Bodul s Ugljana: U njujorškoj Plazi ostvario sam svoj - američki san

Kad kažem doma i dalje mislim da je to doli, na Ugljanu, u Sutomišćici. Mojim sinovima Ivanu i Mati… vole oni jako naš kraj, rodili su se u Hrvatskoj, ali opet za razumit’ mi ih je – od najmanjih nogu odrastaju u Americi, u SAD-u. Sve su škole ovdje završili, na kraju i koledž, sad su profesori, predaju u školi. Jasno mi je da su oni zapravo Amerikanci i da se svi mi, supruga Nadija i ja nikad nećemo vratiti u Hrvatsku. Ja to nadoknađujem tako da sam svake godine po dva mjeseca u Sutomišćici i da guštam koliko god više mogu u tom našem raju. A opet, kad sam tu na Manhattanu, kad radim u ovom krasnom hotelu, u Plazi znam da sam zahvaljujući New Yorku, i svom radu dakako, kupio kuću i omogućio školovanje djeci što ovdje nije besplatno, već vam dođe, za njih dvojicu, nekih 100 tisuća dolara. Ma jednostavno uklopio sam se u američko poimanje rada i života, moja obitelj i ja imamo istinski dobar standard, pa naravno da i ja volim Ameriku. Koliko god, kad sam kod nas u Dalmaciji, pomislim da je raj baš kod nas – tamo doli.

Udobno smješteni u naslonjaču jednog od salona najpopularnijeg njujorškog hotela, famozne Plaze u kojoj bi se željelo vjenčati najmanje polovica američkih mladenki, razgovarali smo sa Sretenom Pavinom, jednim od ključnih ljudi konobarskog servisa tog planetarnog poznatog hotela. Smješten nedaleko južnog ulaza u Central park i svega nekoliko desetaka metara od najluksuznijih trgovina Pete avenije, prolazili smo kroz njegov i život njegove obitelji pokušavajući povezati hrvatsku prošlost i američku sadašnjost. Pavin je jedna od legendi Plaze, prolazio je s njim najrazličitije faze razvoja i vlasničkih mijena, sigurno je potpuno realizirani stanovnik SAD-a, zemlje koja dominantno ne pita tko si ni odakle si nego samo uvijek jedno: koliko joj tko može dati da bi svi zajedno imali više. Daš li joj, obilno vraća. S druge strane Sutomišćica je također postala mjesto koje jako lijepo živi od turizma. Na bajkovitoj poziciji Ugljana, točno preko puta sve razvijenijeg i privlačnijeg Zadra. Pozitivna po duh, tijelo i svekoliki standard.

– Ne mogu i ne želim razmišljati kako bi bilo kad bi bilo. Nisam ja osamdesetih godina otišao iz raja, nego iz mjesta gdje nije bilo perspektive za mladog čovjeka. U sezoni sam konobario za neke sasvim prosječne novce, izvan nje miješao beton. Primanja nikakva, perspektiva jednaka takva. Ukrcao sam se na Tankersku i jedva dočekao da se 1986. iskrcam u New Yorku. Potpisao sam da se pet godina ne vraćam kako bih stekao uvjete za dobivanje državljanstva i krenuo raditi. Nije bilo tako teško doći do zaposlenja – sigurno vam nije poznato da je devedesetih godina samo na Manhattanu radilo ni manje ni više nego 40 konobara i kuhara iz Sutomišćice! Jesmo, prava smo sila bili tako da je moj dolazak na Manhattan bio na neki način prirodan, pojašnjavati nam Pavin.

U obranu domovine

Posao je idilično krenuo. Mijenjao je Pavin restorane na Manhattanu, sve u vlasništvu ljudi iz »starog kraja«. Zarađivalo se sasvim dobro, no praksa da se zaposlenike u restoranima ne osigurava, već da gotovo isključivo žive od onog što zarade putem napojnica, istina one su u SAD-u pravilo i daju se se u visini dvostrukog PDV-a koji je u državi New York 7 posto, nije mu se baš dopadala.

