U Izraelu je legenda, bio je stup Vatrenih, a sve je počelo u Zadru: 'Zadarski dani su mi bili najljepši'

Nogometašima ne treba ‘milijun’ nastupa da bi ostavili dubok trag u nacionalnom dresu. Nekada je dovoljno kvalitetno otplesati jedno ljeto i eto vas na Olimpu. Dieter Eilts, vojnik kluba iz Bremena u kojem je proveo čitavu igračku karijeru, odigrao je samo jedno veliko natjecanje za Njemačku – Euro 1996., a tamo je bio neizostavan kotačić Bertija Vogtsa u lovu na kontinentalnu titulu. Bivšoj Werderovoj šestici bio je zadatak raditi prljave poslove za libera Matthiasa Sammera i kreatore Thomasa Häßlera i Mehmeta Scholla, a iako je bilo puno skepse oko njegovog postavljanja u prvi sastav, jer se radilo o veznjaku koji nikada nije participirao na velikom turniru,

Eilts je zasjao u Engleskoj, gdje je čak bio izabran i u momčad prvenstva. Eiltsov reprezentativni sat zaustavio se na brojci 31, a na Svjetsko prvenstvo u Francusku uopće nije išao, odigravši posljednje utakmice za Elf 1997. godine.

Klupski ambasador

Poput Eiltsa, splitski fantazist Giovanni Rosso kupio je hrvatske navijače u relativno kratko vrijeme svoje reprezentativne priče, postavši simbolom jednog ciklusa – onoga koji nam je trasirao put na Europsko prvenstvo 2004. Rosso je za Vatrene odigrao 19 utakmica i zabio jedan gol (Andori), debitiravši za izabranu vrstu u studenom 2002. u prijateljskoj utakmici s Rumunjskom, a neizostavnim u kombinacijama izbornika Otta Barića učinile su ga maestralne partije u Izraelu, gdje je postao živuća legenda, ali i tv-zvijezda. Nakon završetka karijere postao je sudionikom izraelske verzije reality showa »Survivor« iz kojeg je izišao kao pobjednik, a okušao se i u ulozi studijskog nogometnog analitičara, čije su opservacije za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji postale pravi internetski hit. No, Rosso ima neraskidivu vezu i sa Zadrom. Ovdje je napravio prve profesionalne korake, odigravši jednu HNL sezonu u dresu kluba sa Stanova, odakle nosi samo lijepe uspomene.

– Obožavam Zadar, ljudi su prekrasni – govori nam Rosso koji se trenutačno nalazi u Miamiju, gdje skautira nove talente za Maccabi Haifu, čiji je danas klupski ambasador. – Kao mladić igrao sam u Solinu gdje mi je trener bio Ivica Matković, a onda mi je rekao ‘Giovanni, prelazim u Zadar, bi li i ti došao’? ‘Kako ne’, uzvratio sam mu. Lakše je doći u novu sredinu kada poznaješ trenera, a Zadar je bio prvoligaš, što je za mene tada bilo kao da prelazim u Real Madrid! – kaže Rosso, koji je tada dijelio svlačionicu s Fahrudinom Šehićem, Anelom Karabegom, Ivicom Režićem, Marijom Osibovom, Mladenom Vrsaljkom i drugim kultnim junacima zadarske nogometne scene.

– U Zadru sam bio zadužen za desnu stranu, a igrali smo formaciju 5-3-2. Kada se prisjećam te generacije, moram nahvaliti vratara Fahrudina Šehića, koji se rodio u krivo vrijeme. Bio je sjajan golman i čovik ‘i po’. On bi danas vrijedio milijune. Mentor mi je bio Mladen Vrsaljko, koji mi je pomagao puno svojim savjetima, to nikada neću zaboraviti. Družio sam se i s Joškom Farcom, Mariom Osibovom, a blizak sam bio i s rezervnim vratarom Marko Pinčićem te lijevim bekom Marinom Galcom. Bili smo klapa i vladalo je jedno zajedništvo. Zadarski dani su mi bili najljepši u životu. Kad mi netko kaže ‘Giovanni, osvajao si prvenstva, igrao si u Ligi prvaka i za reprezentaciju, bio si dva puta najbolji igrač Izraela, reci gdje ti je najljepše bilo’, ja mu odgovorim – najbolje mi je bilo kada sam kao dite igrao na male branke i u Zadru. Prva godina u Zadru mi je bila nešto novo, to mi je jedan od najdražih gradova.

Zadarske je Stanove ovaj rođeni Splićanin zamijenio zagrebačkom Kranjčevićevom koja nije ostala u najljepšem sjećanju.

Zagreb i Izrael

– Zagreb je bio gospodski klub, tada su tu bili Dražan Jerković i Biće Mladinić. Odigrao sam za Pjesnike dobre utakmice, ali mi je pucalo koljeno u nekoliko navrata, jer je tada teren u Kranjčevićevoj bio jako loš. Tri puta su mi pukli ligamenti, ali iako mi je tamo bilo lijepo, to je neusporedivo s epizodom u Zadru, bez obzira na to što sam financijski puno bolje prošao u Zagrebu – ističe Rosso, koji igračko ime izgrađuje u Izraelu, gdje je nastupao za pet klubova – Hapoel Be’er Shevu, Hapoel Haifu, Beitar Jeruzalem, Maccabi Tel Aviv i Maccabi Haifu. S Hapoelom iz Haife ima jedan, a s Maccabijem iz Haife čak tri naslova prvaka Izraela, a s potonjim klubom igrao je i Ligu prvaka, srušivši u skupini veliki Manchester United (3:0). Do transfera u Izrael došlo je sasvim slučajno.

