Zrće više nije samo party: Provjerili smo kako izgleda transformacija najpoznatije hrvatske plaže

Krajem ožujka Zadarski list objavio je priču o velikoj transformaciji Zrća, najpoznatije hrvatske party plaže. Najavljen je drukčiji koncept: mirniji dnevni režim, povratak kupača i obitelji, više sadržaja, kvalitetnija gastronomija i viša razina usluge, ali bez odustajanja od onoga po čemu je Zrće već desetljećima poznato daleko izvan Hrvatske – velikih festivala, svjetskih DJ imena i noćnog života.

Na papiru je sve zvučalo jako dobro. A papir, kao što znamo, trpi svašta. Nekoliko mjeseci poslije trebalo je stoga napraviti jedino pošteno: otići na Zrće i provjeriti koliko se od najavljenog zaista vidi u stvarnom životu. Za taj zadatak, srećom, imamo jednoga koji se ni nakon dovoljno godina života još uvijek ne smatra potpuno umirovljenim iz noćnog provoda.

Plan bez greške

Jedno popodne ukrcao sam se na katamaran iz Rijeke prema Novalji. Plan je bio jednostavan: jedna noć na Zrću, zatim cijeli dan na plaži, još jedna noć i u šest ujutro ravno natrag za Rijeku. Plan bez greške.

Prvu grešku napravio sam već na brodu. Vožnja je bila ugodna, more pristojno, ali sam iz nekog razloga koji očito vučem još iz privatnog poduzetništva zaključio da je dobra ideja otvoriti laptop i raditi. Nije. Nakon nekog vremena želudac je vrlo jasno dao do znanja da i marljivost ima svoje granice.

Nakon smještaja u apartman, oko 22 sata po mene dolazi Tea Cafuta, direktorica marketinga sustava Zrće, koja će mi sljedećih dana biti svojevrsni vodič kroz cijeli pogon. U sustavu je petnaestak godina, počela je kao hostesa, a danas vodi marketing. Večer počinjemo u Ribarskoj konobi u Šimunima, uz odličnu hranu: zanimljiv rižoto sa sipama koji, za promjenu, nije »na crno«, a zatim i vrhunsku buzaru od škampa.

Australci na Pagu

Tea već sljedećeg dana ima sastanke s influencerima koji Zrće promoviraju na različitim tržištima, pa objašnjava kako taj dio turističkog marketinga danas funkcionira. Jer Zrće više nije dovoljno samo napuniti gostima. Treba ih dovesti s različitih tržišta, pogoditi pravu publiku i, možda najvažnije, uvjeriti je da se ovdje više ne dolazi isključivo zbog nekoliko sati noćnog provoda.

– Influenceri imaju važnu ulogu u promociji destinacije jer predstavljaju jednu od najizravnijih spona između sadržaja koji se želi predstaviti i publike kojoj je taj sadržaj relevantan. Pritom je ključan pravilan odabir influencera, onih koji destinaciju i njezine vrijednosti doživljavaju autentično i pozitivno te koji bi i bez dogovorene suradnje prirodno pripadali publici koja takav sadržaj prati. Jedino je tada promocija vjerodostojna i organska, govori Cafuta.

Iza ponoći ulazimo u Papayu. Glazba je komercijalna, poznati hitovi dolaze u standardnim ljetnim elektroničkim remiksevima. Nije baš ono što bih sam pustio kod kuće, ali klub je krcat, publika pleše, čaše su u zraku i atmosfera radi. Tu upoznajem Sacha i Jordana. Došli su iz Australije.

– Volimo Hrvatsku. Ovo nam je već četvrti put u vašoj zemlji, ali prvi put na Zrću. Baš uživamo, jedinstveno je ovdje. Večeras je glazba malo komercijalna za naš ukus, ali vidite i sami – klub je krcat, ljudi se zabavljaju i energija je odlična. Na kraju dana publici moraš dati ono što želi. Nemamo se na što žaliti, dapače, jako nam je dobro. Sutra očekujemo DJ-eve koji više odgovaraju našem ukusu – govore nam.

Klimam glavom i u sebi pokušavam nabrojiti koliko ja poznajem australskih party plaža ili klubova. Nula. Oni za Zrće znaju. To samo po sebi govori dosta o tome koliko je brend ove plaže odavno prerastao hrvatske granice.