– Pet godina nisam smio izvan SAD-a ne zato što sam bio za bilo što kriv prema zemlji iz koje sam došao, nego zbog toga što je to pravilo u stjecanju državljanstva. A taman kad je isteklo tih pet godina, u mojoj je Hrvatskoj počeo rat. Naravno da sam se vratio i stao u obranu domovine, bilo je teško i opasno, ali to su godine kad se i mnogo toga lijepoga dogodilo. Vjenčao sam se za djevojku iz obližnje Poljane. Nadija je radila u banci, rodili su nam se 1991. i 1993. sinovi, ali Amerika, kad ju jednom upoznate, zemlja je koja svakom tko voli raditi jamči prosperitet i sigurnost. A ja sam znao da želim raditi, naučio sam i jezik, ma jednostavno rečeno posao koji sam radio i moja osobnost dobro su se slagali. Bez problema smo i za suprugu pronašli radno mjesto u jednoj banci na Manhattanu, odselili smo se zauvijek u SAD, prisjeća se Pavin.

Sa suprugom Nadijom i sinovima

Amerika je prema radnicima istinski pravedna zemlja. Koliko god da je se kao primjer liberalnog kapitalizma na europskim prostorima, posebno onim što su prošla socijalizam, predstavlja kao bešćutnu prema radničkim pravima, istina je bitno drugačija. U njoj je i više nego jasno da radnici vlasnicima donose profit. U Hrvatskoj je uvriježen termin da vlasnik radnicima »daje plaću«. U SAD-u radnik je uvijek zaslužio plaću, a vlasniku je upravo on »dao profit«. Kod konobara, onih najboljih, zarada ide i do 20 posto od vrijednosti računa. Ali da bi to zaslužio, konobar mora biti brz, uslužan, komunikativan, sposoban navesti gosta da potroši možda i više nego što je mislio. Ili, kad prestane naručivati, dati mu elegantno do znanja kako i drugi čekaju svoj red za upravo taj stol. Nema mrzovoljnosti i izgubljenosti. Jer korist od dobrog rada je obostrana. Visinu ulaganja u mirovinsko i zdravstveno osiguranje putem fondova i osiguravateljskih tvrtki određuje se samostalno, a ne da se kao kod nas »sigurnih« čitavog života ostaje bez dijela plaće namijenjenog zdravstvenom i mirovinskom, a da se na kraju od penzije ne može živjeti. Baš kao što se za ozbiljnije zdravstvene usluge mora tražiti »vezu« ili sve itekako realno platiti u privatnim klinikama. Uostalom, u državi New York PDV je svega sedam posto. Kod nas tri i pol puta više tako da bi se uistinu dalo raspravljati tko je socijalniji – SAD ili Europa.

– Sve ste vi to lipo posložili, ali to štima dok ste mladi. Osiguranje sami birate, a kako vam je stalo i do potrošnje, zabave, kupnje automobila, u tu svrhu malo izdvajate. Kad sam se ja s obitelji vratio u SAD, osiguranje koje može, ali ne mora, plaćati poslodavac, u mom slučaju restorater, postalo mi je najvažnije. Kupili smo kuću u New Jerseyju, dvoje male djece, ma nisam više ni htio ni smio raditi za poslodavce koji nisu plaćali osiguranje. Nudio sam i opciju pola – pola, ali, ma i jasno mi je zašto, vlasnik restorana nije htio pristati. S obzirom na to da sam bio dobar i da sam imao pristojnu reputaciju, zaposlila me – Plaza. Da, prije više od 25 godina, 1996. došao sam u jedan od najboljih hotela na svijetu, zadovoljan je Pavin dok se oko nas u tom globalno važnom ugostiteljskom zdanju počinju događati scene poput onih iz filmova. Američkih. More golemih, crnih terenaca, uglavnom Cadillaca Escalade opkoljuje hotel. Unutra, pa tako i u dijelu u kojem razgovaramo, oko nas ljudi u crnim odijelima sa slušalicama u uhu.

– Nikad ne znamo tko nam i kada točno dolazi. To je dio sigurnosnih postavki. U konkretnom slučaju radi se o susretu najviše, državne razine. Na nama je da nakon što se svi okupe održimo banket na najvišoj razini. Protokol propisuje maksimalno 12 gostiju na jednog konobara. Vršni broj uzvanika u Plazi je 600, a tada je pred njima na jedan skoro vojnički način ustrojena ekipa od 50 konobara. Koliko god su iza mene godine rada, moram priznati da i danas uživam na takvim banketima, zadovoljan je Pavin koji nam iskustveno pojašnjava kako se radi o razini susreta na koje sigurno dolaze predsjednici ili premijeri pojedinih država.

