Napustio nas je prije 37 godina, mnogi će reći da zaslužuje ulicu u Zadru

Kada se govori o ljudima koji su svojim radom obilježili poslijeratni Zadar, ime Milorada Ignjatovića (1914. – 1989.) zauzima posebno mjesto. Bata, kako su ga od milja zvali, bio je vojni građevinar, akcijaš, sportski entuzijast i, iznad svega, čovjek koji je svoje vrijeme i snagu nesebično davao gradu. Njegov životni put neraskidivo je povezan s obnovom Zadra i njegovim sportskim počecima.

U grad je stigao u vrijeme osnivanja Fiskulturnog društva Zadar, u čijem je sastavu djelovao i Nogometni klub Zadar. Kao oficir Jugoslavenske narodne armije, umjesto paradnog pokazivanja uniforme, prihvatio se najtežih fizičkih poslova na obnovi ratom razorenoga grada. Vojnu odoru poslije je zamijenio radnim trlišem, u kojem ga se gotovo uvijek moglo vidjeti. Za svoj rad i sudjelovanje u radnim akcijama čak je 58 puta dobio značku udarnika.

Poslijeratna obnova

Njegov doprinos nije se zaustavio na obnovi grada. Bio je među ljudima koji su stvarali uvjete za razvoj zadarskog sporta, a osobito košarke i nogometa.

U poslijeratnim godinama, kada je košarka u Zadru već osvajala sve više poklonika, pojavila se potreba za novim igralištem. Dotadašnji teren nije zadovoljavao potrebe kluba ni velikog broja gledatelja, a planirana izgradnja omogućila bi i atletičarima redovite treninge. Radovima na novom igralištu rukovodio je upravo Milorad Ignjatović, s vojnom građevinskom ekipom i aktivnim članovima kluba.

Betonsko igralište s tribinama na tri strane otvoreno je 31. svibnja 1952. godine. Posebnost su bile i svlačionice smještene ispod klupske zgrade, odakle su igrači stubama izlazili izravno na teren. Tako su se, na iznenađenje znatiželjnih gledatelja, igrači doslovno pojavljivali iz zemlje.

Nogomet trajna ljubav

Ipak, nogomet je bio njegova trajna ljubav. Od prve uprave Nogometnog kluba Zadar, preko trenerskog posla na Stanovima, pa sve do umirovljeničkih dana provedenih na tribinama, Bata je bio uz klub. Teško je nabrojiti sve poslove koje je obavljao: miješao je maltu, zidao, žbukao, pituravao, popravljao instalacije, uređivao teren i tribine, prao sportsku opremu, brinuo se o rekvizitima i igračima, pa im čak i kuhao čaj.

Za sve to nije tražio ni novčića. Klubu je samo davao, bez računice i bez očekivanja da mu se išta vrati. Njegov odnos prema zajednici najbolje se može opisati jednostavnom rečenicom: javno dobro bilo mu je važnije od osobnih želja i potreba.

Milorad Ignjatović preminuo je 29. rujna 1989. godine, od posljedica prometne nesreće na zadarskom Bulevaru. Njegova smrt odjeknula je gradom koji je izgubio čovjeka čiji se doprinos nije mogao svesti na jednu dužnost, jedan klub ili jednu radnu akciju.

Rad bez zadrške

Iza Bate nisu ostali samo obnovljeni zidovi, uređena igrališta i nogometni klub. Ostao je primjer čovjeka koji je grad smatrao svojim i koji je za njega radio bez zadrške. U Zadru, gradu kojem je dao gotovo čitav svoj život, njegovo ime i danas pripada ljudima koji se ne zaboravljaju. Kako je to napisao Krešimir Butić, voditelj projekta Muzej zadarske košarke:

– Milorad Ignjatović, mali čovjek velikih djela.

Drago Marić, zadarski sportski novinar i kroničar, nema dvojbi oko kako bi se grad trebao odužiti Ignjatoviću. Marić je tako svojevremeno napisao:

– Ignjatović je jedan najvećih zadarskih neimara, čovjek koji je u našem gradu, vodeći svoje suradnike, izgradio bezbroj zgrada, igrališta, ulica koji nas je stalno darivao dobrotom svoje duše i srca koje je kucalo za Zadar. Zamišljam veliku svečanost jer Milorad Ignjatović dobiva u Zadru svoju ulicu. Mnoštvo razdraganih građana pljeskom prati otkrivanje ploče s Miloradovim imenom, a gradska glazba taj čin uveličava. Uživam sretan i zadovoljan zbog našeg barba Mile. A onda se probudim! Lijepi san je zauvijek nestao, a ostalo je pitanje na kojega odgovor vjerojatno nikada dobiti nećemo…