Tea uskoro odlazi svojim poslom, a ja se prebacujem u Aquarius, gdje slijedi potpuna promjena atmosfere. Ovdje udara baš tvrdi, tvrdi hard techno, glazbeni pravac s kojim osobno nikada nisam uspostavio diplomatske odnose. Publika je vrlo mlada. Pubertetlije ili oni koji su to tek nedavno prestali biti, uglavnom dečki, skaču u divljem ritmu koji me sa sigurne udaljenosti podsjeća na ritual nekog prapovijesnog plemena.

Aquarius se trese i gori. Među njima ipak pronalazim i jednog veterana Zrća. Mislav je stigao iz Zadra i ovamo dolazi već 13 godina zaredom, najmanje jednom godišnje. Dovoljno dugo da može uspoređivati kako se mjesto i njegova publika mijenjaju.

– Iskreno, meni je koncepcijski bilo bolje prije pet godina, ali u usporedbi s drugim ljetnim destinacijama u Hrvatskoj, poput Tisnog, i dalje je dobro. Više mi je odgovaralo dok je bio Sonus festival i dok Aquarius nije bio podijeljen s Nomadom. Previše mi je i balavurdije, mada sam svjestan da i ja starim. Volio bih da party traje 24 sata dnevno, ali znam da je to organizacijski teško izvedivo i da se trendovi mijenjaju, govori Mislav.

»Starjet ćeš, Mislave, i dalje, a balavurdije će ti biti sve više oko tebe, a prošla vremena uvijek će ti se činiti boljima od sadašnjih. Vjeruj starijem od sebe«, mislim si u glavi, ali ne želim mu kvariti ipak jasno vidljivo dobro raspoloženje.

Sonusa ove godine ionako nema, a u techno terminu jednu od glavnih uloga preuzeo je Barrakud, na kojem se mi i nalazimo, festival koji je na Zrće ponovno doveo ozbiljan međunarodni program. Zrće očito mijenja formate i partnere, ali techno nema nikakvu namjeru protjerati. Publika ga obožava.

Punk techno u autobusu

Iz Aquariusa idem prema Nomadu, a putem na plaži ugledam autobus-harmoniku iz kojeg trešti glazba. Naravno da idem pogledati. Unutra opet hard techno, ali ovaj put mi cijela stvar iz nekog razloga sjeda. Mračno je, skučen prostor, a atmosfera me vraća u neka emotivna sjećanja iz mladosti – u male skučene prljave klubove gdje je tresao punk. Druga glazba, ali isti osjećaj. Stoga autobusu dajem veliki lajk.

U Nomadu se glazba ponovno smiruje i približava onome što smo ranije čuli u Papayi. Tu ima i znatno više djevojaka, a klub je također pun.

– Tu sam mjesec dana i baš mi je fora. Prvi put sam na Zrću. Radim u marketu preko ljeta pa sam danas malo izašla jer mi je sutra popodnevna smjena. Sve skupa mi je lijepo, malo radim, malo se kupam, malo izlazim, kaže Marija Marijanović iz Požege, koju smo našli u društvu s dvije prijateljice.

I ona je dio one druge, manje vidljive strane Zrća.

Ovo mjesto nisu samo DJ-evi i turisti, nego ogroman sezonski pogon koji čine konobari, kuhari, prodavači, hostese, zaštitari, čistači, tehničari, vozači, plesačice i deseci drugih profesija. Kasnije će nam menadžer produkcije Luka Udovičić procijeniti da samo u sustavu klubova i sadržaja kojima upravljaju radi debelo više od 300 ljudi. Stotine ljudi čiji posao, na ovaj ili onaj način, ovisi o tome da se drugi dobro provedu.

A neki od njih, poput Marije, između dvije smjene uspiju uhvatiti i komadić onoga što inače prodaju gostima – ljeto na moru u Hrvatskoj.

Negdje oko četiri ujutro dolazim do Symbola. Kakva je točno bila glazba, iskreno – više ne mogu pouzdano rekonstruirati. U svoju obranu mogu reći da sam do tada obišao nekoliko klubova. Tri Talijanke ipak pamtim.

– Uživamo. Prvi put smo ovdje i dobro je, ali ne mislim da ćemo se vratiti. Život je bolji kada mijenjaš i imaš različita iskustva. Ja baš jako volim putovati, tako da će moje sljedeće putovanje biti neka druga zemlja, kaže Gaia, uz koju su prijateljice Sofia i Anica, a sve su došle iz Milana.