Lud za sportom

Vraćamo se dijelom prema pričama iz hrvatske mladosti Sretena Pavina, dijelom prema njegovim hobijima i strastima koje nisu dio ugostiteljskog sadržaja njegovog američkog života.

– »Lud« sam za sportom. Od mladosti za košarkom, uostalom zna se koliko je jaka veza Zadra i košarke, ali koliko god da sam stasit, nisam imao dovoljno visine. Stoga sam položio ispite u Hrvatskoj za košarkaškog i nogometnog suca. Kad sam došao u SAD privukle su me skoro sve američke sportske posebitosti kao što su američki nogomet i baseball, ali ipak jedno nema premca – nastupi Hrvatske nogometne reprezentacije! Njih obožavam tako da sam putovao na Svjetsko prvenstvo u Brazil, kao i na Europsko u Francusku. Sada je plan Njemačka, nadam se da ću dospjeti do ulaznica, a onda, 2026. na red dolazi Svjetsko prvenstvo u SAD-u! Već sam doma najavio kako idem u penziju te iznajmljujem kombi i s ekipom pratim Hrvatsku gdje god igrala. Nogomet je za mene više od strasti, ne mogu si pomoći – uvijek želim biti tamo gdje je i Hrvatska, smije se Pavin.

Nije mu ni lako jer SAD je ipak zemlja u kojoj nogomet nije ni blizu da bi bio »najvažnija sporedna stvar na svijetu«.

– Nije baš tako kako se vama čini. Nogomet se od prvenstva koje se prije 20 godina održalo u SAD-u jako razvio, ima mnogo gledatelja, svojih sl​jedbenika na terenu i na tribinama. Istina nije nogomet, kao ni bilo koji drugi sport, u SAD-u ono što vi u Europi, posebno u Hrvatskoj podrazumijevate pod sport. Kod nas u SAD-u je sport prije svega biznis i zabava. U Europi rat, često sa sukobima. Vidite, godišnja pretplata na Yankese je 1.500 dolara. Riječ je o samo osam utakmica. Da ne kažem kako se na hranu i piće, kao i na kupnju suvenira i parkiranje potroši najmanje još stotinu dolara po osobi. U Hrvatskoj je pretplata za čitavu nogometnu sezonu, znači za 18 utakmica u prosjeku stotinjak dolara. Velika je to razlika. U SAD-u itekako postoje vatreni navijači koji bi se bez problema sukobljavali, ali cijena dolaska na utakmice je toliko visoka da se nitko od njih stadionima ne može ni približiti, pojašnjava nam Pavin.

Biznis iznad svega

Iz sporta vraćamo se opet prema Plazi.

– Danas je hotel Plaza znatno reduciranog broja soba. S po prilici njih 600 došli smo na nešto više od 150. Ostalo je pretvoreno u stanove koji su prodani za jako, jako velike iznose. Zapravo, kad se kupuje stan na Manhattanu, za cijenu se ne pita. Koliko se traži, toliko se plati jer je sigurno kako na vrijednosti taj prostor neće izgubiti. Plaza je danas i vlasnički složena priča, no u konačnici posao koji sam radio kad je bio vlasnik Donald Trump, ili nakon njihove rastave bivša supruga Ivana, u čije je vrijeme Plaza bila istinsko središte vrhunskog svjetskog jet seta, moj je posao sličan. Svjedočio sam na banketima vjenčanjima na kojima je pjevala Madonna, baš kao što sam radio i na vjenčanju Michaela Douglasa i Catherine Zeta-Jones. Tvrtke koje vode organizaciju vjenčanja znale su totalno preurediti unutrašnjost Plaze, totalno je prilagoditi željama mladenaca, ali to je ovdje uobičajeno – biznis prije i iznad svega. To vam je tako, to je pravilo i ja se s time potpuno slažem. Nerado govorim o cijenama jer one mogu izazvati zabunu, ali kad već pitate, veću svadbu Plaza naplaćuje i po 100 tisuća dolara. Odnosno oko 400 dolara po stolici na što se onda zidaju ostale cijene, pojašnjava nam Pavin. Razgovor se odužio, broj ljudi sa slušalicama se množio. Kad smo izašli iz Plaze, jedva smo se probijali kroz obruč crnih Cadillaca i Chevroleta, SUV-ova dužine oko šest metara što djeluju većima od naših kombija.

