Poanta je djecu naučiti da nema odustajanja nakon poraza

Često se u hrvatskom narodu voli kazati kako je »najbolje ono što dođe spontano«. Upravo takva priča je iza Tonija Dujmenovića i njegovog društva, koji su se 2016. skupili »eto tako«, da imaju gdje igrati tenis. Preraslo je to sve od pukog druženja na seniorski sastav u teniskoj ligi, na dovođenje seniorskog Prvenstva Hrvatske na Borik, dovođenje ATP turnira, a i na ono krucijalno, nastanak Škole tenisa. O svemu tome ukratko razgovarali smo s Dujmenovićem, »mozgom« svih tih »operacija«.

– Majka me prijavila kad sam imao pet godina i 30 godina kasnije tenis je još uvijek ljubav. Za doći do profesionalne razine u bilo kojem sportu treba puno odricanja. Ja se ne mogu požaliti glede toga jer je sve bilo organizirano i posloženo. Volio sam to i nije mi bio problem otići na trening tenisa ili kondicije kad je moje društvo išlo u izlazak. S druge strane, vrlo velika stavka cijelog tog procesa su financije. Tenis je skup sport, oduvijek bio i uvijek će biti. S 20-ak godina sam se umirovio od profesionalnog tenisa, završio fakultet, međutim društvo s tenisa je ostalo – započeo je Dujmenović dodajući kako je upravo iz društva nastala ideja o Teniskom klubu Borik.

Kvaliteta prioritet

– Imali smo želju i ideju »loptati se«. Prvotni veći cilj je bio posložiti tenisku ligu bivših natjecatelja. Došli smo iz tog prvotnog cilja do toga da imamo ATP turnir, sve to u sedam godina koliko klub postoji. Nemamo ničiju potporu, dakle potpuno se sami financiramo. Zadovoljan sam da sve funkcionira kako treba.

Unatoč velikim postignućima seniorska, na mladima svijet ostaje.

– Imamo 80-ak djece u Školi tenisa. Najmlađi su nam od četiri do sedam godina s kojima radimo na koordinaciji tijela, motoričkih sposobnosti, recimo bazu tenisu. Kasnije generacije do 10, 12, 14 i 16 godina, kao i u svakom sportu. U tim godinama već lagano usmjeravamo djecu, koja to žele, prema natjecateljskim vodama. Na zavidnoj smo razini, imamo dovoljan broj djece za raditi kvalitetno. Posložili smo da u skupinu na jednom treningu može biti najviše šestero djece, kako bi trening bio dobar i kvalitetan. Imamo pet trenera tenisa, kondicijskog trenera koji radi sa svim generacijama, sportskog psihologa i nutricionista – objasnio je Dujmenović te istaknuo kako u djeci postoji žar za natjecanjem.

– Imamo određen broj djece koja dolaze rekreativno, ali većina ih se želi natjecati. Radimo na tome da im organiziramo što više turnira, da dobe osjećaj igranja na turnirima, upoznaju drugu djecu, ukratko, uživaju. Poanta je »hraniti« dječje samopouzdanje, da se nauče nositi s porazom i da nema odustajanja.

Psihička smirenost

Za razliku od većine »velikih« sportova tenis je individualan. Osoba je sama zadužena za uspjehe i neuspjehe, tako da mentalna i psihološka razvijenost su ključ svega.

– Za tenis talent možda nije toliko bitan koliko je bitno raditi i napredovati. Iziskuje jako puno psihofizičke snage kako bi se igrač mogao nositi sam sa sobom u meču. Koliko god mi možemo govoriti o mentalnoj jačini i razvijanju toga kod djece, dolazi nam sigurno 30 posto djece koja ne znaju pravilo trčati, a to je osnova. Tako da više moramo raditi na takvim stvarima, koja su se prije nekoliko godina podrazumijevala da se znaju, a onda tek raditi na psihologiji. Nažalost još uvijek kod nas postoji »zadrto« mišljenje oko psihologa. On je tu da bi pomogao djetetu u razvoju kako teniskom, tako i općenito, da bi mi dao sigurnost i nesvjesno ga držao »u tračnicama«, naročito kada je riječ o onima u pubertetu – kazao je Dujmenović te se za kraj osvrnuo kako je raditi s kojom generacijom.

– Najlakše je s početnicima, to su zaigrana djeca. Teško ih je kontrolirati, ali je užitak ogroman. Djeca su iskrena, zabavna i nema ništa pokvarenog kod njih. Za one malo starije treba jako puno strpljenja. To su djeca s kojima se radi na tehnici. Nakon toga dolaze pubertetlije. Tu ima svega, no ipak iz vlastitog iskustva, ali i razgovora s trenerima, čak je veći »problem« s curama u tim godinama. Na dečke, ako baš pretjeraju s nečime, uvijek se može podviknut, na cure se to ne može. Da ne ispadne nešto krivo, maksimalno se radi da ne dođe do toga, no svatko ima neku granicu i ako je zaista potrebno, učini se i idemo dalje. Što se tiče cura, koje su nam u većini, one lakše odustanu. Tu treba biti trenerica i ona mora biti i trenerica i psihologinja i prijateljica. Na kraju dana sve je do trenera, ako je treneru stalo do odnosa sa svojim igračem ili igračicom i ako ima određeni autoritet, ciljeve i prolazi s tim igračem ili igračicom sve, onda to može funkcionirati. Ako je trener tu čisto da bude plaćen, od toga nema ništa – zaključio je Dujmenović.

Đoković je najveći, Safin je poseban

Pitali smo Dujmenovića tko je najveći ikad u tenisu te da nam sastavi savršenog tenisača.

– Novak Đoković je najveći, no moj idol je Marat Safin i on je u nekom posebnom svemiru. Najdraži forhend Del Potro, dvoručni bekend Alcaraz, jednoručni Federer, servis Roddick, volej Rafter, drop shot Alcaraz, agilnost Đoković. Novak za mene nema niti jedan udarac najbolji, recimo pet od pet ocjenu, ali je svaki doveden na razinu da je preko četiri i pol od pet.

Letvica se stalno podiže

ATP Challenger na Boriku drugi je najjači teniski turnir u Hrvatskoj, odmah iza Umaga. Dovesti ATP u Zadar iznimno je veliki posao.

– Rastemo iz godine u godinu, što je daleko najvažnija stvar. Sljedeće godine povećavamo nagradni fond na 140 tisuća dolara, povećavamo broj bodova sa 75 na 100. Podiže se cjelokupna letvica od igrača preko sudaca do cijele organizacije turnira. Konačni cilj je ATP 250 turnir, a to bi moglo doći kroz nekoliko godina. Termin turnira je 17. do 24. ožujka. Zadovoljni smo suradnjom s ATP-om, Hrvatskim teniskim savezom, jedino bi nam bilo drago da nas grad Zadar prepozna, ali što je tu je – kazao je Dujmenović te dodao kako uspjeti doći do ATP-a.

– Puno lobiranja i financije su najvažniji. Doći do licence za turnir je dugotrajan i zahtjevan posao, ali se sve isplati. Posao za sljedeći turnir u pravilu kreće tjedan dana nakon što se prethodni završi.