Pele, Eusebio i Charlon bili su nevjerojatno skromni

Ugodna ćakula s legendom kalibra Miroslava Redea je samo još jedna potvrda stare poruke da je »nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu«. Mirni, staloženi gospodin, nekadašnja velika nogometna nada, ulaskom u novinarske vode ostvario je teško usporedivu, veliku karijeru, dopro je u neslućene visine, tolike da je svojim brojnim, vjernim čitateljima na stranicama tada jako popularnih »Sportskih novosti« prenosio svoje razgovore s nezaboravnim domaćim legendama kakve su Stjepan Bobek ili Branko Zebec, ali i onim najjačeg svjetskog sjaja, dovoljno je spomenuti jednog i jedinoga Pelea, kao i razgovore s Eusebijom ili nedavno preminulim Bobbyjem Charltonom.

Ljubitelju nogometa je svaka njegova opaska zanimljiva, bio navijač ili novinar u tom je razgovoru kao sladokusac pred švedskim stolom na kojem su sve redom najukusnije poslastice, sve za prste polizati, skoro pa da je u svakoj rečenici zanimljiv naslov.

Uza sve to poduža je to priča u kojoj slike kažu puno više od riječi, galerija poznatih s kojima je na fotografijama tijekom intervjua dovoljno kazuje sama za sebe.

Kvarnerska rivijera

Emotivno je vezan i za ovaj kraj, konkretno, ne zaboravlja Kvarnersku rivijeru, desetljećima međunarodni omladinski turnir svjetskog kalibra, lansirnu rampu za tolike buduće nogometne asove.

I on je bio među njima kao možda i najveća Partizanova nada, ali život je pisao drugi scenarij, nakon teže ozljede koljena na koncu je postao novinar čija karijera ostaje za povijest hrvatskog sportskog novinarstva, sve na radost i zadovoljstvo njegovih tolikih vjernih čitatelja.

– Kada u današnjim danima rezimiram sve, mislim da je Kvarnerska rivijera zapravo bila vrhunac moje nogometne karijere – rado se sjeća Miroslav Rede tog tako popularnog turnira pod stijenama naše drage Kantride.

– Tri puta sam igrao na tom turniru, počev od 1954. pa onda 1955. i 1959. godine. Te posljednje godine sam bio i kapetan Partizanove momčadi koja je i osvojila popularnu »Kvarnersku«.

Igralo se u sjajnom dekoru, okupilo se 15.000 ljudi. Rado spominje tolika imena iz sastava Rijeke koja su od tada pa nadalje počela ostavljati traga u nogometu.

– Recimo, one 1955. godine su za Rijeku igrali Veselica, Dunaj, Medle, Pero Radaković, Pavković, Mihovilović, branili su Šuperina i Ravnić, Lukarić je tek dolazio. Ljubitelji nogometa su imali što vidjeti, uz kapetana Redea tu je bio čitav niz kasnije proslavljenih Partizanovih igrača.

– Bilo je tu niz poznatih igrača, da recimo spomenem Vladicu Kovačevića, isto tako Iliju Mitića… Bila je to jedna sjajna juniorska generacija »crno-bijelih«, koja je dobivala i seniorske momčadi, a Florijan Matekalo je tvorac te generacije, kakve nije bilo u povijesti jugoslavenskog, pa čak ni europskog nogometa, samo što je nije vodio na onom turniru.

Recimo ta momčad je pobjeđivala sve seniorske prvoligaške sastave s kojima je igrala počevši od onoga slavnoga Partizanovoga, najvećega u povijesti kluba pa recimo do Rijeke.

Govorimo pritom o tom Partizanu koji je dobio jednog Reala 3:0. Mi juniori smo pobjeđivali seniore u pravim utakmicama.

Primao i predavao pehare

I tolike godine poslije svega ovoga ostao je vezan uz slavno međunarodno nadmetanje velikih nogometnih obećanja, samo u ulozi novinara.

– U cijeloj toj priči o ovom turniru je kuriozitet da sam kao kapetan prvo primao one pobjedničke pehare, vaze i slično, a sedamnaest godina kasnije na Kantridi sam u ime pokrovitelja Kvarnerske rivijere, Sportskih novosti predavao pobjednički pehar kapetanu Rijeke Milošu Hrstiću.

To je jedan raritet, čuvam fotografije s tog događaja. Kao i brojni nogometaši koji su na ovom turniru uspješno položili maturu za prelazak u seniorski sastav, tako je bilo i s njim, došao je u Dinamo, gdje su igrala tolika poznata imena iz povijesti modrih.

Velikoj nadi Maksimira se na putu do ostvarenja želja ispriječila ozljeda dok se pokušavao dokazati u društvu brojnih zvučnih tamošnjih imena, skrasio se u Lokomotivi iz koje je prešao u novinarske vode.

– Tada su u Dinamu igrali Crnković, Perušić, Čonč, Jerković, Zambata, Matuš, Lipušinović, Šikić, Pašić, Dugandžija, branio je Irović, to je bila ona momčad.