Na kraju čitave ove priče zna li itko gdje je Amerika? Kod nas doli? Ili tamo gori? Je li ona uz miris lavande, cvrčke, smokve koje ti se same, onako zrele i sočne nude, tamo gdje je riba friška i divlja, gdje jako velik broj turista tvrdi kako su pronašli raj? Ili u, pa slobodno ga tako možemo definirati, najvažnijem glavnom gradu svijeta? Zapravo, nakon ovog zanimljivog druženja sa Sretenom, uz pjenušac i vrlo zanimljiva bijela vina iz države New York, čini se kako je Amerika zapravo tamo gdje se on nalazi. Dva mjeseca u Sutomišćici, ostalih deset na Manhattanu ili New Jerseyju, gdje Pavini žive u vlastitoj kući, baš onakvoj kakve viđamo u američkim filmovima. Kako se ipak čini, Amerika je naprosto tamo gdje je sam – stvoriš.

I Dubrovčanin Ivica u Plazi

U Plazi smo susreli i Ivicu Macušića, Dubrovčanina koji je u SAD stigao 1992.

– Borili smo se braneći Dubrovnik dok se moglo, a onda, kad smo ga morali napustiti, nakon nekog vremena odlučio sam otići put Amerike. U Plazi sam od 2010. godine, radim kao konobar, a supruga mi je također s Ugljana, iz Sutomišćice. Nekad smo se, kao mladi ljudi puno zabavljali nakon posla, baš kako smo se po našim klubovima, uglavnom u Astoriji i puno družili. Dolazilo je tako do poznanstava, ljubavi, brakova. Posao mi je ovdje jako dobar tako da se dolazak u SAD pretvorio u trajni boravak, život u Americi, pojašnjava nam Macušić.

Hrvatska kuhinja u SAD-u nepoznat pojam

Prvih deset godina, s pauzom za onih ratnih, rado sam u privatnim restoranima, primjerice onom našeg Sutomišćana Fredija Grgureva. Nazivi restorana, isljučivo dakle na Manhattanu, bili su Murano, Skaleta, Benvenutti, Arno… Da, uglavnom su to nazivi koji se jasno povezuju s Italijom. Predstaviti se kao hrvatska kuhinja na Manhattanu nema smisla jer to je u SAD-u nepoznat pojam. S druge strane, s obzirom na to da s Italijom i naši mediteranski prostori dijele jako slične navike, kuhali smo zapravo našu verziju koja je vrlo slična talijanskoj. Ima, istina, i onih koji su se pretvarali i predstavljali Talijanima, ali ja i svi ljudi koje znam to nikad ne bismo napravili. Mi smo naprosto bili Hrvati u »talijanskim« restoranima.

Ono što me danas rastužuje je činjenica da više gotovo i nema restorana koje vode Hrvati, a nema gotovo više restorana ni u kojima samo rade Hrvati. Kao prvo, doseljavanje se značajno smanjilo, a svi mi koji smo tu odradili svoj radni vijek, djecu smo na neki način usmjeravali prema što je moguće višoj naobrazbi. Lijepo je biti konobar, susrećete nevjerojatno mnogo zanimljivih ljudi, ali težak je to posao koji nerijetko traje čitav dan. Koliko se samo meni puta znalo događati da radim do ponoći, dođem doma u New Jersey, odspavam ne više od tri sata i vratim se u prvu smjenu. Meni su dečki profesori, rade u školi. Nisu to najviša primanja, ali je posao dobar, cijenjen i sasvim solidnog standarda.

A kad kažem kako nema Hrvata vlasnika restorana na Manhattanu, nema mnogo ni bilo kojih drugih. Taj su posao u velikoj mjeri preuzeli Albanci, bilo da su iz Albanije ili s Kosova, tako da oni dominantno rade ono što smo mi radili osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća – tako vam je to u Americi, posao mora ići, a uvijek se nađe netko tko ga osmišljava i vodi, zaključuje Pavin.