Poznati profesor otkriva šokantne planove za zadarsko područje: “Na Viru su htjeli nuklearku, a Zadar je trebao ostati na margini!”

Zadar je kroz prošlo stoljeće prolazio kroz političke, upravne i razvojne okolnosti koje su snažno utjecale na položaj cijele njegove regije. Profesor emeritus Damir Magaš, jedan od utemeljitelja i prvi rektor obnovljenoga Sveučilišta u Zadru, o tome govori iz perspektive geografa, istraživača i nekadašnjeg prostornog planera.

Zadarski 73-godišnji profesor ima više od 200 objavljenih znanstvenih i stručnih radova i knjiga, a kao urednik i autor, među ostalim, objavio je monografije o Zadarskoj županiji, Ninu, Vinjercu, posedarskom kraju i sveučilišnom Odjelu za geografiju. Kapitalnu monografiju Geografija Hrvatske objavio je 2013., a prevedena je na engleski jezik. Velika geografija Hrvatske sa sedam tomova integralna je zemljopisna sinteza i dubinska analiza prostora Republike Hrvatske koju je kao izdanje Sveučilišta u Zadru i zagrebačke Školske knjige također uredio Magaš.

Odbio partiju

Kako je izgledao Vaš profesionalni početak nakon završetka studija primijenjene geografije? Kako je tada započela i Vaša istraživačka povezanost s otokom Virom?

– Poslije stjecanja diplome u rujnu 1975. počeo sam tražiti posao u Zadru. Nije mi bilo stalo ostati u Zagrebu iako sam imao ponude i mogućnosti. Nudili su mi mjesta asistenta za geografiju na Visokoj školi za vanjsku trgovinu, bila je i ponuda geografa Radovana Pavića, poznatog hrvatskog geopolitičara, za mjesto na Fakultetu političkih znanosti. No kada mi je predočeno da za to trebam ući u partiju, odnosno Savez komunista Hrvatske, odbio sam. Ubrzo mi je i profesor Ivan Crkvenčić s geografije na PMF-a ponudio rad na novom kolegiju očuvanja okoliša koji bi vodio jedan profesor. Razmišljajući o tome, ipak sam težio u Zadru naći posao raspitujući se na više mjesta. Doslovno sam išao od vrata do vrata. Prvo na Zavod za statistiku, pa Zavod za urbanizam, potom u razne turističke organizacije, pa i u dotadašnji multidisciplinarni akademijin Centar za znanstveni rad u Zadru koji je imao zaposlene povjesničare, ekonomiste, pravnike, glazbenike… Ali baš tih godina – sedamdeset i četvrte, pete, šeste – reorganiziran je u Zavod za povijesne znanosti. Svejedno sam i tamo bio pokušao, a primio me vrlo ljubazno voditelj dr. Vjekoslav Maštrović koji mi je objasnio da ondje osim povjesničara, drugi profili imaju male izglede za posao. Pohvalivši me riječima da sam sposoban mladi čovjek, ipak nije mogao govoriti o radnom mjestu. Ali je iznio zamisao i poticaj, ako me zanima, da napišem neki rad te da ga, ako prođe akademijinu ocjenu, objavim u njihovu godišnjem izdanju Radova Centra. Objavljivali su i godišnjake Adriatic maritima i Pomorski zbornik koji su izlazili u Zadru. Publicirali su i monografije, povremena izdanja i zbornike radova. Odgovorio sam da bih rado pokušao, a on je predložio temu. “Evo, na otoku Viru grade most”, rekao je. “Budući da nema nigdje ništa napisano o Viru, osim natuknica u enciklopedijskim izdanjima i desetak crtica teksta o Virskom partizanskom odredu, pokušajte nešto napisati o tom otoku”, ponudio je, a ja sam pristao. Poklonio mi je Radove, zbornike i pozvao me na novi sastanak za iscrpniji dogovor oko tog članka. Taj nekadašnji Institut, naš današnji Zavod HAZU u Zadru, bio je i ostao jedan od najrevnijih u Hrvatskoj. Zavod je, uz razna posebna izdanja, poput zbornika o Vrani i Ninu neposredno prije proslave Branimirove godine, s vremenom objavio moje monografije o Ninu i Vinjercu s Hrvatskim geografskim društvom Zadar. Objavljeni su također članci u Radovima o otoku Molatu, Skradinu, Nadinu te o promjenama u urbanim središtima zadarske regije tijekom 20. stoljeća s objašnjavanjem razlike u stupnju urbaniziranosti od vremena Austro-Ugarske uprave do SFRJ. Zanimalo me što se zbiva s regijom koja je bila obezglavljena kada je Zadar pripojen Kraljevini Italiji, a posebno me zanimala sudbina Zadra i gradskih središta zadarske regije u socijalističkoj Jugoslaviji. Tom tematikom bavio sam se i u diplomskom i u magistarskom radu, te poslije u drugim radovima. Zadar je i poslije talijanske uprave u prvim godinama proživljavao nesimpatično vrijeme stihijskog saniranja i obnove, s pojedinim “ho-ruk” zahvatima. Bilo je i dobrih poteza u spontanom razvoju Zadra, a to su povezivanje s Jadranskom turističkom cestom, izgradnja zračne luke, luke Gaženice, željezničke pruge i nešto infrastrukture. No ceste u regiji su u pravom smislu obnovljene i poboljšane tek u suverenoj Hrvatskoj, a prije toga su, više-manje, osim JTC-a, bile u jadnom stanju.

