili plodnim krajem, a blizina gradu pomogla im je da uspješno prodaju svoje proizvode.

S vremenom su počeli stradavati njihovi običaji i identitet te jezik koji polako izumire. Protekom vremena, asimilacijom i ulaskom u hrvatske i talijanske obitelji polako su počeli gubiti svoje etnološke i jezične osobitosti i prilagođavati se lokalnom stanovništvu, istaknuo je Dokoza, kazavši kako su najvidljiviji ostaci njihovih starih običaja koncentrirani oko vjerskih blagdana, napose Gospe Loretske.

– Ostala im je svijest o pripadnosti nečem drugom, a ne hrvatskom korpusu, iako su se već u prošlom stoljeću počeli izražavati kao Hrvati. Dok su Talijani bili u gradu, Arbanasi su se priklonili hrvatskoj opciji i bili bliski s Hrvatima iz okolnih sela u Zemuniku i Bibinjama.

Zahvaljujući Zmajeviću, ali i političkoj situaciji, u Arbanasima su se otvorila dva vrlo važna centra kroatizacije Arbanasa – sjemenište i učiteljska škola, kazao je Dokoza, istaknuvši kako je u Arbanasima postojao širok sloj svećenstva.

– S druge strane austrijska je politika težila prodoru na istok zbog čega su i osnovali učiteljsku školu, prvu svjetovnu u Dalmaciji, koju su pohađali mnogi Arbanasi, koji su zajedno sa svećenstvom činili okosnicu obrazovanog puka u selu.

Uoči Prvog svjetskog rata imali su natprosječno bogat sloj obrazovanog stanovništva. No, nakon što je Zadar došao pod fašističku vlast, taj se isti obrazovani sloj iseljava iz fašističke Italije u tada novoosnovanu državu Jugoslaviju, navodi Dokoza i dodaje kako selo doživljava odljev mozgova.

– Seljaci i oni koji su živjeli od zemlje su ostali, a talijanska je vlast bila pametna i cijelo ih vrijeme financijski potpomagala. Poticali su poljoprivredu i obrtništvo, tako da su seljaci odlično živjeli. Seljačka se masa vrlo brzo talijanizirala i prihvatila talijanske navade.

Nakon ‘45. oslobođenjem Zadra od fašizma zadarski su Arbanasi na svojoj koži osjetili što to znači surađivati s fašistima. U pokolju koji ni dan danas nije zaboravljen ubijeno je 400-tinjak muškaraca, kazao je Dokoza.

Generacije i zaborav

Partizani su se tada osvetili ubivši arbanaške muškarce. Dio Arbanasa nakon toga otišao je u Italiju, a mnogi Arbanasi i dan danas razdoblje do osamostaljenja smatraju razdobljem getoizacije i zanemarivanja.

– Od izvorne je arbanaške kulture jako malo ostalo. Ostalo im je ono što Amerikanci nazivaju ‘simboličnim identitetom’. Prva generacija imala je svjesnost o sebi i svojim običajima. Druga ih se generacija odriče, a treća se ponovno vraća korijenima koji su sada bitno izmijenjeni. Gube se elementi identiteta.

Četvrta generacija nema ništa od toga, ali čuva svijest o svom podrijetlu i sve je ponosnija na njega. Poistovjećuju se sa precima, jer im je to jedino ostalo. Upravo se i zato zove »simboličnim identitetom«, jer postoji samo ljuštura starog identiteta i povijesti, pojasnio je Dokoza, kazavši kako će budućnost arbanaškog identiteta biti teška i izazovna.

– Arbanasi su Zadru i Hrvatskoj podarili mnoge velike ljude – Krunu Krstića, Aleksandra Stipćevića, Pina Gjergju… Arbanaški je govor jedna od onih identitetskih odrednica koje su još uvijek žive, ali jedva. Arbanasi ne razumiju dobro Albance, no Albanci Arbanase jako dobro razumiju

. Današnji je arbanaški govor mješavina albanskog, hrvatskog i talijanskog jezika. Kako su lokalnom stanovništvu u arbanaškom falile pojedine riječi, posuđivali su ih iz drugih jezika. Arbanasi još uvijek čuvaju svoje albansko porijeklo, izražavaju se kao Hrvati i kao takvi se ne smatraju dijelom albanskog nacionalnog korpusa, iako ih albansko stanovništvo koje se u grad doselilo nakon Drugog svjetskog rata smatra dijelom svog naroda, istaknuo je Dokoza, zaključivši kako su Arbanasi unatoč svim društveno-povijesnim previranjima uspjeli sačuvati svoje jezične posebnosti.