Ne možete "popraviti" svog partnera, evo zašto

Želja da promijenite nekoga “na bolje” može zvučati plemenito. No, ta potreba da “popravimo” nekoga često čini više štete nego koristi, i vama i osobi kojoj pokušavate pomoći.

Naravno, niste loša osoba zato što želite pomoći. Naprotiv, mnogi u to upadnu iz razumljivih, ljudskih razloga; iz empatije, ljubavi ili zbog prošlih iskustava. Neki su, primjerice, odrasli u okruženju gdje su naučili biti “spasitelji”: djeca koja su mirila roditelje u svađi ili preuzimala brigu o bolesnom članu obitelji.

Problem s pokušajem “popravljanja” drugih

Mentalitet “popravka” podrazumijeva da je druga osoba slomljena, što nije nimalo empatičan način gledanja na ljude. Osim toga, nije vaša odgovornost mijenjati druge, bez obzira na okolnosti.

Možete ih podržati, možete suosjećati, ali jedina osoba koja može odlučiti suočiti se sa svojim ranama, obnoviti samopouzdanje ili ponovno naučiti vjerovati jest ona sama.

Zapravo, ako uporno pokušavate “spasiti” nekoga, situaciju možete još i pogoršati. Stalno praštanje, opravdavanje lošeg ponašanja ili izgovori poput “on je takav jer je puno prošao” šalju poruku: Ne moraš preuzeti odgovornost, ja ću to umjesto tebe.

S vremenom, to stvara ovisnu, nezdravu dinamiku, u kojoj mislite da možete kontrolirati drugu osobu — a zapravo samo dopuštate da vas povrijedi.

Osim toga, biti “popravljač” troši i vas same. Nakon nekog vremena iscrpit će vas pokušaji da pomognete nekome tko ne želi promjenu. Kad stalno dajete savjete koje nitko ne sluša ili ulažete trud koji se ne vraća, javlja se frustracija, razočaranje, pa i ogorčenost. A to sigurno nije odnos kakav zaslužujete.

Kako se osloboditi potrebe da “izliječite” druge?

Lako je pomisliti da ako razumijete nečije rane, morate i opravdati njegovo ponašanje.

Da, moj partner često plane, ali to je zato što je imao toksičnu bivšu.
Da, moja prijateljica stalno kritizira, ali to je zato što je nesigurna.

No umjesto da ulažete energiju u nadu da će se ta osoba “jednog dana promijeniti” uz vašu pomoć, korisnije je okrenuti fokus na sebe.

Što vama treba da biste se osjećali poštovano i sigurno u toj vezi? Zašto vam je toliko teško ne spašavati druge? Možda se bavite tuđim problemima kako biste izbjegli vlastite. Možda vam osjećaj da “nekoga popravljate” daje privremeni osjećaj vrijednosti i kontrole.

To su pitanja koja vrijedi istražiti, po mogućnosti uz podršku terapeuta.

Postavljanje granica i odabir sebe

Kad osvijestite što vas vuče u tu ulogu, možete odlučiti što dalje; postaviti granice, prilagoditi očekivanja ili, ako treba, otići.
Vi birate što ćete tolerirati i što ne. Postavljanje granica nije hladnoća, to je čin samopoštovanja.

Ako odlučite ostati u odnosu, pokušajte priznati bol druge osobe, ali bez opravdavanja lošeg ponašanja. Na taj način pokazujete razumijevanje, ali i čuvate sebe. A ako ni tada nema promjene, možda je najveći dokaz ljubavi, prema sebi, znati kad se treba povući.

Jer ponekad je najveći čin iscjeljenja upravo odustajanje od pokušaja da iscijelite nekog drugog.