Tati je nogomet doručak, ručak i večera tako da ni nama nije moglo biti drugačije

Nekoliko je braća koja su sportski obilježili neko razdoblje svojim uspjesima. Valent i Martin Sinković, Šime i Mihovil Fantela, Niko i Robert Kovač, samo su neki koji »na prvu« padaju na pamet, no nikada ne treba samo grebati po površini. Kada se uđe malo dublje i ovu priču pa se fokusiramo isključivo na našu županiju, gotovo da nema onog tko u nogometu nije čuo za Karla i Domagoja Torbarinu. »Najveći« debeljački sinovi prošle, odnosno ove sezone napravili su potez kojeg zazivaju navijači mnogih profesionalaca – vratiti se doma. Bili su to transferi kojima za koje ni veliki Fabrizio Romano nije znao da treba napisati čuvenu »Here we go!«, no sada, kada se vidi koliko su oni bili važni za Debeljak, možemo mu se smatrati kao karijerni propust.

Titula

Upravo dolaskom braće Torbarina zavladale su neke bolje struje na Šaraju. Sve se čini kako će se od druge sezone nakon 13 godina na terenu s kojeg se pruža lijep pogled na sukošanski zaljev igrati elitna razina županijskog nogometa.

– Nije još sve gotovo. Još šest kola do kraja, osam bodova više od Zemunika, četiri od Sv. Mihovila koji isto može ući u utrku iako ne vjerujem da imaju ambicije za jači rang, ali vjerujem da bi bili prvi da im se pruži prilika. Imamo i gostovanje u Sutomišćici i Zemuniku do kraja. Nećemo bježati od uloge favorita i ne bi trebalo naslov dovoditi u pitanje, s obzirom na da dosadašnje rezultate – kaže stariji brat Domagoj za čiji je povratak u »žuto-plave« osim brata veliku ulogu imao i predsjednik.

– On je istaknuo ambicije da se konačno vratimo u 1. ŽNL nakon dugo vremena. Imamo tradiciju nogometa, bili smo među najboljima stalno, no dogodila se rupa. Htio sam se oduvijek vratiti, ali opet ne u nekim godinama kad se neću moći micati na terenu. Sada je tu bio Karlo, bilo je još nekoliko momaka, došao je i Marko Gambiraža pa sam i ja odlučio da je vrijeme za odjenuti dres Debeljaka.

Gotovo jedno desetljeće rodno selo viđalo ih je tek na veće blagdane, a onda su uslijedili dolasci u lokalne klubove, Hrvatski vitez i Primorca.

– Dugo smo bili van kuće, Zadar, Dubrovnik, Zagreb… Jednostavno su sada došli neki drugi prioriteti. Mogu otvoreno reći, oženjen, dvoje djece, pošto sam bio i u boćanju »batalio« sam nogomet. Tako da sam odlučio vratiti se kući, raditi i igrati u nekoj nižoj ligi. Manje je tu trenirati – ističe brat, a slično »bataljenje« doživio je i brat.

– Bio mi je pun kufer ozbiljnijeg, profesionalnijeg nogometa. Prošao sam prva četiri razreda hrvatskog nogometa, praktički deset godina van kuće, onda malo u Hrvatskom vitezu pa u Primorcu. Izgubio sam motivaciju, još je tu i posao, obitelj, neki drugi prioriteti.

Karijerni put osim u Debeljaku ispreplitao im se u GOŠK-u iz Dubrovnika, Primorcu i Hrvatskom vitezu. Ali osim jedan s drugim igrali su i jedan kontra drugog.

– Zamalo smo se potukli jednnom, ha ha. Međutim, lakše je s bratom. U Dubrovniku nismo toliko igrali jer smo na napreskokce nešto bili ozlijeđeni, ali zato u Biogradu i Primorcu smo puno igrali. Lijepo je igrati zajedno, ali ja igram naprijed, on igra u obrani tako da nemamo pretjerano puno kontakta kroz utakmicu. Posebno je lijepo sada u Debeljaku kad igramo za svoje mjesto, kuća nam je 50-ak metara od igrališta, tako da je motiv puno veći – ističe Karlo.