U Dinamu sam bio dvije godine, ali sam doživio ozljedu meniskusa da bih karijeru završio 1967. godine u Lokomotivi. Meniskus mi je pucao tri puta te sam zbog toga napustio Dinamo.

Bio sam i na godinu dana u Radničkom iz Beograda jer je tamo trener bio Matekalo. Lijepe su igračke uspomene, recimo u Partizanu sam igrao sa Stjepanom Bobekom, Brankom Zebecom, Brunom Belinom…

Kako je objesio kopačke o klin igrajući u Lokomotivi i radeći na željeznici, tako se ubrzo latio pisanja kojega se spominju toliki ovdašnji ljubitelji nogometa.

Već za početak objavio je razgovor sa slavnim imenom kakvo je tada bilo ono reprezentativca Fahrudina Jusufija.

– Pet sam godina radio na željeznici, a po okončanju igranja sam prešao u Sportske novosti, a moj je »diplomski« bio intervju s Fahrudinom Jusufijem.

Bio je moja generacija, a tada je igrao za Eintracht iz Frankfurta koji je Dinamo nadmašio u polufinalu Kupa velesajamskih gradova.

Rečeno mi je da pričam s njim i taj intervju je bio pristupni te sam onda od rujna te 1967. bio u stalnom radnom odnosu u »Sportskima«. Trajalo je to tako 25 godina u dan.

Privilegija za malobrojne

Druženje, a onda i razgovori za novine sa zvijezdama kalibra Stjepana »Štefa« Bobeka i Branka Zebeca je bila itekakva privilegija za malobrojne, među kojima je i naš cijenjeni sugovornik koji svakoga od njih skicira na svoj način.

– Bobek je bio moj moj uzor i u mladim danima, kada sam igrao »desetku« kao i on, najveći mi je kompliment bio onaj da sam novi Bobek.

Naravno, daleko sam ja od toga. Bobek je bio najveći genije na ovim nogometnim prostorima jer je recimo bio najbolji strijelac i Partizana i reprezentacije Jugoslavije.

Bio je i najbolji dribler i ne samo to nego i roler na ovim prostorima. Uz to je bio i najlucidniji dodavač od svih koji su tu postojali, znači Bobek je lumen nad lumenima. Takvoga nema, jedino mu se, po mom sudu, približio Robert Prosinečki.

Uz Bobeka drugi dio ovog nezaboravnog zagrebačkog tandema, Branko Zebec je priča za sebe. Svestrani igrački as je ostvario i sjajnu trenersku karijeru u kojoj je doveo Dinamo do finala Kupa velesajamskih gradova s momčadi u kojoj je igrao i slavni Crikveničanin Marijan Brnčić, u Bayernu je vodio sjajne svjetske zvijezde Beckenbauera, Mullera, Maiera…

Spominjući ga prisjetio se i brojnih velikih ovdašnjih nogometnih legendi.

– Zebec je opet fenomen zato jer je bio toliko svestran da je to nevjerojatno, a uz to pravi kolos. Njegova nogometna kvaliteta je u tome da u povijesti svjetskog nogometa nije postojao niti jedan igrač koji je tako dobro na svjetskoj razini mogao igrati i stopera i lijevo krilo.

Mađar Saroši je igrao stopera i centarfora jako dobro, ali Zebec je bio jači u tome. Bio je super nadaren čovjek, on je bio i izvrstan atletičar koji je trčao 11 sekundi na 100 metara, bio je i prvoklasan stolnotenisač.

Uglavnom, fenomen koji je bio nadaren i za matematiku i fiziku te na kraju krajeva i slikar, čovjek kojega po tim svim osobinama nema u globalnim svjetskim razmjerima.

Imao sam tu veliku sreću igrati s tim velikim igračima, igrao sam i s Bobekom, i sa Zebecom, a kada sam bio u Dinamu igrao sam i protiv Zebeca. Isto tako sam i igrao i protiv Vukasa, Beare…

Zvijezde najvećeg sjaja

Novinarski su ga putevi vodili toliko visoko, sve do zvijezda najvećega sjaja. Dovoljno je pritom spomenuti jednog Pelea, kojemu je, iako je igrao u ono doba slabo razvijenih medija po popularnosti do danas rijetko ravan bilo koji nogometaš.

Miroslav Rede je imao čast i zadovoljstvo intervjuirati ga, kao i nogometne veličine poput portugalskog »topnika iz Mozambika« Eusebija ili pak nedavno preminule velike engleske legende, sir Bobbyja Charltona.

Sjećajući se tih susreta ističe skromnost tih veličina koje samo potvrđuju staru pouku da što su ljudi veći, utoliko su i jednostavniji.

– Zajedničko tim asovima, spomenut ćemo sada samo ovu trojicu, je da su to bili nevjerojatno skromni ljudi. Bili su tako jednostavni u toj svojoj veličini. I Pele i Eusebio i Charlton.

