Subota, 15. lipnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

KOŠARKA

POLA STOLJEĆA Zlatna obljetnica može biti uvod u završetak Muzeja zadarske košarke

Autor: Šime Ćurko

22.05.2024. 09:06
POLA STOLJEĆA Zlatna obljetnica može biti uvod u završetak Muzeja zadarske košarke


Možete li kupiti razglednicu današnje momčadi Košarkaškog kluba Zadar? Odgovor je, ne. No, prije pola stoljeća to je bilo moguće. Zajednička fotografija momčadi, pretvorena u razglednicu, pred početak sezone 1974./75. vjerojatno je najpoznatiji vizualni uradak u povijesti kluba. Praktično sve radnje, obrti, uredi, trgovine, mnoga javna mjesta, da ne govorimo obiteljski domovi, imali su je na vidljivom mjestu, a u paketu su često išle i pojedinačne fotografije Krešimira Ćosića i Giuseppea Pina Giergie, također iz te serije.


Zanimljivo, na poleđini razglednice su podatci o klubu i imenima igrača osim na hrvatskom napisani i na engleskom jeziku. Riječ je o momčadi koja je za mnoge najbolja u povijesti zadarske košarke. Ne samo da su tada povezane dvije titule prvaka Jugoslavije, 1973./74. i 1974./75., nego je taj doseg ostvaren na zadivljujući način. U prvoj trofejnoj sezoni učinak Zadra je bio 23 pobjede i tri poraza, a godinu dana kasnije nevjerojatnih 25 pobjeda i samo jedan poraz, uz nastup u polufinalu Kupa prvaka (drugi u povijesti), u kojem se dogodio poraz od Real Madrida. Sve to u ligi koja je bila jedna od najjačih u Europi. Da ne bismo o ovom razdoblju 50 godina kasnije razgovarali samo u kontekstu prošlog svršenog vremena još jednom akcijom pobrinuo se Krešimir Butić, koji posljednjih sada već deset godina vodi projekt pod nazivom Muzej zadarske košarke.


Otrgnuti zaboravu


– U svemu, pa tako i u sportu, vrijeme čini svoje. Mnoge se stvari zaborave, izbrišu. Ova je fotografija puno više od zajedničke slike, kakvu momčadi inače rade na početku sezone. Na njoj su igrači u najpoznatijim dresovima koje je Zadar ikada imao, zatim u trenirkama kratkih rukava koje su bile poput jakni i čija se imitacija i danas može kupiti. I ono najvažnije, po mojoj procjeni to je najbolja generacija koju je klub ikada imao. Ako kažemo da je košarka u Zadru puno više od sporta, a jest i složit ćemo se da je riječ o društvenom fenomenu, onda je ova fotografija, ili razglednica, puno više od obične slike. Razglednica je bila dostupna u poslovnicama Kvarner Expressa i bila je pravi hit. A mi u našem Muzeju ne samo da imamo tu fotografiju nego i medalju koji su igrači dobili za prvo mjesto, kao i originalni dres i trenirku – kaže Butić, koji je dao truda posljednjih mjeseci doći do velike većine članova te slavne generacije, ili njihovih obitelji, i darovati im prigodnu majicu. na kojoj je otisnuta ova fotografija.




– To je moj dar veličinama koji su zadužili zadarsku košarku, a možemo reći i cijeli grad. Neki, nažalost, više nisu među nama, pa su članovi obitelji rado primili majice, uz koje su dobili i prigodne zastavice za automobil. Danas je popularno reći da je nešto brend, a zadarsku košarku, i posebno ovu generaciju, treba brendirati. To je nešto što ima povijesno značenje za grad. I to je moj doprinos tome. I još nešto, 2026. će biti 40. godina od legendarne pobjede u majstorici za prvaka protiv Cibone. Već sada radimo na projektu obilježavanja i tog velikog događaja.


A ono što Krešo radi je neprocjenjivo. Bez ikakve novčane naknade napravio je veliki posao prikupljanja svega što će jednoga dana biti dio postava toliko očekivanog Muzeja zadarske košarke. No, još uvijek se ne zna ono najosnovnije, gdje će Muzej imati svoje mjesto. Dugo se činilo da će to biti u budućem restoranu uz spomenik Kreši Ćosiću, ispred njegove dvorane, no, jasno da od toga neće biti ništa.


– U fotofinišu smo oko određivanja lokacije za Muzej. Dvije su opcije prihvatljive, stara gradska jezgra ili neposredna blizina dvorane Krešimir Ćosić. Bilo koja druga opcija ne dolazi u obzir. Svakako, prostor mora biti u vlasništvu Grada i treba računati da će to biti trajni postav. U koju će se muzejsku, ili neku drugu gradsku instituciju uključiti manje je važno, koliko je bitno da ga vode ljudi od struke. Značaj dobre lokacije vidimo po Hajdukovoj navijačkoj trgovini na Kalelargi. Dobar dio onoga što se tamo radi može se zahvaliti mjestu na kojem je fan shop otvoren. Kad je riječ o lokaciji Muzeja i uopće pomoći realizaciji ovog projekta, od početak su dolazila razna obećanja. Za neke se odmah znalo da neće biti ništa, a najdalje se otišlo s objektom u kojem je trebao biti i restoran na Višnjiku.