Pošteno. Turističke destinacije često se opsjedaju pitanjem hoće li se gost vratiti. Možda neki gost ni ne treba doći dvaput. Možda je dovoljno da jedini put ode zadovoljan i kaže prijateljima kako mu je bilo.

Tko se ne prilagodi – umire

Na Zrću upoznajem Luku Udovičića, menadžera produkcije Papaye, Aquariusa, Nomada i Symbola te produkcije same plaže. Po vrsti podočnjaka koje ima jasno mu se vidi da svakako nije neradnik. Dok običan gost vidi stolove, šank, DJ-pult i masu ljudi, Luka vidi matematiku prostora.

– Kada se klub počne puniti, važno je goste zadržati unutra. Ne želimo da čovjek uđe u prazan prostor, nego u prostor koji djeluje popunjeno, u kojem se osjeća ugodno i u kojem će ostati. Kada dosegnemo kritičnu masu, klub se poslije toga vrlo brzo sam od sebe napuni. Plastično rečeno, klub može primiti dvije ili tri tisuće ljudi, ali organizatori žele da i prvih stotinjak gostiju dobije osjećaj da se oko njih nešto događa. Ako očekuju veliku gužvu, prostor se odmah otvara. Ako nisu sigurni koliko će ljudi doći, stolovima i inventarom ga vizualno smanjujemo, a zatim ga širimo kako publika pristiže micanjem inventara. Možeš imati i 300 ljudi, ali ako je raspored loš, 301. gost može ući i pomisliti: »Ovdje je pustoš, idemo negdje drugdje«, objašnjava Luka.

Drugim riječima, čak je i osjećaj spontanog punog kluba dobrim dijelom rezultat precizne organizacije. Ista logika vrijedi za zvuk.

– U praznom klubu kreće se lagano, a glasnoća se linearno povećava kako ljudi ulaze. Podiže se pomalo svakih dvadesetak minuta. Tako čovjek koji je došao prvi i ostao sljedeća dva ili tri sata cijelo vrijeme ima podjednak dojam glasnoće. To je najvažnije i tada nema onoga zujanja u ušima, dodaje Udovičić.

Koriste se L-Acoustics i d&b sustavi, produkcijski standardi kakve traže i velika svjetska imena, a svaki izvođač dolazi sa svojim tehničkim riderom: playeri, mikseri, monitoring, mikrofoni, efekti i ostali detalji koji prosječnom gostu ostaju potpuno nevidljivi.

Luka kaže da se trendovi moraju pratiti praktički kao u računalnoj industriji. Tehnologija se stalno mijenja, a ono što je prošle godine bilo novo ove već može izgledati potrošeno. Njegova formulacija je jednostavna.

– Evolucija. Tko se ne prilagodi – umire, zaključuje Udovičić.

I možda upravo ta rečenica najbolje opisuje razlog zbog kojeg je Zrće uopće krenulo u ovu transformaciju.

Jer najveća promjena ne događa se noću. Događa se usred bijela dana. Šetam plažom nakon što sam se okupao ne bi li me more malo otrijeznilo. Iako je pakleno vruće, prednost otvorenosti plaže prema Velebitskom kanalu je svježe more.

Sunce prži, uz obalu su posađene palme, napravljene su zelene oaze, drveni barovi i sportski sadržaji, a obalna linija otvorenija je nego prije. Sve to izgleda dobro i obični kupači uistinu su se vratili. Vidim obitelji s djecom, ljudi leže uz more, mališani nose napuhance i igračke. Nitko ne izgleda kao da je slučajno zalutao usred noćnog kluba koji je zaboravio ugasiti glazbu.

Borjan je sa suprugom Mirjanom i troje djece od tri do osam godina. Uz njih je, naravno, i kompletna logistika napuhanaca i igračaka bez kojih obiteljski odlazak na more više nije moguć.

– Super nam je ovdje, sve je baš opušteno. Plaža je divna, djeca nam uživaju. Glazba nije preglasna, ni previše ni premalo, a ponudom smo zadovoljni. Moguće je da ćemo se vratiti jer nam je baš ugodno, baš opušteno, govori Borjan.

