"Živjele smo kao sestre, bilo je i svađa koje su se brzo rješavale"

Tijekom niza desetljeća u Jedriličarskom klubu Uskok je bilo bezbroj posada u različitim klasama, ženskih, muških i mješovitih. Jednu od tih posada činile su Noela Petešić (2004.) i Petra Gambiraža (2006.) koje su u 420 zajedno jedrile nekoliko godina.

– Starija sam od Petre i nešto prije došla sam u klub. Kako? Jednostavno, iz moje obitelji puno ih je bilo u klubu i meni je, zapravo, Vitrenjak bio prvi dom. Uh, koliko sam puta spavala u hangaru – smije se Noela s kojom je razgovarao Bernard Paleka, a tekst je objavljen na internetskoj stranici JK-a Uskok.

Većina djevojčica u ranoj dobi bavi se nekim sportom, pa je i Noela mogla u gimnastiku, u plivanje…

– Izabrala sam jedrenje!

A Petra? Kako je ona dospjela među jedriličarke i jedriličare?

– Kao mala voljela sam televizijske serije ili filmove, slikovnice i sve ono što je imalo veze s gusarima. Tako sam poželjela biti gusarica – govori Petra.

Nema toga gusara koji bi se na more otisnuo a da ništa nije znao o jedrenju.

– Da, da, kao gusarica, zamišljala sam, trebam znati jedriti!

Onda je sedmogodišnja Petra iz Sukošana lijepo dolazila…

– Na Punti Bajlo bila je Škola jedrenja. I tko mi je bio prvi trener!?

To je lako, uskočila je Noela:

– Dino Petešić!

Biciklom iz Sukošana

Malo po malo i Noela i Petra došle su do faze kad su se počele natjecati u klasi Optimist.

– Mene je svako natjecanje, a bilo je toga dosta, guralo naprijed. Željela sam uvijek više, bolje, što bolje biti plasirana…

Neko je vrijeme potom Noela jedrila s Maris Bašić.

– Onda je ona otišla studirati, pa su u klubu odlučili da Petra i ja budemo posada. Ja na timunu, Petra na floku.

Uslijedile su, kaže Petra, četiri sezone zajedničkoga jedrenja, od 2021. do 2024.

– Hoćeš, nećeš puno smo se zbližile. To je i logično, svaka od nas trebala je dati svoj maksimum, ne samo u jedrilici. Željela bih istaknuti da nam je jedrenje, sve ono što nosi sa sobom, značajno pomoglo u izgradnji ljudskih veza, osamostaljenju, uvođenju reda i odgovornosti u svakodnevni život.

Noela će:

– Moglo bi se reći da smo te četiri sezone živjele doslovno kao sestre. Treninzi, putovanja, pripreme, natjecanja… Izvrsno smo se slagale, premda…

Premda, što!?

– Uh, znale bismo se nemilo posvaditi (Petra potvrdno kima glavom, pr. a.), ali to bi bio samo jedan trenutak. Poslije sve ponovno OK.

Noela je iz Zadra, na Vitrenjak je mogla bez puno gubljenja vremena. A Petra?

– Biciklom!

Iz Sukošana, pozor!

– Mama je vozila, imale smo bicikl tandem, a onda sam poslije sama.

Noela:

– Po suncu, po vjetru, po kiši…

Vidiš, koliko je silno Petra htjela naučiti jedriti da bi bila gusarica. Nema tu zapreka!

– Ja, ja… ma, ne mogu ni zamisliti sebe da nisam probala naučiti jedriti. A onda, ostala sam.

Ne ide bez stresa

Na velikim natjecanjima Noela i Petra ostvarivale su zapažene plasmane.

– S nama su radili Dino Petešić i Karlo Krpeljević, prethodno Daniela Gluhan i Filip Eškinja, od svakoga se ponešto nauči, usvoji. O plasmanima često odlučuje i faktor sreće, a veoma često napraviš sve, baš sve, ali onda nečiji plasman u određenoj mjeri utječe na tvoj i tako… – zbori Noela.

Vrijeme treniranja s Karlom Krpeljevićem obje ističu kao značajno.

– Nakon našega prvoga EP-a u klubu su odlučili da dalje radimo s Karlom. Bilo je malo naporno za njega jer je vodio dvije klase, ali tako se namjestilo da je naša smjena u školi bila suprotna od ostalih pa je doista s nama mogao puno raditi – govori Noela.

Petra će:

– Po pet, šest dana u tjednu smo radile i velika je stvar što je cijelo to vrijeme trener bio s nama. Imale smo program, napredovale smo i dobro se snalazile u veoma jakoj konkurenciji.

Jedna i druga reći će da je bilo i stresa.

– Ako prebrodiš stres, a s vremenom se i to nauči, onda je sve dobro – kaže Noela.

Petra:

– Je, stres ne nezgodan. No, poslije svega, ja se sad veoma dobro osjećam.

Poslije su Noela i Petra radile s Dinom Petešićem i 2024. završile svoje zajedničko jedrenje.

– Ja sam na Pomorskom fakultetu u Splitu. Još mi je malo, a u smjeru sam tehnologije, marine i jahte.

Petra je, pak, u Zagrebu.

– Druga godina veterine. Velike ili male životinje? Paaaa, jednoga dana ipak male.

Sudačka uloga

Noela je nastavila jedriti s Evom Šiško u klasi 49er, a Petra…

– Veterina u Zagrebu i jedrenje u onom obujmu kao prije studije, nije moglo skupa. Preostalo mi je rekreativno jedrenje, a tu mi je partnerica – mama!

Gospođa Pavla, ona koja je na bicikli tipa tandem, vozila malu Petru iz Sukošana do Zadra i natrag.

– Mama voli sport, imala je čak i neki brodić, sad isto i tako, malo jedrimo kad stignemo. Ma, jedrit ću ja zauvijek…

U međuvremenu je Noela i službeno postala jedriličarska sutkinja početnica.

– Eto, zanima me sve u jedrenju. Možda ću, tko zna, jednoga dana imati priliku nekomu biti i trenerica. Voljela bih i to.

U klubu su, pak, odredili da će u klasi 470 Noela i Adrian Peović biti mješovita posada (trener Karlo Krpeljević) za sljedeća natjecanja. Još su u kategoriji juniora.

– U listopadu će u Zadru biti hrvatsko prvenstvo za 420, 470 i 49er, Uskok je domaćin, pa ćemo se do tada maksimalno pripremati. Vidjet ćemo kako će biti na tom prvenstvu.