Osim velike nogometne klase, to je ono što ih je krasilo. Jednostavno sam im mogao pristupiti i pričati s tim veličinama. Pritom su se znali ponašati više nego prijateljski.

Ipak, znali su da sam i ja igrao nogomet, to mi je olakšalo da im priđem, može se reći i da sam se s njima i dosta zbližio, sprijateljio.

Pritom je njemu kao i tolikim drugima Pele posebna kategorija, a red komplimenata ima i za Charltona, u priču o usporedbama je uključio i našu zvijezdu Luku Modrića.

– Pelea bih izuzeo iz te konkurencije kada se priča o nekim usporedbama u povijesti nogometa. O njemu i ne treba trošiti riječi. Nedavno preminuli Bobby Charlton je igrao otprilike ono što sada igra Luka Modrić.

Luki svi komplimenti, stoji da je najuspješniji hrvatski nogometaš svih vremena. To je neosporno, kao što je Pele u kadetima i juniorima bio čudo od igrača, to je i Modrić o u ovim poznim godinama. Fenomen, čudo od nogometaša po toj formi.

Ali spomenimo da je Charlton samo za reprezentaciju dao 49 golova u 106 utakmica, a 270 pogodaka za Manchester United. U istom razdoblju Modrić je dao 37 golova za Real.

Da ne govorimo o svemu pa recimo i o Di Stefanu koji u Realu otprilike igrao isto mjesto kao Luka i to stižući i naprijed i natrag, znači s još većim radijusom kretanja, a u Kupu prvaka je u 46 utakmica dao 49 golova. Uz to u razdoblju od 11 godina preko 400 golova za Real. To govori kakve su to relacije.

Desnica je svjetsko čudo

Govoreći o riječkom nogometu spomenuo je Miloša Hrstića, ali ni on nije odolio šarmu drugog riječkog reprezentativca, neponovljivog Damira Desnice, gluhonijemog majstora koji nije mogao čuti ovacije s tribina za svoje majstorije.

– Desnica je svjetsko čudo. On je nogometno čudo obzirom na tvrdnju da igrači koji su gluhonijemi mogu igrati 25 posto slabije od drugih.

Odbijemo li taj postotak, on je fenomen. On je najbolji gluhonijemi igrač svih vremena, iza njega je Jozo Bogdanović. Imao sam sreću da sam radio s njim veliki intervju na cijeloj stranici u Sportskim novostima uz pomoć njegovog tadašnjeg trenera u Rijeci Ive Šangulina.

Sjetim se da mi je Zvonimir Soldo u jednom intervjuu rekao da su ga dvojica igrača najviše impresionirala, Van Basten i Desnica. S Damirom je naime proveo jedno vrijeme igrajući za Zadar, govorio je za njega da je to nešto nepojmiljivo, poručio je na koncu ćakule Miroslav Rede.

Ekskluzivna fotografija s Charltonom i Hurstom

S Bobbyjem Charltonom sam se susretao desetak puta. Imam jednu ekskluzivnu fotografiju koju valjda nema nitko u Hrvatskoj niti će imati, to je ova s dva engleska sira, s Bobbyjem Charltonom i suigračem iz momčadi svjetskih prvaka, Geoffom Hurstom.

Bilo je to 1997. godine u Marseilleu kada sam bio na večeri prilikom izvlačenja skupina za Svjetsko prvenstvo 1998. Na toj ekskluzivnoj večeri je bilo petnaest novinara iz cijelog svijeta, a tu su Charlton i Hurst propagirali Svjetsko prvenstvo 2006

Brat Tihomir slavni riječki liječnik i profesor

Moj brat Tihomir, koji je u 94. godini, je moja aktualna veza s Rijekom. Živi na Turniću, tu živi i njegova kći Ivana te unuci Jan i Juraj

Moji su roditelji također živjeli u Rijeci. Otac mi je bio sušački đak. Stoga imam itekakve veze s ovim gradom, Rijeka mi je nešto najbliže što može biti

Tihomir je inače desetljećima bio ravnatelj poznate Dječje bolnice na Kantridi te profesor na fakultetu. Snažna veza s Rijekom je i moj dragi suigrač iz Partizanovih juniorskih dana Srđan Čebinac, koji je kasnije bio odlični igrač Rijeke, čovjek koji je jedini živ iz one naše generacije.

Nudili mu vespu za dolazak na Kantridu

Ja sam nesuđeni igrač Rijeke. Naime, nakon one pobjede 1959. godine na Kantridi kod nas su u Hotel Jadran na večeru došli trener Mile Ognjanov i direktor kluba Ivica Smolčić da me angažiraju za Rijeku.

Nudili su mi tada ondašnjih 300 tisuća dinara, dvosobni stan na Costabelli i vespu. Nekako me se baš najviše dojmila vespa. Međutim, ja sam se nekoliko mjeseci prije toga te 1959. već bio obećao Dinamu. Stoga je ta kombinacija s Rijekom otpala.