Želite reći da se Zadar sa svojom regijom u to vrijeme infrastrukturno i doslovno – zaobilazio?

– Uza pojedine pozitivne pomake Zadar tada, recimo, nije imao svoje poduzeće za ceste već je ono bilo u Šibeniku, a upravljalo je velikim regionalnim prostorom. Senj i Gospić su kao puno manja središta imali poduzeća za ceste. Osjećala se neka čudna politička konstelacija u odnosu na Zadar i njegovu regiju. Na to sam ukazivao u radovima o zadarskoj regiji. Zadar od 1961. nije smio imati zaokruženi kotar, a praktički ga je imao od antičkih vremena. Nin je također izgubio općinu, a imao ju je od antike. Riječ je o suvisloj regiji ili zaokruženom prostoru Ravnih kotara, zaobalja, dijela Podgorja, znatnog dijela Like i otoka. Nekadašnja Ninska biskupija obuhvaćala je i polovicu Like. No, poslije Prvoga svjetskog rata, pripajanjem Zadra Italiji, cijeli sjevernodalmatinski prostor se našao u čudnoj, neprirodnoj upravno-političkoj i geopolitičkoj konstelaciji u kojoj je prvi put u povijesno-zemljopisnom razvoju poremećena ravnoteža hrvatskih priobalnih središta, a novonastala Splitska oblast proširena je praktički do Krka. Ustrojem Kraljevine na banovine 1929., Pag i Rab su izdvojeni u Savsku banovinu, a južni dio regije pripao je Primorskoj banovini kojoj je pripao dio Bosne i glavnina Hercegovine. Tada je Split dobio nove mogućnosti, novu ulogu i novu važnost glavnog jugoslavenskog primorskog središta i vojno-civilne luke par excellence, dok su Zadar i Rijeka upravo pripadali Italiji. Izgrađeni su Banovina, veliki stambeni prostori, potaknuta je industrijalizacija u Kaštelima i Solinu, a Split je osnažio kulturne i znanstvene ustanove, Oceanografski institut itd. Postao je tako najjače središte ondašnjeg jugoslavenskog Jadrana. Istodobno, Zadar pod Italijom i razoren bombardiranjima u Drugome svjetskom ratu, doživio je vrlo lošu sudbinu u prvoj polovici 20. stoljeća. Eto, pisao sam o tim temama u više navrata, a istodobno sam radio na prostornim planovima u Zavodu za urbanizam.

Urbana regija

Kada govorite o tadašnjim velikim projektima planiranima na zadarskom području, zašto je baš Vir bio predložen za nuklearnu elektranu?

– Izbor Vira, među ostalim, pravdan je time da je Virsko more otvorenije, pa bi hlađenje nuklearke bilo bez teškoća, kao i time da Vir ima dovoljno slobodnog prostora i nema puno stanovnika. A ta logika, što je važno, uvažavala je i veliku udaljenost i od Splita i od Zagreba. Blizina Zadra bila je nekome najbolje rješenje, što me podsjeća na ono crno brdo jalovine koje je pred petnaestak godina bilo dovezeno kod Biljana, ili ovo sada u Gospiću, Benkovcu, kod Gračaca. Prepoznaje se vrlo sličan koncept. Sve se to događalo i događa se unatoč, recimo to tako, dobrom političkom habitu Zadra i unatoč tomu da se Zadar još u onoj državi počeo spontano ubrzano izdvajati od namijenjenog mu usuda malog subregionalnog središta, odnosno, periferne i marginalne uloge bez izgleda da vrati makar dio sjaja stare metropole. Možemo se primjerice sjetiti srušenog kazališta ili ukinute filharmonije… Ali taj mukotrpni oporavak i izdvajanje na petu poziciju hrvatskih gradova danas, omogućen je političkom snagom u nekom trenutku započetom kroz pojavu predsjednika općine kao što je bio Kažimir Zanki. Dakako uz sinergiju svih pozitivnih uvjeta – Ravnih kotara i zaobalja, otoka, osnaženog gospodarstva s Tankerskom plovidbom, infrastrukture, sve do uspostave samostalne županije i suvremenih postignuća u suverenoj Hrvatskoj. U novoj konstelaciji odnosa razvija se grad s urbanom regijom ostvarujući rast brži nego što su mu to svojedobno socijalistički planovi namijenili i projicirali. I današnji planovi i strategije na razini države još ne vide Zadar u najvišoj kategoriji, premda je na njenom pragu. I to gospodarski i infrastrukturno, pa i demografski s velikim skokom u obrazovanju i znanosti, kulturi i općenito uslužnom sektoru.

*Drugi dio razgovora objavljujemo u subotu, 24. listopada