– Trebao sam potpisati za jedan francuski klub i onda mi je pukao meniskus protiv Varteksa u Varaždinu, a ja to nisam ni znao! Sljedeća utakmica protiv Hajduka bila je jako važna, a ja sam žarko htio igrati. Liječnici su mi govorili ‘koljeno ti je u pitanju, ako ti se što dogodi propast će ti transfer,’ ali sam se tako htio dokazati protiv Hajduka. Nažalost, u 13. minuti mi je ‘prošetalo’ koljeno zbog čega mi je propao transfer, da bi se onda tri godine mučio i vraćao na teren. Sve se promijenilo u trenutku kada je jedan trener došao skautirati igrača, mislim da se zvao Župetić, a onda je zamijetio mene. Potom me pozvao u Izrael, gdje sam ostao cijeli život. U Hapoel Be’er Shevi sam teren dijelio sa Sejadom Halilovićem, a ubrzo prelazim u Hapoel Haifu gdje sam osvojio prvenstvo. Zatim je bila godina u Beitaru iz Jeruzalema, da bi došao do Maccabi Haife, gdje sam ostvario snove. Posebno se sjećam te pobjede protiv Manchester Uniteda. Bilo je 3:0, a sa mnom je igrao Nenad Pralija. On mi je najbolji prijatelj i dan-danas – prepričava nekadašnji veznjak.

Euro 2004.

Izrastanje u vrlo respektabilnog igrača kroz izraelsku ligu, kao i potpis za tadašnjeg prvaka Maccabi Haifu bili su dovoljni da stigne poziv izabrane vrste. Prvi put Rosso kockasti dres oblači 2002., nekoliko mjeseci nakon Svjetskog prvenstvu u Japanu i Koreji. Na stolu mu je bila i ponuda izraelske reprezentacije, ali srce je kazalo – Hrvatska.

– Prvi put sam pozvan 2000. za utakmicu protiv Škotske, još dok je Ćiro Blažević bio izbornik, ali nisam upisao nastup. Zatim me zvao Otto Barić dvije godine kasnije, a kontaktirali su me i Izraelci u međuvremenu. Izrael mi je nudio državljanstvo da zaigram za njihovu reprezentaciju, a onda nakon 10 dana dolazi poziv Otta Barića i Zorislava Srebrića nakon čega sam izvijestio izraelske predstavnike da prihvaćam ponudu Vatrenih. Igrati za reprezentaciju Hrvatske je nešto neopisivo. Nitko nema taj naboj kao što mi imamo, meni je to bila velika čast – naglašava Splićanin, bez kojega se nije mogla zamisliti početna postava u teškom kvalifikacijskom ciklusu koji nas je preko Slovenije odveo do Portugala.

– Imali smo dobru reprezentaciju. Tu su bili Igor Tudor, Josip Šimunić, braća Kovač, Dado Pršo, a i atmosfera je bila top. Bilo je teško, pogotovo u dodatnom play-offu protiv Slovenije, kada je Tudor dobio crveni karton u uzvratu, ali golom Prše smo prošli dalje. U Portugalu smo bili smješteni u tešku skupinu, s Francuskom, Švicarskom i Engleskom, ali smo svejedno prezentirali dobre partije, unatoč eliminaciji nakon poraza protiv Engleske. Budimo iskreni, nismo imali imena kao momčad iz 2018., no kao tim odlično funkcionirali. Kiksali smo protiv Švicaraca u prvom kolu, ali smo zato razbili Francusku u drugom poluvremenu, gdje nas je gol Trezegueta koštao punog plijena – govori današnji skaut Maccabi Haife, koji je baš protiv Tricolora izborio penal za 1:1. Rosso je taj izboreni penal (kojeg je realizirao Milan Rapaić) zdušno proslavio.

Završetak u Hajduku

Utakmice na Euru bile su mu posljednje u nacionalnom dresu, a kopačke je o klin objesio u dresu Hajduka, ostvarivši dječački san da zaigra za Bile u čijem je dresu ostao limitiran na samo četiri utakmice u voljenom klubu.

– Meni je bio san igrati za Hajduk, ali su mi tada otišla leđa. Pola godine sam se liječio – kratko će Rosso čiji je povratak na travnjak bio pred kraj minule sezone 2008./2009. iz koje se najviše pamti njegov nastup u finalu Kupa. Nažalost, ne po dobrom. Promašio je penal u raspucavanju na Poljudu koje je pripalo Dinamu.

– U toj utakmici sam ušao s klupe, uopće nisam bio zagrijan. Poljud je bio krcat, a kada sam falio penal, mušica se nije čula na stadionu. No ja nisam uopće trebao pucati taj penal. Trebao ga je šutirati Drago Gabrić, ali tako se odvilo – zaključuje Rosso.

Reprezentativna suša

Kao odličan poznavatelj tamošnjih prilika, neizostavno je bilo pitanje zašto Izraela uopće nema na reprezentativnoj mapi. Samo su jedanput bili na velikom turniru, 1970. u Meksiku.

– Možda sad nešto naprave, jer dosta njihovih igrača odlazi igrati u inozemstvo. Prije su samo igrali u Izraelu pa nisu bili naviknuti na visoki tempo, a izuzeci su primjeri Yossija Benayouna, Eyala Berkovica, Haima Reviva i Tala Ben Haima, koji su kruh zarađivali u najjačim ligama. To jedan proces koji mora proći.