Petak, 5. prosinca 2025

Weather icon

Vrijeme danas

11 C°

Kraj karijere

Vrsni zadarski malonogometaš Josip Čačić:" Zbog ozljeda ne mogu više, a oproštaj je bio za poželjeti"

23.05.2025. 11:19
Vrsni zadarski malonogometaš Josip Čačić:

Foto: Osobna arhiva



Weilimdorf je četvrti treći put osvojio titulu prvaka Njemačke u futsalu. Nakon 2019., 2021. i 2024. ova je momčad iz Stuttgarta ponovo otišla do kraja. Kapetan Weilimdorfa je Zadranin Josip Čačić (1989.), koji je član te momčadi još od 2016.


– Sezona je bila teška, a do polufinala i ne baš onakva kakvu smo očekivali, budući da smo završili na trećem mjestu u osnovnom dijelu natjecanja – kaže Čačić i nastavlja:


– Za doigravanje, u kojem su igrala četiri najbolja sastava, smo se dobro pripremili, a zajedništvo koje smo imali guralo nas je naprijed. U polufinalu smo imali dvije neizvjesne utakmice protiv HSV-a. Kod kuće smo pobijedili na šesterce, a u gostima smo bili bolji s 2:1 i izborili finale protiv Jahn Regensburga. To je bio vrhunac sezone koji je u pravom trenutku donio dvije naše najbolje utakmice. U prvoj smo u gostima pobijedili 5:1, a u uzvratu u Stuttgartu je bio pravi spektakl. U punoj dvorani, Scharrena, pobijedili smo 6:2 i obranili titulu prvaka – opisuje Čačić kojem je druga utakmica finala bila i posebno emotivna.


Podrška obitelji




– To mi je bila posljednja utakmica kao igrača i kao kapetana velikog kluba kakav je TSV Weilimdorf. Nisam mogao zamisliti ljepši oproštaj, nego kao kapetan podignuti novi trofej prvaka Njemačke. Takvo što mogao sam samo sanjati, a pretvorilo se u realnost. Puna dvorana, obitelj na tribinama, navijači, prijatelji i odličan rezultat. Sve se poklopilo.



Čačić ističe u svemu važnost obitelji.


– Posebno sam zahvalan mojoj obitelji koja je sa mnom sve prolazila. Supruga Kristina mi je bila najveća podrška, odricala se, pratila me u usponima i u padovima. Ona i naša djeca, sin Lovre i kći Zara, su me uvijek bodrili i ovo je i njihova velika pobjeda. Sada kada se emocije slegnu i sve dođe na svoje jedva čekamo svi na doći na odmor u Zadar. Na finalu su bili i moji roditelji Ante i Nevenka, tako da je i to bio poseban doživljaj.


Odigrati skoro cijelo desetljeće u jednom klubu nije mala stvar.


– Hvala svima iz uprave, svim trenerima, suigračima, fizioterapeutima, cijelom klubu. Želim istaknuti Daniela Nötzolda, koji mi je priredio poseban oproštaj pobrinuvši se za moje fotografije i video isječke koje su mogli vidjeti svi u dvorani, kao i sve ostale darove. Stvarno je dao sebi jako puno truda.


Trenerski posao


Dugo je Čačić razmišljao nastaviti ili prekinuti karijeru.


– Najteža odluka sportaša je oprostiti se od onog što najviše voliš. U sportu sam od šeste godine i nakon 30 godina igranja nogometa i futsala donio sam najbolniju odluku u karijeri. Dugo sam razmišljao o tome jer sam kroz sezonu imao problema s ozljedama, posebno s koljenom, koje ću vjerojatno opet morati operirati. S obzirom na sve to zaključio sam da je vrijeme za povući se s parketa. Nakon što smo izborili finale kao kapetan cijeloj momčadi sam objavio da je to moja zadnja sezona, još finale i gotovo. A oproštaj je bio za poželjeti.



Kraj igračke karijere uvijek donosi pitanje o potencijalnom ostanku u nekom sportu kao trener.


– Ove godine sam položio za UEFA-inu B licencu za trenera. To je u futsalu trenutačno najviša razina. U budućnosti se vidim u tom smjeru. U klubu su mi već ponudili neke pozicije za početak jer žele nastaviti suradnju i mislim da ćemo se dogovoriti oko toga. Sport mi je u krvi i želim i dalje ostati uz ono što volim cijeli život. Otišao sam iz Zadra igrati nogomet u Njemačkoj, ali sam završio u futsalu i nadam se i ostati u tom sportu. Osim toga, otvorio sam malu tvrtku koja se bavi preseljenjima, održavanjem kuća i slično. Rad sam kombinirao s futsalom i nadam se da će tako biti i dalje.


Zadar i Raštane


Čačićev sportski put je počeo u NK-u Zadar, u kojem je prošao sve mlađe uzraste. Budući da po završetku juniorskog staža nije imao mjesto u prvoj momčadi, tražio je druga rješenja kako ostati u nogometu.


– Bila je to generacija Šime Marune, Marija Kruneša, Marka Raše, Antonija Ježine, Šime Gregova… U juniorima nas je trenirao Zoran Erlić. Kao mladi igrač bio sam četiri godine u Raštanima, gdje su juniori Zadra često znali završiti. Momčad je bila odlična, dva puta smo bili prvaci Treće lige, a dva puta drugi. To najbolje potvrđuje koliko smo bili dobri. Šteta što se nije moglo ići u viši rang jer Raštane su tada bile pojam nogometa u Dalmaciji.


 


Murter važna stanica


Čačićev sportski put se polagano iz nogometa kretao prema futsalu.


– U proljeće 2013., igrao sam za Neretvu iz Metkovića. Vratio sam kući i dogovorio se s Primorcem iz Biograda, za koji sam igrao Treću HNL. Osim za Primorac usporedno sam, s još nekoliko Zadrana, nastupao i za Murter u Prvoj malonogometnog ligi. Igrao sam i prije toga mali nogomet, ali u Murteru sam prvi put imao priliku vidjeti kako je nastupati na najvišoj razini u državi. Brzo nakon toga stigao je poziv za Njemačku, za nogometni klub u jednoj od nižih liga. Naravno, nisam došao profesionalno igrati nego sam uz nogomet i radio. Tako je i danas…