Na Školjiću je nekad djelovala gimnazija, a sad tu živimo samo nas dvojica i - odlično nam je!

Fratri Božo Sučić i Ivan Badurina već su dugi niz godina jedini žitelji otočića Galevca ili Školjića, smještenog uz Preko na otoku Ugljanu. Sve što vam treba da pređete 80 metara koji razdvajaju Školjić i Ugljan, gdje smo se mi uputili u drugoj avanturi našeg »Ljetnog đira« je – ili malo volje za plivanjem ili usluga barkajola na poziv. Mi smo se odlučili za potonju varijantu i u razgovoru s meštrom od barke saznali kako je ove sezone manje turista na Preku, dok istovremeno stranci kupuju sve više otočkih nekretnina. No, boljke modernog svijeta vrlo smo brzo zamijenili za mir i tišinu otočića, koji u ranim jutarnjim satima još uvijek nisu okupirali kupači i šetači.

Samostan sv. Pavla Pustinjaka dom je franjevcima trećoredcima već stoljećima, to jest od 1446. godine. Trećoredce je na otočić doveo zadarski plemić Bartol de Milano. U samostanu je u prvoj polovini 20. stoljeća djelovala gimnazija s pravom javnosti, u kojoj su se školovali mnogi redovnici, a školovala je i više hrvatskih intelektualca različitih zvanja i zanimanja. Samostan je nekad imao poznatu tiskaru u kojoj se tiskali hrvatski domoljubni tekstovi uz pomoć hrvatskog preporoditelja Ive Prodana. Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata tiskara je zapela za oko novoj vladajućoj strukturi i skončala, ali njeni ostaci su još uvijek ostali na teritoriju samostana. Kratak je to presjek povijesti ovog zanimljivog samostana, a više o životu na otočiću i njegovu značaju za Prečane kazao nam je fra Božo.

Foto: Arif Sitnica

Višestoljetna franjevačka povijest

Uz čašicu domaćeg orahovca kazuje nam kako je na otočiću svojim izborom već četvrt stoljeća. Nakon mnogih putovanja i rada između Zadra i Zagreba odlučio se skrasiti na Školjiću i vlastitim rukama sudjelovati u obnovi crkve i samostana sv. Pavla.

– Obnova za nas nikada neće završiti, jer kad dovršimo jedan, trebat će početi neki drugi posao. Dani su prekratki, a posla puno. Samo smo fra Ivan i ja u samostanu, koji treba održavati. Kada smo tek stigli sve je bilo zapušteno i trebalo je puno posla da mu se povrati stari sjaj. Međutim, ne žalimo se, odlično nam je, kazao je fra Božo i ukratko nam prepričao povijest ovog znamenitog zadarskog samostana.

– Dokument iz 1410. godine, kada je otočić još uvijek bio u privatnom vlasništvu, dokazuje kako je Bartolomeo da Milano s tri redovnika sklopio ugovor kojim im otočić poklanja ako će oni moliti za njega i njegove pokojnike. Već je tada na otočiću bila mala crkvica i dvije odvojene zgrade, koje su s godinama nadograđivane i obnavljane, kako za potrebe samostana, tako i za potrebe škole koja je jedno vrijeme djelovala. Njegovi su se oporučitelji svađali o tome kojem bi redu otočić trebao ostati, tako da su se naša subraća kroz povijest često selila i vraćala na Školjić, pojasnio je naš sugovornik, naglasivši kako su od 1446. godine franjevci trećoredci kontinuirano na otoku.

Foto: Arif Sitnica

– Od 1901. do 1943. u sklopu samostana djelovala je niža gimnazija, prvo za spremanje kandidata za redovničko zvanje, a kasnije i s pravom javnosti, dodao je fra Božo.

U knjižnici samostana sv. Pavla pustinjaka na Školjiću čuva se korpus glagoljicom pisane arhivske građe. Ova građa je nastala u samostanu na Školjiću, u periodu od kraja 16. do druge polovice 19. stoljeća. Navedena građa je 2013. godine proglašena zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske.