Karijerni iskorak

Talent su braća pokazivala od malih nogu kada su nastupala za mlađe kategorije Zadra. Tada je pod normalno bilo igrati HNL u nižim uzrastima, no na seniorskoj razini zajednički gledano upisan je tek jedan nastup u najvišem nogometnom razredu.

– Puno sam igrao Druge lige, to mi je bio maksimum. Imam problema s koljenom, s patelom. Ispada mi, onda dva-tri mjeseca ne mogu ništa. Operirao sam već masu puta, ali i dalje ispada, a sad bih još trebao i drugu nogu operirati. U Drugoj ligi u Zadru mu je ispala patela, ispao sam iz forme i momčadi i onda sam otišao u Dugopolje koji je bio isto drugoligaš i mislim da sam tada igrao svoj najkvalitetniji nogomet. Tri dana prije prvenstva smo imali generalnu probu na umjetnoj travi, nešto sam loptu uzeo i pobjeglo koljeno… Malo su me i ozljede spustile na nogometnom putu, možda i da je imao netko »malo pogurati« kad je trebalo jer kada vidim kakvi igrači danas igraju mislim da smo i Domagoj i ja mogli biti »unutra« bez problema – objašnjava mlađi brat, dok stariji »krivi« veću konkurentnost i težinu tadašnjih liga, u odnosu na današnje.

– Puno teže je bilo prije uspjeti kao mladi igrač, nego danas. Imali ste puno iskusnijih igrača u Prvoj i Drugoj ligi, danas Drugu ligu praktički igraju djeca. Ja kad sam prije 15 godina bio u Gorici, trebali ste imati u zapisniku tri mlađa kao što je i sada situacija, a nas je toliko mlađih i bilo u klubu. Sve ostalo su bili dečki od 27-28 i preko 30 godina. Ako nisi bio baš ekstra kvaliteta, nisi se baš naigrao. Malo je i sreće možda trebalo, poguranac s nekim stvarima. Bio sam kapetan juniora Zadra i dobio sam jednu priliku zaigrati za seniorsku momčad. Danas mladi dečki puno više prilika dobivaju. Ali, da budem iskren, ne bih ništa mijenjao.

Previše Škola i selekcija

Svaki klub danas ima nekoliko mlađih selekcija. Upravo s time priliku dobiva svatko i teže neki eventualni talent ispliva na vidjelo, a sve na kraju rezultira činjenicom da klubova iz Zadarske županije nema u najvišem nacionalnom rangu.

– Od početaka sve do seniorskog nogometa smo bili u Zadru jer imao si mogućnost birati Zadar ili Arbanasi. Imali smo odličnu selekciju jer se puno djece željelo baviti nogometom. Moja generacija je tada bila među tri najbolje škole nogometa, Osijek, Dinamo i mi. Hajduk je u toj generaciji bio slabiji od nas. Danas je to sve puno slabije. Nemate selekcije, nego morate raditi s onim što imate pa tako na kraju dana nemamo nijednu generaciju u HNL-u. Zadar, Abeceda, Arbanasi i Dalmatinac su u Dalmatinskoj ligi i to je naš maksimum. Prije, bilo je manje škola, a tko ju je imao ako je prepoznao neko dijete da je kvalitetnije, preporučilo ga se za Zadar. Puno je teže danas napraviti nešto u ovoj županiji. Veliki jesmo, ali ne toliko da možemo imati deset škola nogometa da bi prosperirali – kaže Domagoj.

Upravo je Domagoj imao i izlet izvan granica – u Luksemburg 2013. godine.

– Nisam mogao dobiti radnu dozvolu. Kod njih je liga poluprofesionalna, Hrvatska je tada taman ušla u Europsku uniju tako da je još bilo problema kako do papira. Bio sam nažalost samo par mjeseci, ali lijepo iskustvo. Njima je već i tada bilo normalno imati dva, i to dobra, terena. Sjećam se da oni nisu mogli pojmiti da u Hrvatskoj netko radi, a plaća ili ne dolazi ili kasni. To je jedan potpuno drugi mentalni sklop. Ali ono najtužnije, mi smo još uvijek u tome, vidite što se sa Šibenikom događa. I takve stvari se događaju u Prvoj ligi, a di su onda Druga, Treća itd., jer tko će vam trenirati ozbiljno, a da ga ne plaćate. Imate tipa pet treninga po dva sata tjedno plus za vikend utakmicu, to je profesionalno. Druga je stvar što vas je plaćaju profesionalno.