Foto: MUZEJ ZADARSKE KOŠARKE


Spašavanje blaga


Nije se Butić umorio svih ovih godina u kojima je uložio toliko vremena i novca.


– Ne mogu reći da je moj život samo Muzej zadarske košarke, i sve što ide uz njega, ali istina je da sam uložio cijelog sebe. S prijateljem Marinom Puljom, koji također daje veliki doprinos u svemu, posebno u radu u Znanstvenoj knjižnici, putovao sam u druge gradove u potrazi na podatcima koji su nam bili potrebni, pa smo bili i u Beogradu. Puljin rad će donijeti monumentalno djelo koje će na jedan način biti životopis kluba, potkrepljen, brojevima, činjenicama kojih za sad nema. Sve se radi isključivo na volonterskoj razini i uvijek netko može reći tko nas je tjerao da se time bavimo. Međutim, znam da radimo pravu stvar i živim za to da naši sugrađani i toliki gosti koji nam dolaze negdje sve to mogu pogledati na jednom prikladnom mjestu, gdje će moći kupiti i klupski suvenir. Zanimanje za to je jako veliko, dolaze nam upiti organiziranih skupina koje traže nešto o zadarskoj košarci. Mnogi žele kupiti dres, šal, kapu, kemijsku olovku, privjesak, upaljač… Provedemo ih Višnjikom, tamo smo izložili mali dio onog što će ubuduće biti u Muzeju, ali sve je to premalo.


Veliki doprinos dali su svi oni koji su budućem Muzeju darovali ono što su čuvali u svojim domovima. Mahom su to igrači, članovi obitelji, ali i navijači, kao i oni koji su po osobnom nahođenju skupljali zadarske košarkaške uspomene.


– Danas smo prepoznatljivi, mnogo je onih koji su baš zahvaljujući medijima čuli za ovaj veliki projekt i imaju povjerenja dati nam ono što drže u svojim vitrinama, ili, kako ih ja nazivam, malim kućnim muzejima. U početku nije bilo tako, mnogi su s razlogom bili suzdržani, ali sada su nam se vrata mnogih domova, a s njima i polica i vitrina, širom otvorila. Imamo obećanja da će eksponata za Muzej biti još onog trenutka kada se krene s realizacijom izložbenog prostora. Tada će konačno biti jasna ozbiljnost i vrijednost svega što smo napravili. Jako veliku podršku u svemu daje nam Nacionalni muzej sporta, odnosno njegova direktorica Danira Nakić, odnedavno članica košarkaške kuće slavnih na čemu joj i ovim putem čestitamo.


KK Zadar je na raspolaganje stavio ono što je imao, ali bilo je to premalo za bilo kakav ozbiljniji projekt.


– Klub ima arhivu utakmica od 1992. godine zahvaljujući Vani Dundov, koja to jako dobro vodi. Uredno su složeni trofeji osvojeni u samostalnoj Hrvatskoj. Međutim, prije toga gotovo da nema ništa. Ni zapisnika, a nažalost ni trofeja. Puno toga smo uspjeli spasiti, posebno iz starih svlačionica u Jazinama. Našli smo i po obiteljskim domovima vrijedne stvari, ali nažalost dio zadarske košarkaške baštine je nepovratno izgubljen. Međutim, drži me optimizam da će se kada krenemo s realizacijom prostora za Muzej pojaviti neke stvari koje danas ni ne možemo zamisliti. To bi onda bio savršeni posao. Na kraju mogu zaključiti kako se sada čeka potez Grada i krećemo u realizaciju. Ja sam spreman – podvukao je Butić.


Foto: MUZEJ ZADARSKE KOŠARKE


Zadnja moda


Jedan od svjedoka vremena od prije 50 godina je i Nedjeljko Mišo Ostarčević (1952.), koji je već u prvom razredu srednje škole počeo trenirati s prvom momčadi (sezona 1966./67.). Bio je član prve petorke momčadi koja je povezala titule 1974. i 1975. godine, a sjećanje na nastanak legendarne fotografije ne blijedi.