U popis kulturnih dobara samostana sv. Pavla Pustinjaka uvršteno je 56 predmeta i umjetnina, među kojima su i dvije slike nevelike umjetničke vrijednosti, ali značajne jer su rad dvojice zadarskih slikara s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Oltarnu sliku s prikazom sv. Roka naslikao je Ivan Skvarčina, a slika Bogorodice od Bezgrješnog Začeća sa sv. Antom Padovanskim, sv. Ljudevitom i sv. Elizabetom rad je zadarskog konzervatora, arheologa i slikara Giovannija Smiricha. Tu su i slike »Molitva na Maslinskoj gori«, »Peta postaja Križnog puta – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ« i »Sv. Ante Padovanski i Sv. Frane Asiški«.

Fra Božo Sučić, Foto: Arif Sitnica

Vrijedna povijesna zbirka

U zbirci su i grb franjevaca trećoredaca, više kamenih ulomaka, ulomak pluteja, ophodno raspelo, viseći svijećnjak, knjiga Datja i Pridatja (knjiga primitaka i izdataka koju su od 1592. do 1675. vodili samostanski ekonomi), misal, tiskarske preše i tiskarske matrice različita sadržaja, pisaći stroj i grafički stroj.

– Nakon pada fašističke Italije, partizani su se pojavili na otočiću te je uprava tada odlučila da je sigurnije djecu poslati iz škole radi njihove sigurnosti. Nakon tih se godina samostan više nije obnavljao, te je čekao bolje dane da ponovno procvjeta kao nekada, rekao je fra Sučić, dodavši kako je njihova samostanska zbirka mala, ali vrijedna.

Fra Ivan Badurina, Foto: DINO STANIN/PIXSELL

– Iako se jedno vrijeme špekuliralo da su prije franjevaca na otočiću obitavali pavlini jer samostan je posvećen sv. Pavlu Pustinjaku, ispostavilo se da je to samo mašta nekih ranijih povjesničara, naglasio je fra Sučić.

Osim kodeksa i dokumenata pisanih glagoljicom, u Samostanu se nalaze i kameni glagoljski natpisi.

– Iz našeg bivšeg samostana sv. Ivana, koji je napušten zbog opasnosti od Turaka, tu je donijeta uspomena iz 1643. godine sa spomenom našeg provincijala Marka Markića. Franjevci trećoredci glagoljaškim su se pismom u bogoslužju i hrvatskim govorom služili sve do 1830. godine, o čemu svjedoče i sačuvani brevijari i administrativni dnevnici, naglasio je fra Sučić, pojasnivši kako se u njihovoj zbirci nalaze i mnogi crkveni predmeti, molitvenici, ali i tiskarski strojevi, kao uspomena na tiskaru, koja je svoja vrata zauvijek zatvorila sredinom prošloga stoljeća.

Gosti na otoku

Nismo mogli a da ga ne upitamo kako se nose sa sve većim brojem kupača koji svakodnevno dolaze na otočić sa svojim luftićima, ronilačkom opremom i hranom. Fra Sučić nam skrušeno odgovara kako nema snage boriti se s njima.

– Dobro je do se drže plaže, kazuje nam, jer turisti se često ne obaziru na upozorenje kako stoje na samostanskom prostoru, gdje se ipak treba pridržavati nekih pravila pristojnog ponašanja i odijevanja.

– Ranijih godina nikome ne bi palo na pamet kupati se na Školjiću. Svi su znali da je to samostansko zemljište. Mi smo miroljubivi i ne želimo se svađati. Zato od kupača i tražimo minimum pristojnosti prema svetosti ovog mjesta, objašnjava Sučić dok nas iz mira svoga samostana pozdravlja i šalje natrag u stvarnost, na mulić gdje se čuje dječja cika i lupanje plastičnih peraja ronioca.

Foto: Arif Sitnica