DADO I VLADO Rastao se nerazdvojni dvojac zadarske gradske Čistoće

Nakon više od dvadeset godina zajedničkog rada, došlo je vrijeme da se razdvoji kultni zadarski dvojac Dado i Vlado. Dvojica komunalaca Čistoće, iz godine u godinu, svakodnevno su, zajedničkim snagama, održavali Poluotok čistim, Vladimir Bratović kao vozač komunalnog vozila, a njegov kolega Ante Miočić, zvani Dado, kao komunalni radnik.

Obavezno ga posjeti

Međutim, nakon preko četrdeset godina radnog staža, Dado odlazi u zasluženu mirovinu, a iza sebe ostavlja Vladu koji će, bez dragog kolege, morati odraditi još tri godine. Ipak, da doviđenja nikako ne znači zbogom, dokazuje njihovo prijateljstvo koje se nastavlja.

– Počeli smo raditi skupa 2003. Veselo nam je uvijek bilo, nasmijano i radno. Bilo je svega. Dado se nekada i naljuti, ali nitko ne zna s njim kao ja raditi. On ne bi ni sa kim opstao raditi, samo sa mnom. Normalno da mi fali. Fali mi ono kada ja ujutro dolazim u firmu, a još dok iz auta izlazim, čujem njega kako čeka mene.

Ima dobar humor, s njim si se mogao smijati. Nitko ga ne zna bolje živcirati od mene, ali mu i pomognem jer je samac. Više sam s njim vremena proveo, nego sa svojom ženom. Svako jutro, svaki dan sam bio s njim, kaže Vlado o prijatelju Dadi koji mu je obilježio veći dio života.

– Ja sam se uvijek dizao u 4.30, a njega bih budio u 5. I sad ga budim u 5, svaki dan, ističe Dado. Da rutina jutarnjih poziva ne prestaje, potvrdio je i Vlado.

– Obavezno me zove, svako jutro. Ja mu kažem »sad ne radiš, spavaj«, ali ne. On svako jutro točno u 5 zove. Ja njega znam po zvonjavi, memorirao sam ga i ima poseban zvuk. Kad taj zvuk zvoni, vrijeme je za dizanje. Ne treba mi alarm.

Viđamo se svaki dan. Kad god idem kući, obavezno ga posjetim, a čujemo se i mobitelom, govori nam Vlado i otkriva kako se dosta toga promijenilo kroz nekoliko desetljeća koliko radi u komunalnom poduzeću te da je s vremenom zavolio svoj posao.

Ne bi on u kancelariju

Dosta se toga promijenilo. Prije smo ručno radili sve, nije bilo kanti, nije bilo ništa. Mi smo radili po Starigradu i Viru u 80-ima dok je bilo ručno bacanje. Danas ima više otpada tu, više se gradi, više je apartmana, više turizma i više ljudi. Bude tu i šute. Majstori i izvođači radova ubace u kantu šute, to im nije baš pohvalno.

Radili smo po Poluotoku. Ja sam već 34 godine non-stop na Poluotoku. Prvo sam bio sam pa mi je Dado došao. Navikao sam se na ljude i gužve, ništa mi ne smeta, samo trebaš biti naoružan sa živcima. Sad imamo električno vozilo pa imamo malu pištaljku, ali ne volim puno svirati da se ljudi ne plaše.

Lagano se vučeš i uspiješ sve napraviti. Znam koje dijelove moram prije obaviti da ne upadam baš u veliku gužvu, tako da mogu nesmetano poslije ići tamo gdje su manje gužve. Treba biti organiziran, ali kamion već sam ide, zna kuda treba. Nema ništa što nam je teško. Čovjek kad zavoli taj posao, ništa mu nije teško.

Drugi posao više ne bih ni radio, pogotovo sad pred penziju, čak ni da me sad stave u kancelariju. Tu mi je najljepše, povezan sam s ljudima, s ovim gradom, toliko godina. Znam sve po gradu. Nama je bilo lijepo, slažemo se od prvog dana, priča Vlado, a njegov bivši kolega nam otkriva kako se snašao u ulozi umirovljenika.

Od gradonačelnika dobio sat

– Ja sam uvijek u pokretu, dignem se u 7 ujutro pa odem skupljati boce i odem do kafića, priča Dado, a saznajemo da je, unatoč činjenici što ne posjeduje vozačku dozvolu, veliki zaljubljenik u automobile, pa tako posjeduje i čita poveći broj knjiga i magazina o automobilskoj industriji.

Zajedno s kolegom, Dado je za svoj vrijedan rad dobio nekoliko pohvala i nagrada, na lokalnoj, ali i na državnoj razini.

– Prvu nagradu smo dobili od Turističke zajednice, »Nasmiješeno sunce«, 2005. U istoj toj godini smo dobili i Grb Grada Zadra. Poslije, 2006., smo dobili državnu nagradu »Plavi cvijet«. Mi smo nekada imali svoju emisiju na radiju 057, Dado i Vlado. Stajala je i naša fotografija tamo gdje staju barkajoli.

Neko vrijeme je stajala naša slika pa su onda stavili sliku dvaju magaraca umjesto nje. Mi smo rekli: »Dok smo im valjali smo bili dobri, sad su magarce stavili umjesto nas!«, govori kroz smijeh Vlado, dok nam Dado pokazuje ručni sat kojeg je dobio od gradonačelnika.

Kroz susret sa simpatičnim tandemom zadarskih komunalaca, nije teško zaključiti zašto su Dado i Vlado toliko rado viđeni na ulicama Poluotoka.

Zbog pozitivne energije koju su desetljećima unosili u svoj posao, zasigurno će ostati zapamćeni u kolektivnoj svijesti lokalaca još dugo nakon prestanka rada.