Malonogometni dragulj iz Vrsi: 'Vrški dres je najteži, ali je i najposebniji'

Iza malonogometaša Vrsi Ribe nekretnive sezona je koja će se uistinu dugo pamtiti. S 11 bodova ispred prvog pratitelja, Svetog Ante, Vršani su »kao plitak potok« prošli Drugom ligom te kao prvaci od sljedeće sezone bit će članovi elitnog razreda zadarske Futsal lige. Momčad u kojoj je sve bazirano na domaćim momcima predvodi najmlađi od njih, 17-godišnji Josip Perinić. Popularno zvani »Drogba« junior je Zadra, biogradskih Gauna te glavni »motor« Vršana, u čijem je dresu bio prvi strijelac Druge, ali i sve četiri malonogometne lige, s 38 pogodaka u 22 odigrane utakmice. Najnoviji »orden« mu je titula srednjoškolskog prvaka Hrvatske s Tehničkom školom.

– Izlazim u prvi plan, ali momčad je ispred svega. Da nema takvih suigrača, ne bi ja zabio ni deset, a kamoli 38 golova. Jako dobro su me prihvatili, iako sam najmlađi. Naravno, imam puno poštovanja prema starijim suigračima, pa i ponekad kad se ne slažem s njima, moram odraditi za dobrobit svih nas. U momčadi su četiri momčad iz Gračaca, sve ostalo smo mi Vršani. Svi smo zajedno, znamo se i iz sela i tako se stvara posebna kemija. Kod nas Vršana najveći je problem da imamo preveliku želju i onda znamo izgorjeti u njoj. Kroz ligu smo rasli i fizički i mentalno kao momčad. Utakmica protiv Svetog Ante je po meni bila najteža, mene su konstantno duplirali jer su znali da sam opasan, ali je onda moj brat zabio tri gola i riješio utakmicu – kazao je Perinić reflektirajući se općenito na Drugu ligu.

– Vrlo je jaka, nema prevelike razlike između Prve i Druge lige, ako oduzmemo recimo Varoš i Kontrol biro. Opet, Varoš je sada ispala u polufinalu. Prva liga je jako dobra, ali, evo, sljedeće sezone tri kluba iz Druge ulaze u Prvu. Bit će teško, a meni je najveća žal jer neću igrati za njih. Nekako smatram da ću igrajući za juniore Gauna više napredovati i onda smo tako morali odlučiti.

Sloboda igranja

Perinić gotovo otkako hoda, ima nogometnu loptu uza sebe. Prošao je tako sve mlađe kategorije Zadra.

– Krenuo sam s četiri godine, od papalina i tića, mlađih pionira, itd. Sada sam junior, kamo sreće da sljedeće sezone barem tu i tamo dobijem priliku igrati za seniorsku momčad. Vidjet ćemo, na meni je da se trudim, radim i treniram. Ima nas puno manje, nego što nas je bilo. Kad je trener Čulina došao, pokušava se oživiti sve skupa, ali opet na trening nas dođe četvorica ili petorica i onda je to problem. Po prirodi sam veznjak koji se ubacuje prema naprijed pa onda tu i tamo dođe pokoji pogodak. Najljepše je bilo kad smo bili klinci, onda je sve više bilo kroz igru, sada je ozbiljniji pristup svemu. Super je trenutačno što imamo slobodu igranja, možemo praktički neopterećeni igrati i onda izvlačimo najbolje od sebe – objasnio je mladi Vršanac koji je prošao »kroz ruke« trenera Ante Morića, Zorana Erlića…

– Svaki trener donese nešto sa sobom. Ne mogu nikoga izdvojiti, jer je svaki imao pozitivan utjecaj na mene kao dječaka i kao nogometaša. Ima trenera koji su ozbiljniji s malo vojničkim pristupom, ima s kojima se može pričati o svemu, s kojima se može i izvan terena otići nekamo. Iskreno ne bi ništa promijenio kroz svoju nogometnu karijeru, sve bih opet ponovio na identičan način.

Ipak, u posljednje vrijeme, mali nogomet je u Perinićevoj karijeri uzeo sve većeg »maha«.

