UEFA bi mogla kazniti samu sebe, na prvenstvu ima puno sitnijih organizacijskih propusta

EURO u Njemačkoj poseban je iz više aspekata. Prije svega ugodno je za reprezentacije, navijače i novinare što se turnir igra u jednoj zemlji. Nakon onog groznog eksperimenta igranja po cijeloj Europi, a i šire, ovo je ugodna promjena. Osim toga, Njemačka je geografski relativno blizu svim europskim zemljama pa nije ni čudo što u nju pohrlile navijačke mase. Važnu ulogu igra prometna infrastruktura jer autoputevi su besplatni, na većini dionica nije ograničena brzina vožnje što omogućuje brže putovanje između gradova domaćina, a tu je i željeznica koja je najbrži način putovanja. Međutim, jedan od rariteta je svakako izbor stadiona na kojima se igraju utakmice. Naime, na čak pet stadiona ovog EURO-a igraju njemački drugoligaši. To je slučaj u Berlinu (Hertha), Gelsenkirchenu (Schalke 04), Düsseldorfu (Fortuna), Hamburgu (HSV), a na kraju sezone iz Bundeslige ispao je i Köln.

Taj podatak samo govori kakvu infrastrukturu posjeduje Njemačka, ali i o nekim neuobičajnim tijekovima u samoj Bundesligi u koju se sve češće probijaju klubovi koji nemaju veliku povijest. To se može povezati i s poslovanjem i funkcioniranjem samih klubova koje je u Njemačkoj vrlo strogo definirano i nema popusta prema nikome, pa ni prema velikanima kakvih su HSV, Schalke 04 ili Köln. Što se tiče izbora stadiona za EURO, to nas pomalo podsjeća na Svjetsko prvenstvo u Rusiji gdje su utakmice također igrane u nekim gradovima koji nemaju prvoligaške momčadi. Međutim, za razliku od Rusije, koja je u tim gradovima gradila nove stadione koji danas propadaju, u Njemačkoj to nije slučaj jer svi oni itekako ispunjavaju svoju svrhu i u klupskom nogometu.

Sama organizacija prvenstva od strane UEFA-e nije baš na najvišoj mogućoj razini. Puno je sitnih propusta, ali kad se oni ponavljaju, onda je jasno kako sve to može biti na višoj razini. Digitalizacija kojoj se okrenula UEFA ne funkcionira najbolje, ali može se reći kako je to bio potreban korak i zalog za budućnost. Ipak, UEFA-i se još uvijek događa nevjerojatna aljkavost kada su u pitanju državna obilježja sudionika završnog turnira. Posljednji se dogodio jučer u službenoj najavi utakmice Slovenija – Srbija kada je pored imena reprezentacije Srbije osvanula hrvatska zastava. Ponekad nam se čini kao da netko namjerno pokušava dodatno zakomplicirati ionako složene odnose između nas i naših istočnih susjeda. I to nije prvi put da je UEFA »pobrkala lončiće« kada su u pitanju zastave zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije. Imam osjećaj kako UEFA jednostavno ne pristupa s dovoljnom ozbiljnošću tim problemima.

Znalo se to vidjeti i kod izbora prevoditelja na press-konferencijama kojima bi, recimo, hrvatski jezik bio sve samo ne onaj kojim posve barataju. Isto se zna dogoditi i na samim utakmicama kada se daju službene objave na hrvatskom jeziku. Pa, zar je moguće da u Njemačkoj UEFA nije mogla pronaći nikoga tko na pristojan način barata našim jezikom. Inače, slučaj s pobrkanim imenima i zastavama brzo je ispravljen, ali šteta je već bila učinjena jer je riječ o službenom UEFA kanalu preko kojeg se informiraju svi novinari na prvenstvu.