– Dan prije snimanja te fotografije otišli smo u trgovinu na Kalelargi u kojoj se prodavala odjeća, između ostalog i odijela. Tamo se i danas kupuje roba, a riječ je o prostoru uz Kavanu Danica, koji je prepoznatljiv po tome što ima prizemlje i kat. Tamo su nas svih izmjerili kako bi nam za gostujuće utakmice sašili odijela i sve što s time ide, jakne, kaputi. Bila je popularna karirana odjeća, sve po zadnjoj modi. Nastup u Kupu prvaka je bio dobar povod jer Zadar tada još nije imao »ime«, što je u međunarodnim okvirima bilo izuzetno bitno. Nismo bili Real Madrid, CSKA, ili neki poznati talijanski klub. Cilj je bio da momčad na parketu i izvan njega izgleda savršeno. U tom smislu je i nastala ta fotografija iz Jazina. Također, postoji i fotografija na dvije brodice u uvali Jazine. Svi smo svečano odjeveni, izgledali smo kao prava gospoda, što je i bio cilj – kaže Ostarčević ističući da je Zadar za pojmove tadašnje države bio daleko ispred svog vremena.


– Klub je bio posložen na visokoj razini, mislim kao malo kad u svojoj povijesti. Budući da smo 1974. bili prvaci izborili smo Kup prvaka, prvi put nakon šest godina. Predsjednik kluba je bio Zdravko Dragić, a važnu ulogu u operativnom dijelu imao je Edo Ćorić, djed tenisača Borne Ćorića. Kad je riječ o zdravstvenom dijelu bili smo u sigurnim rukama vrhunskih liječnika, Slavka Perovića i Vojmila Livakovića. S nama je bio i kondicijski trener Leonardo Bajlo, a vodio nas je mladi stručnjak Lucijan Valčić, pravi košarkaški znalac. Jasno je da su veliku ulogu u momčadi, ne samo na parketu, imali Krešo Ćosić i Giuseppe Giergia, a Valčić je sve imao pod kontrolom. Valčić je dovoljno dobro igrao košarku da je mogao postati tako kvalitetan trener.


Klub se i danas muči s time kako biti javno prepoznatljiv. Trgovina s navijačkim rekvizitima ne postoji i tek povremene akcije koje se organiziraju, često i kao inicijativa onih koji zapravo nisu u klubu, potvrđuju koliko se potencijal krije u onome što se službeno naziva PR-om.


– Prvi korak je uvijek kvalitetna momčad. Tako je bilo tada, tako je i danas. U tom smislu najvažniji je bio ostanak praktično svih igrača koji su osvojili titulu 1974. Onda se krenulo na vizualni izgled. Ideja s dizajnom dresa, koji je postao jedan od najpoznatijih koje je Zadar ikad imao, došla je od Kreše Ćosića koji se vratio iz SAD-a. Primjetan je tadašnji američki »rukopis«. Jednostavno i prepoznatljivo, bez puno suvišnih detalja i natpisa. Onda još i trenirke s prepoznatljivim slovom Z.


Krešimir Butić, Foto: ARIF SITNICA


Razlaz 1976.


Kad je riječ o nastupima na parketu rezultati sve govore.


– Cijeli grad je živio za košarku. U Zadru je košarka bila sve. Kada bismo pobijedili bili smo hvaljeni i slavljeni, a kad bismo izgubili nismo se smjeli pojaviti u gradu do sljedeće utakmice. Sreća da smo imali jako malo poraza, pa smo mogli šetati i ići na kavu koliko nas je bilo volja.


Ipak, sve je potrajalo samo dvije godine. Nakon titule osvojen 1975., Giergia se u 39. godini oprostio od parketa, Ćosić otišao na odsluženje vojnog roka, Ostarčević u SAD, Bruna Marcelića je Savez kaznio sa šest mjeseci zabrane igranja, otišao je i trener Valčić…


– Kao i u svemu kada nešto dobro ide prste umiješaju oni kojima tu nije mjesto. Igrali smo polufinale Kupa prvaka s Realom i da smo samo jednu godinu još ostali zajedno tko zna. Možda bismo postali i prvaci Europe. Imali smo sve preduvjete za to.


Osvrnuo se Ostarčević i na ovogodišnje finale Zadra i Splita.


– Za mene su utakmice sa Splićanima još iz našeg vremena uvijek bili najkvalitetniji derbiji. Igralo se u odličnoj atmosferi, i u Zadru i u Splitu, a s njihovim igračima smo bili najveći prijatelj izvan i najveći neprijatelji na parketu. Šteta je što Zadar i Split nemaju ozbiljniju ulogu u završnicama ABA lige.


Sastavi Zadra


1974. Bruno Marcelić, Tomislav Matulović, Čedomir Perinčić, Zdravko Jerak, Nedjeljko Ostarčević, Krešimir Ćosić, Branko Skroče, Branko Bakija, Giuseppe Giergia, Jure Fabijanić, Bruno Petani, Žarko Bjedov. Trener: Lucijan Valčić.


1975. Bruno Marcelić, Tomislav Matulović, Nedjeljko Ostarčević, Krešimir Ćosić, Zdravko Jerak, Branko Skroče, Čedomir Perinčić, Jure Fabijanić, Giuseppe Giergia, Branko Bakija, Boris Babić, Branko Šuljak, Žarko Bjedov, Darko Fabulić, Bruno Petani, Josip Grdović, Douglas Richards. Trener: Lucijan Valčić.


Foto: ARIF SITNICA