– Nogomet je novac, a mali nogomet je zanimljiviji, bolje je društvo. Kako se kaže, to je romantika. Ove godine sam zato krenuo igrati i za Gaune u Dalmatinskoj ligi u malom nogometu – istaknuo je Perinić, a koji mu je najdraži dres uopće nije upitno…

– Jedva čekam vikend i igrati za Vrsi, tu sam uvijek na preko 100 posto. Vrsi su želja i strast. Opet, s druge strane je i najteže igrati za njih. Svi živimo za to, ako izgubimo jednu utakmicu pali bi vrlo lako. Jer to je ono što sam rekao, mi lako izgorimo jer imamo ogromnu želju.

Prekretnica

Osim na (malo)nogometnom terenu, Perinić je sjajan i na obrazovnom.

– Idem u Tehničku školu, tehničar za mehatroniku. Otkako je srednja škola krenula, da ne lažem, malo manje učim, ali prolazim s vrlo dobrim. U osnovnoj sam bio odličan učenik. Imam još četvrti razred za odraditi pa ću vidjeti. Vuče me i nogomet, vuče me i obrazovanje. Imao sam ponuda od jako dobrih malonogometnih klubova za sljedeću sezonu, ali odlučio sam prvo sam, a onda i s roditeljima da je škola primarna. Prvo završiti srednju, a onda dalje ćemo lako. Ako bude klubovi još budu zainteresirani, ozbiljno ću razmišljati o tome, ako ne vjerojatno na fakultet – kazao je Josip dodajući što ga zanima od akademskog obrazovanja.

– S obzirom na srednju školu zanimljiva mi je mehatronika i općenito tehnika, ali najviše bih želio Kineziološki fakultet. Sport je ipak prva i puno veća ljubav. Želio bih otići u Zagreb na fakultet pa gurati fakultet i paralelno igrati i trenirati u nekom klubu u nekoj manjoj ligi najviše radi sebe da ostanem u formi. Nogomet je super, ali nije pouzdan za cijeli život. Ako se otvori, kamo sreće, ako ne hvala Bogu imam školu i sve u redu.

Unatoč mnogim obvezama »Drogba« uvijek ima vremena za sve i svakog.

– Treninzi su obično u 20 sati navečer, škola je do 15. Nije mi teško, sve se stigne. U izlaske baš i ne idem, osim ako u Vrsima bude neka fešta, ali ovako u Zadar, nisam baš fan – podvukao je Perinić.

Financije male, planovi veliki

Josipov brat Karlo, također član i igrač Vrsi, istaknuo je kako je ovo samo početak jedne jako dobre priče koja će se još dugo »kotrljati«. Sve je zapravo krenulo iz ljubavi prema selu i želji da ga se što više prepozna.

– Ima puno dobrih momčadi u Drugoj ligi, bila je borba, ali presudio je naš vrški mentalitet. Imali smo par pojedinaca koji su vrhunska klasa za Drugu ligu. Do utakmice sa Svetim Antom je sve bilo »drž-ne daj«, ali na tu utakmicu nam je došlo više od 100 navijača i to nam je baš jako puno pomoglo. Imamo ozbiljne planove dogodine, želimo napraviti iskorak, prijaviti se u ligu pod okriljem HNS-a, uz Prvu ligu u Zadru – kazao je Karlo dodajući da ipak i druga strana medalje.

– Financijski gledano ni od koga nemamo ništa. Nama ligu, suce, termin i sve što treba plaća jedan čovjek, naš otac Ante, svojim novcem. Želimo sada kad smo se dignuli, pokazati svima da vrijedi vjerovati u nas. Srećom, stvarno srećom, sluha za takvo što ima od naše Općine, ali sada treba složiti milijun i jedan papir.

Ljetni turniri najdraži, »Mijovlje« ipak posebno

Vršani su redoviti na mnogo ljetnih turnira, no titule nisu baš najčešći »gosti« u vrškim vitrinama.

– Malo nas taj mentalitet muči, ako izgubimo kao da nestanemo. A opet, ima jako puno vrlo dobrih momčadi i onda kako se igra na ispadanje, malo slabije se recimo uđe u utakmicu i ode sve niz vjetar. Meni su ti najdraži ljetni turniri, to je uvijek dobro druženje, odigraš utakmicu, pojedeš hamburger poslije i sretan ideš kući. Žao mi je što nemamo mi svoj turnir, ali teško je to organizirati. Tu treba puno ljudi i vremena koji će raditi samo na tom turniru. Možda jednog dana – istaknuo je Josip, no Vrsi ipak imaju jedan turnir.

– Taj turnir za »Mijovlju«, tj. Svetog Mihovila je najteži za igrati. Gleda te cijelo selo i osvojiti taj turnir jednak je osvajanju Lige prvaka za mene.