Uspješna članica Hrvačkog kluba Zadar govori o svom sportskom izboru: Ženstvenost se može izraziti u svakom sportu, tako i u hrvanju

Deset natjecanja, deset medalja i zlato koje će posebno pamtiti. Za 19-godišnju Zadranku Marijanu Šumski hrvanje je puno više od borbe na strunjači, to je jedanaest godina upornosti, odricanja, putovanja i dokazivanja da predrasude nisu prepreka koju se ne može preskočiti. Dok niže sportske uspjehe, ova mlada hrvačica uspješno usklađuje treninge i studij, a s nedavno osvojenim zlatom na Svjetskom sveučilišnom prvenstvu u sportovima na pijesku ima još jedan razlog za ponos. Iza medalja i rezultata krije se priča o djevojci koja je kroz sport učila ne samo kako se boriti za pobjedu nego i kako se nositi s porazima, izazovima i očekivanjima. Šumski o svemu tome govori bez velikih riječi, radije ističući ljude koji su je pratili na tom putu – roditelje, prijatelje i trenere. Njihova podrška, uz disciplinu i spremnost na odricanje, pomogla joj je da ustraje u ovom borilačkom sportu u kojem se još uvijek susreće s predrasudama. No njezini rezultati govore sami za sebe, a priča o jedanaest godina na hrvačkoj strunjači tek je dio onoga što je oblikovalo sportašicu kakva je danas.

Pozitivna energija

Kada govori o počecima, najprije se ne prisjeća medalja, nego ekipe i atmosfere zbog kojih je zavoljela hrvanje i poželjela ostati u njemu.

– Najviše me privukla ekipa i ta pozitivna energija među ljudima. Svi su bili dragi, a i sam sport mi se jako svidio – prisjeća se Šumski te dodaje kako je počela trenirati zato što trenirao njezin brat Josip, koji je kasnije odustao od toga. I sestra Marcela također je bila aktivna hrvačica.

Marijanin sportski izbor nije svima bio razumljiv. Kao djevojka koja se odlučila za borilački sport, od početka se susretala s komentarima da hrvanje »nije za nju«.

– Uvijek je bilo predrasuda, kao: ja sam curica pa se bavim takvim sportom. Govorili su mi da je to muški sport i pitali me što ću ja tamo. Ali nisu me demotivirali. Nastavila sam se baviti hrvanjem i trudila se što više.

Takvi komentari nisu je odvratili od sporta, a iskustva koja je tijekom godina stekla naučila su je mnogo više od same tehnike hrvanja. Kada govori o tome što ju je najviše oblikovalo, ponovno se vraća ljudima koji su joj pružali podršku, ali i svemu što joj je sport omogućio izvan natjecanja.

– Najviše pamtim svoje prijatelje i roditelje, koji su me uvijek podržavali u svemu. Kroz sport sam naučila dosta toga, prije svega disciplinu i odnos prema drugim ljudima. Puno sam putovala, upoznala različite tradicije i vidjela razne stvari. Kroz sport sam se izgradila kao osoba.

Puno odricanja

Koliko je napredovala, najbolje pokazuju rezultati. Osam velikih natjecanja i osam medalja potvrda su uspješne godine, a posebno joj je ostalo u sjećanju Svjetsko sveučilišno prvenstvo u Portugalu, održano prije mjesec dana. Osim osvojenog zlata, pamti i zajedničko iskustvo s ekipom.

– Lijepo smo se tamo proveli, bilo nam je odlično. Potrudili smo se, ostvarili uspjeh i svi smo osvojili medalju – prisjeća se mlada hrvačica koja se trenutačno natječe u juniorskoj kategoriji.

Pravi rezultati ne dolaze sami od sebe, posebno kada se uz sportske obveze mora uskladiti i studij. Šumski trenutačno studira u Zagrebu, gdje nastavlja trenirati, pa joj je dobro organiziranje vremena dio svakodnevice.

– Potrebno je jako puno planiranja i treba se odreći dosta toga. Manje se viđam s prijateljima jer svaki put kad me pitaju da se vidimo, imam trening ili nešto drugo. Ali trudim se uklopiti ih u svoj raspored, bilo prije ili poslije treninga. Važno je sve jako dobro planirati.

Takav raspored znači da ponekad mora propustiti druženja i prilagoditi privatne planove treninzima. Ipak, ne govori o tome kao o nečemu zbog čega žali. Svjesna je da njezini vršnjaci imaju drukčiju svakodnevicu, ali ne preispituje svoj izbor.

– Svakako bi bilo lijepo imati više vremena za sve i mislim da je lijep i život izvan sporta. Ali nikada se nisam zapitala zašto se time bavim i zašto mi je to trebalo. Zahvalna sam što sam u sportu.

Ženski sport

Predrasude s kojima se susretala na početku nisu nestale ni iz šire slike ženskog sporta. Šumski smatra da se položaj žena u borilačkim sportovima postupno mijenja, ali da još ima prostora za napredak.

– Mi žene trebamo se malo više potruditi. Budući da je to borilački sport, često se smatra da su muškarci u njemu u najboljem položaju. Ali mislim da sada sve ide nabolje i da se žene sve više uključuju.

Osvrnula se i na vidljivost te podršku ženskom sportu u Hrvatskoj.

– Dosta dobro smo podržani, ali svakako može biti bolje. Možda bi financijska podrška mogla biti veća.

Važno joj je i pokazati da bavljenje hrvanjem ne isključuje ženstvenost. Smatra da djevojke ne bi trebale birati između borilačkog sporta i načina na koji žele izražavati svoju osobnost.

– Žene mogu biti jedno i drugo. Mogu se baviti tim sportom, a istodobno biti ženstvene. Mogu kombinirati oboje.

Vladimir Menčik

Njezina sportska svakodnevica trenutačno je vezana uz dva grada. Članica je Hrvačkog kluba Zadar, a zbog studija u metropoli trenira i u tamošnjem Hrvačkom klubu Zagreb.

– U Zagrebu ima najviše djevojaka moje kategorije s kojima mogu sparirati, što je jako važno za napredak. Ima dosta djece i mladih. Dobar je to klub.

Dobro govori o radu trenera u oba kluba, ističuće njihovu predanost i podršku koju pružaju sportašima, ali i djeci i mladima koji tek ulaze u sport.

– Najviše bih htjela zahvaliti svom klupskom treneru Vladimiru Menčiku, koji je bio uz mene i vjerovao u mene čak i onda kada možda ni sama nisam vjerovala u sebe.

Takvo povjerenje posebno znači u trenucima kada stvari ne idu prema planu. Ni njezin sportski put nije prošao bez ozljeda, no naučila je da je važno ne odustati od ciljeva zbog prepreka na koje naiđe.

– Događaju se razne ozljede, ali naučila sam da, čak i ako mi se nešto takvo dogodi, trebam nastaviti. Trebam ići prema ciljevima koje sam sebi postavila, raditi na tome i na kraju napraviti najbolje što mogu. Onda se rezultati sami pokažu.

Nakon uspješne godine slijedi novo razdoblje u njezinoj karijeri. Planovi su jasni – nastaviti trenirati, napredovati i postupno se približavati najvećim natjecanjima.

– Planovi su nastaviti trenirati. Sljedeća godina mi je posljednja juniorska, a ciljevi su europska i svjetska prvenstva. Potom slijedi seniorska konkurencija. Dugoročni cilj su, naravno, olimpijske igre – jasna je mlada hrvačica u usponu.

Za djevojčicu koja je nekoć slušala da hrvanje nije sport za nju, rezultati su zasad sasvim dobar odgovor.