Tata Bruno

A sve je krenulo od ogromnog nogometnog zaljubljenika tate Bruna. Praktički od rođenja…

– Ne praktički, doslovno! – brzo će Domagoj. – Kad sam se rodio prvo mi je u bolnicu donio loptu pa su ga sestre potjerale. Nismo mogli od toga pobjeći, nogomet je za njega doručak, ručak i večera. Ponekad graniči s fanatizmom. U počecima smo bili u Zadru, nije to tada bilo kao što je sad da svaki klub ima svoje mlađe uzraste. Kako god je tata takav oko nogometa, nije bilo pritiska da moramo, jednostavno smo i mi to voljeli i s vremenom zavoljeli još i više.

– Lakše je zavoljeti ovakvo nešto kad imate nekog kod kuće koji je toliki ljubitelj. Sjećam da sam od malena išao na igralište nabijat loptu s njim jer je on na igralištu bio više nego kod kuće. Naravno, što god je on išao gledat, išli smo brat i ja za ruku s njime i malo po malo pokupite taj očev fanatizam. Nadam se da će i moje dijete biti fanatik kao ja, barem za sport općenito – potvrđuje Karlo.

A upravo na inzistiranje oca, koji je »samo« kao i svaki drugi želio imati nogometni teren kod kuće, složen je Sportski centar Torba u dvorištu obiteljske kuće.

– Došao je jedan dan kao hoćemo li to napraviti. Bilo je puno smeća iza kuće, onda je zvao susjeda da pomogne očistiti to, došao je i moj vjenčani kum i tako malo po malo nas par je to sve skupa napravilo. ‘Ajmo ovo, ‘ajmo ono i došlo je igralište. Bilo je i sponzora koji su nam davali mantinela, škalju… U pet mjeseci smo mi to nekako skucali. Moramo još neke stvari napraviti tako da nam je nezgodno sad neke termine slagati, ali dolaze djeca, igraju. Ideja imamo, ali lako je ideju dati, treba novaca da se napravi – napominje krilni napadač Debeljaka, no kako se čini možda neće samo na tome stati jer je i blizu organizacija kluba koji bi trebao nastupati u 1. ŽMNL.

– Isto očeva želja… Koliko god bi mi htjeli, teško je jako to organizirati uza sve obveze. Mi obojica smo registrirani za Kontrol biro, velika većina igrača koji igraju za nas na turnirima, već su registrirani za neke druge klubove. I to je onda jako komplicirano sve za izvesti, a morate imati 15-16 registriranih tako da je uvijek njih sedam-osam spremno za doći i igrati. Dobro je što se igra sredinom tjedna, jer je vikend rasterećen, ali opet, ponavljam, teško je organizirati. Ako bi krenuli u to, Karlo i ja bismo onda trebali biti praktički non-stop dostupni. Za sada je to sve u fazi obiteljske rasprave i dogovora, ali želju i volju imamo – pojašnjava branič Debeljaka.

U mjestu poznatom po »strišnjama« ponovno se počelo disati i živjeti nogomet.

– Najveća pobjeda je vidjeti da nakon nas na teren dođu djeca i igraju nogomet, igraju na jedan gol, pucaju. Dođu roditelji navijati na utakmicu. Osjećaj je u selu da se nešto pozitivno događa. Mi u Hrvatskoj smo poznati samo po rezultatu, da nema rezultata bilo bi kao koji Domagoj, koji Karlo. Mi ga sada imamo, koliko god je 2. ŽNL. Ako želimo u jači rang, morat ćemo još jednu mlađu kategoriju uvesti u klubu – u pozitivnim tonu će Domagoj, dok se Karlo za kraj dotakao infrastrukture.

– Tribine su u procesu. Bili su problemi s imovinsko-pravnim odnosima, ali vrlo skoro bi ponuda trebala biti. Nećemo ni moći igrati 1. ŽNL ako nećemo imati tribine, moraju se zadovoljiti neke propozicije. Prošli smo cijelu županiju, dobar dio Dalmacije i nigdje nismo vidjeli da nema tribina, samo kod nas. Pa barem i tri reda da bude – zaključuje mlađi brat Torbarina.