Pogledam oko sebe, tri su sata poslijepodne, a puno male djece igra se u moru usred Zrća. U ožujku je najavljeno da će se plaža danju ponovno vratiti kupačima. Provjereno iz prve ruke – istina je.

Tijekom boravka nekoliko puta primjećujem još nešto. Ljudi koji vode sustav poznaju ljude koji ga održavaju, pozdravljaju čistače, razgovaraju s tehničarima i djelatnicima koji bi u nekom drugom sustavu lako postali nevidljivi.

Luka pita jednog, vjerojatno već i umirovljenika, koji kao osiguranje sjedi na ulazu za osoblje u hladu:

– Hej, kako ti je koljeno? Nemoj se lomiti. Ako moraš odmoriti, odmori, OK je.

– Ma sve je u redu, Luka, mogu. Ne brini, odgovara mu čovjek kojem je ovo najvjerojatnije dodatni posao uz mirovinu.

Nema velikih gazda koji prolaze pored čovjeka s metlom kao da je dio inventara. Velika mala stvar koja puno govori. Cijela ta menadžment ekipa već je desetljećima na okupu i to se osjeti na svim razinama.

S Lukom sjedam u Nomad, gdje se može vrlo pristojno jesti. I to je dio promjene. Nekada je za party destinaciju možda bilo dovoljno imati šank, alkohol i jak razglas. Danas očito nije.

U restoranu radi Klara Petrović iz Osijeka. Ima 21 godinu, ali način na koji razgovara s gostima i vodi stol djeluje puno zrelije.

– Za posao hostese najvažnije je kako se nosiš. Naravno da je izgled važan, ali presudan je odnos prema klijentima. Ne smiješ biti previše pristupačan jer gost mora imati svoj prostor, ali ga isto tako ne smiješ zanemariti. Mora osjetiti pažnju i gostoprimstvo. Presudan je balans između toga, kaže Klara.

Zapravo je to vrlo dobra definicija ugostiteljstva općenito, a ne samo posla hostese.

Internacionalizacija

Drugi čovjek koji mi objašnjava kako cijeli stroj funkcionira je Adnan Mehmedović Medo, čovjek koji je petnaest godina radio kao dio meandžmenta tima Papaye i dugo bio zadužen za internacionalizaciju plaže. Jednostavnije rečeno, njegov je posao bio postići da ljudi u Londonu, Berlinu, Milanu ili bilo kojem drugom velikom europskom gradu znaju za jednu plažu kraj Novalje.

– Dovodili smo strane novinare iz cijelog svijeta, najviše iz engleskih medija poput BBC Radio 1Xtre, Lonely Planeta i The Guardiana. Željeli smo da priča o plaži izađe izvan regije i da kroz te medije izgradimo brend, govori Medo.

Velika je bila i suradnja s DJ MAG-om, magazinom koji u industriji elektroničke glazbe ima golemi utjecaj. Cilj je bio da Zrće uoče strani promotori i organizatori koji već imaju vlastitu publiku.

– Ako ja ne živim u Engleskoj i ne poznajem to tržište, ne mogu sam dovesti Engleze na destinaciju. To mora napraviti engleski promotor koji već organizira događanja u Londonu i drugim gradovima. On svojoj publici kaže: idemo na Zrće. Ta B2B suradnja zapravo nam je otvorila destinaciju, objašnjava Mehmedović.

Tako su na Zrće stigli veliki međunarodni festivali, od Hideouta i Sonusa do niza drugih programa, a rezultat tog dugog procesa internacionalizacije može se vidjeti i bez ikakvih tablica. Prve noći razgovaramo s Australcima. Poslije s Talijankama. Dok prolaziš plažom, čuješ jezike sa svih strana.

Medo smatra da današnji klubovi produkcijom mogu stajati uz bok velikim klubovima na Ibizi, ali ističe jednu veliku prednost Zrća – otvoreno nebo.

– Na Ibizi su veliki klubovi uglavnom zatvoreni. Ovdje je doživljaj potpuno drukčiji. Naš forte bili su i dnevni partyji. Kada smo s njima krenuli 2004. godine, takvih mjesta u Europi gotovo nije bilo. Uz Mallorcu i Ibizu bili smo među tri najpoznatije destinacije po after beach partyjima, govori.

Ironija je zanimljiva – upravo su dnevni partyji nekada izdvojili Zrće od konkurencije. Danas se dnevni dio ponovno mijenja. Sada se pokušava vratiti – plaži.

