Žuti najbolje mušterije, Cibosi najveći bauk

Da iznimka potvrđuje pravilo dokazale su dalmatinske košarkaške perjanice plasmanom u finale prvenstva Hrvatske drugu godinu zaredom. Dalmacija je nakon raritetne lanjske sezone zaslužila novu privilegiju proslaviti košarkaškog prvaka Hrvatske, 32. u povijesti, a to se moglo svakako naslutiti i prije početka ove sezone u koju je klupska košarkaška scena u Hrvata ušla s poluraspadnutom Cibonom, dok četvrta momčad koja bi mogla zapapriti najvećima na domaćoj košarkaškoj karti zapravo ni ne postoji još od odlaska Cedevite put Ljubljane.

Dominacija Cibone

Tako da sama činjenica da će se najveći dalmatinski klubovi boriti za titulu prvaka definitivno nije svakidašnja pojava, štoviše radi se iznimci jer je u 28 od ukupno 31 dosad odigranih finalnih serija barem jedan sudionik dolazio iz Zagreba, a samo u jednom nije bilo Cibone, zbilo se to sezone 2010./11. kada su se za prvaka Hrvatske borili Cedevita i Zagreb. Preostala tri slučaja naravno otpadaju na ovosezonske finaliste koji su posljednjih godina konačno udahnuli malo zraka nakon praktički tri desetljeća provedenih u debeloj sjeni Cibone koja je svoju dominaciju iskazala kroz sudjelovanje u čak 27 finalnih serija i pritom uzela 20 naslova, dok je pet puta to pošlo za rukom Cedeviti te jednom Zagrebu. Dalmatinski velikani nisu se stoga nauživali titula okruženi ljutom konkurencijom iz metropole. Zadar se osladio s četiri titule (triput protiv Splita, jednom protiv Cibone), dok »Žuti« još uvijek sanjaju dvadesetjednogodišnji san da mogu do svog tek drugog naslova hrvatskog prvaka u povijesti. A radi se o klubu kojem po europskim titulama nije ravan nijedan klub u državi, pa ni u regiji. Split u svojoj vitrini čuva čak pet europskih pokala (tri Kupa prvaka i dva Koraćeva kupa), no u 31 godini koliko se igra hrvatsko prvenstvo uspio je tek jednom zasjesti na najviši tron i to još davne 2003. godine, dok su finalne serije imali priliku igrati devet puta, od čega im čak šest otpada na razdoblje do 2003. godine. Poslije toga Splićani su tek triput stigli na korak do naslova, no uvijek bi im se na tom putu ispriječio Zadar.

Luka Božić (KK Zadar) i Shannon Shorter (KK Split)

Četvrto dalmatinsko finale

Tradicija je u predvečerje finala koje kreće sutra s Višnjika stoga debelo na strani Zadrana koji su evidentan kompleks u obračunima s Cibosima uspjeli kompenzirati u ogledima sa Splitom protiv kojeg se u finalima mogu podičiti sa stopostotnom uspješnošću, a zanimljjvo ukupan omjer u finalima stoji na mizernih 4-12. Najupečatljivije je svakako bilo prvo dalmatinsko finale, uprizoreno sezone 2007./08., koje je imalo posebnu emotivnu težinu za Zadrane jer im je ta sezona bila i posljednja koju su igrali u legendarnim Jazinama, a tadašnja momčad predvođena Aleksandrom Petrovićem nije propustila priliku naslovom prvaka se oprostiti od kultnog hrama zadarske košarke. Split na čelu sa Slobodanom Subotićem uspio je te 2008. odvući seriju do majstorice, no bio je prisiljen potpisati kapitulaciju u uzavrelom grotlu krcatih Jazina. Zadar je tako stigao do svog drugog naslova (2005. osvojen je prvi), no na treći se potom moralo čekati dugih 13 godina kada se u finalu ponovno na drugoj strani našla momčad s Gripa. I te 2020./21. odluka o prvaku je pala u majstorici. U teškoj i neizvjesnoj korona sezoni koja se igrala bez prisustva publike na tribinama, momčad s klupe predvođena Veljkom Mršićem te Chinanuom Onuakuom, Justinom Carterom, Dominikom Mavrom i Antonijom Jordanom na parketu, nadjačala je Split u petoj utakmici odigranoj, usprkos svim mjerama i zabranama, u pravoj južnjačkoj atmosferi u Krešinom domu. Te je sezone Zadar ponovio najtrofejniju 2005. godinu, ugrabio je dvostruku krunu, s tim da je i u omiškom finalu Krešinog kupa ceh platio Split koji nije dočekao dvije godine kasnije da dominaciji Zadra u finalima dođe kraj. Taj treći finalni neuspjeh Splićana doživljen lani bio im je još i najbolniji jer su po prvi put imali prednost domaćeg parketa, a i u osnovnom dijelu sezone, računajući sva tri fronta, imali su 5-1 kontra Jusupove momčadi. No, pokazao se Zadar puno jačim, spremnijim, organiziranijim i svakako mudrijim u tom okršaju koji je zaključen u rekordnom roku, s dvjema dominantnim predstavama na Gripama i deklasiranjem »Žutih« u trećoj utakmici na Višnjiku.