Vrijeme je za povratak u Novalju i malo sna. Beach barovi, naime, rade sjajne koktele, a sjajni kokteli prije ili poslije naplate svoj danak snazi kapaka. Navečer se vraćam na Zrće. Ovaj put čeka me Lilly Palmer, jedna od glavnih izvođačica u Barrakud programu. Već pri dolasku primjećujem da je publika puno starija, što mi godi. Nije lijep osjećaj kada u klubu imaš dojam da si najstariji i da ti možda tu baš i nije mjesto. Ovdje je situacija ugodnija.

Upoznajem Ninu Bunjevac, voditeljicu zabavnog programa koja već desetu godinu radi na Zrću.

– Moj je posao osigurati da popratni sadržaj bude atraktivan publici. U prvom redu tu su plesačice koje, naravno, moraju dobro izgledati, ali moraju imati i osjećaj za interakciju s publikom. Njihova je zadaća dodatno podizati atmosferu, govori Nina.

Turističko-komercijalni zmaj

Odmor na plaži uz more svakako je ugodan, topla bura suši znoj pa joj opraštam što zbog nje nisam mogao na bungee jumping. Vrhovi Velebita polako se naziru u daljini, mada se sunce još neko vrijeme neće preko njih popeti. Upečatljiv kadar.

I tu u miru, na osami, mogu povući crtu oko onoga zbog čega sam zapravo došao.

Zrće je i dalje svjetska priča. Toliko ljudi koji se tamo neupitno dobro zabavljaju i toliko ljudi koji im marljivošću i srcem to omogućuju. Nekome je tamo previše djece, nekome je preglasno, nekome preludo, nekome premalo ludo jer želi party 0-24… Sve je to OK, legitimna kritika i hvala Bogu da Zrće nije jedina plaža u Hrvatskoj niti je Aquarius jedini klub na svijetu. Nitko Australca ne tjera da leti preko pola svijeta i dođe na Pag. Nitko Mislava ne tjera da se vrati trinaestu godinu. A Talijanke će, iako im je bilo dobro, sljedeći put ići na drugo mjesto.

A cijene? Visoke su. Ali visoka je i razina onoga što se nudi. Dok su nam jaja i pašta u dućanima skuplji nego u puno bogatijim zemljama od naše, a ovdje cijene nisu ništa više nego na prosječnom skijalištu u Alpama, mislim da nema smisla o njima previše pričati.

Zrće je i dalje proizvod koji privlači ljude i koji je očito vrlo dobro osmislio i proveo svoju transformaciju. Ovo je turističko-komercijalni zmaj koji je ogroman, glasan, ponekad meni potpuno nerazumljiv, a onda, kada sjedne glazba, vrlo lako zavodljiv.

Prošao sam dovoljno klubova i zabava po Hrvatskoj, Europi, pa i drugim kontinentima, da znam prepoznati kada mjesto ima energiju. Zrće je ima. Meni je svakako drago da sam se podružio s tom zvijeri pod plavim nebom Jadrana mog i upoznao je. Hoću li je opet vidjeti, ne znam. Možda ipak jesam malo prestar, ali mi je svakako bilo jako lijepo i zabavno te ću je pamtiti.

Nakon dvije noći i jednog dana sljedeće, barem meni, nitko ne može osporiti: Zrće je i dalje svjetska party priča, a transformacija o kojoj smo pisali u ožujku nije ostala samo na papiru. Plaža je po danu ponovno plaža. Obitelji su tu, djeca su tu, prostor je uredan, usluga je vrlo dobra, a produkcija ozbiljna. Publika stiže iz cijelog svijeta. A da gostima ovdje nije dobro, jednostavno ih ne bi dolazilo toliko, godinu za godinom.

U tom trenutku opet se javlja Tea i dolazi do mene.

– Ajde, Relja, zakasnit ćeš na katamaran. Uostalom, rekao si da sutra radiš. Kako ćeš ovakav na posao?

Jednostavan je odgovor: ‘’Drito!’’

U apartmanu na brzinu trpam stvari u torbu i trčim prema luci. Sandale mi putem ispadaju pa ih uzimam u ruke da budem brži. Stižem na knap. Ulazim u katamaran i tonem u bezdani san.

– Gospodine, ovo je Rijeka. Nema dalje, morate van, govori mi član posade broda.

I drito na posao.