Zadarski bastion

Zato Split ove sezone u finalnu seriju ulazi s puno manjim optimizmom nego što je to bio slučaj lani u ovo doba te će iz pozicije »underdoga« vrebati priliku za hvatanje Jusupovog sastava na spavanju. To očito breme favorita Zadar nije mogao izbjeći i sigurno će im prejudiciranje medija i sportske javnosti da je sve spremno za proslavu njihove nove titule staviti dodatni uteg na leđa, no zato olakšanje nudi dosad presudna prednost domaćeg parketa, jer je Zadar u svih sedam domaćih finalnih utakmica sa Splićanima odnosio pobjede. Uz to je bitno napomenuti kako i omjer 5-1 u međusobnim susretima ove sezone finalnu vagu još jače priteže na stranu Jusupovih štićenika, dok na suprotnoj kraju terena Slavenu Rimcu nadu u podvig najviše podgrijava američki tercet (Shorter, Sullivan, Funderburk), dok se dirigentska palica iz ruku razigravačkog tandema koji su činili Dominik Mavra i Roko Ukić prebacio u ruke neiskusnijih, ali i mnogo energičnijih Tonija Perkovića, Mate Kalajžića i Vite Kučića. »Žuti« se uz neporecivu želju za osvetom, busaju i u snagu svoje klupe koja jest puno šira u odnosu na suparničku, ali se zato nositelji aktualnog prvaka Hrvatske uz dodatak u Lovri Mazalinu čine nerješivom enigmom za Rimčevu momčad. Barem je to tijek dosadašnje sezone potvrdio.

Karlo Žganec (KK Zadar) i Boris Tišma (KK Split)

Obrana naslova

A kada je u pitanju motivacija sastava s Višnjika tu je svakako na prvom mjestu pothvat koji se ganja već 49 godina, radi se o obrani titule koju Zadar ne pamti u hrvatskom prvenstvu, a i u bivšoj državi su to uspjeli napraviti dvaput, u onim najslavnijim klupskim godinama krajem šezdesetih i polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naravno, iskustvo igranja ovakvih utakmica je također nešto što se u taboru »Žutih« ne može naći. Krenuvši od čak osam igrača koji su podigli pehar lani, a gledajući pojedinačno tu je najistaknutiji Karlo Žganec koji je u svojoj karijeri nanizao poker titula nastupajući za Cedevitu uz lanjski osvojen u dresu Zadra, pa onda i Mazalin koji je također u dresu Cedevite od 2013. do 2016. nanizao četiri naslova prvaka, a najveći plus u pobjedničkoj formuli Zadranima bi trebao donijeti najtrofejniji klupski trener Danijel Jusup koji broji ukupno pet domaćih trofeja, s tim da je prošle sezone dohvatio jedini koji mu je nedostajao u kolekciji, onaj namijenjen prvaku Hrvatske. Tri Krešina kupa, jedno prvenstvo i regionalnu ligu ugrabio je Jusup u čak šest mandata na klupi Zadra, a srećom po njega prokletstvo finala je skinuo sa svojih leđa prošlogodišnjeg 4. lipnja, dok prethodna četiri pokušaja sa Zadrom 61-godišnji stručnjak ne pamti po dobrome, a baš svaki put ispriječila mu se Cibona. I 1998., i 1999., i 2004. godine Vukovi su s 3-1 u finalima dolazili do naslova, a najbolnija za Jusupa sigurno je bila 2010. godina kada se upisao u povijest kao jedini trener koji je uspio izgubiti finalnu seriju nakon vodstva 2-0. Za kraj je ostavljen faktor šestog igrača koji će Zadranima donijeti još koji postotak više u nakani da se ovjenča novom titulom. Huk s tribina ne samo da je snaga na koju se oslanjaju Jusupovi igrači u domaćim utakmicama, već je i na Gripama slična priča, a vjerujemo da neće biti ništa drukčije ni u predstojećoj finalnoj seriji koja će nadamo se napuniti obje dvorane i koja će pružiti svim pratiteljima uzbudljivo nadmetanje, sa samo jednom željom da tko bude bolji, na kraju i pobijedi.