Četvrt stoljeća je prošlo od sraza Hrvatske i Francuske u zadarskom finalu

Hrvatska i Francuska kao da su suđene jedna drugoj u sportskim obračunima na otvaranju 2025. godine. Od rukometaša koji su u siječnju preko svojih vječitih rivala Trikolora stigli do finala, kasnije srebra na svjetskoj smotri, pa veljače koja uskoro donosi okršaj košarkaša u hramu zadarske košarke, sve do ožujka koji će donijeti dvomeč nogometaša u borbi za finale UEFA-ine Lige nacija.

Naravno, kada je Zadar u pitanju onda se sav fokus u ovom trostrukom hrvatskom-francuskom programu baca na košarkaški okršaj koji će se u petak uprizoriti na mjestu gdje su pred točno četvrt stoljeća odigrao epski obračun Hrvatske i Francuske u finalu juniorskog košarkaškog prvenstva.

Jazine su tog vrućeg 23. srpnja 2000. godine doslovno ključale od paklene atmosfere koju je stvorilo četiri tisuće grlatih navijača, dok se na parketu pak odvio pravi filmski triler koji je potrajao 50 minuta čiste igre.

Na koncu je nevjerojatna sportska drama razriješena košem Ronnyja Turiafa u posljednjoj sekundi za veliko slavlje Francuza, a golobrade hrvatske košarkaše je bilo teško utješiti sa srebrnom medaljom koja se u današnjim okolnostima u kojima se nalazi nacionalna košarka gleda s ogromnom sjetom, sjetom za europskim vrhom gdje nas jako dugo nažalost nema.

Copyright: Zvonko KUCELIN

Zanos publike i igrača

Za evociranje uspomena iz tih vrućih srpanjskih dana na prijelazu stoljeća nije bilo boljih sugovornika od najvećih krivaca za to osvojeno srebro zlatnog sjaja.

Radi se o izborniku Jošku Pulji i ponajboljem igraču tadašnje Hrvatske Marku Popoviću kojima je bez obzira na protek dugih 25 godina ostalo mnogo toga u sjećanju vezano za zadarsku košarkašku bajku koja će se nadamo ponoviti u petak 21. veljače u nastojanju Sesarove vrste da uspije prevladati moćnu Francusku kako bi se mogla nadati plasmanu na EuroBasket.

Pulja koji je danas vitalni 70-godišnjak je uz to zadarsko srebro juniore Hrvatske odveo do najvišeg postolja dvije godine kasnije na europskoj smotri u Njemačkoj, no i sam će potvrditi da to što je doživio u deset dana prvenstva u Jazinama se ni dandanas ne može s ničim usporediti.

– Kada smo osvojili zlato dvije godine poslije u Stuttgartu, svi mi koji smo bili tada u košarci dali bismo pet zlata iz Stuttgarta za to koje smo ispustili u posljednjoj sekundi u Zadru. Ti dani juniorskog prvenstva bili su mi najljepši dani u Zadru općenito.

Onoliko ljudi na utakmicama, i ono navijanje, pogotovo u finalu, je bilo nešto što je jako teško ikakvim riječima opisati. Nažalost tu finalnu utakmicu s Francuskom koja je išla u dva produžetka smo izgubili u posljednjoj sekundi i zato bih jako volio kada bismo u petak uspjeli uzvratiti Francuzima za taj poraz.

Svi igrači koji su tada igrali i dandanas se jako dobro sjećaju svega što se događalo, i svi imaju sačuvane ili članke iz novina ili videoisječke s tih utakmica. I gdjegod dođete danas u Hrvatskoj svi se sjete tog prvenstva i govore o atmosferi koja se nije nikad dogodila, ni prije ni poslije na nekom takvom natjecanju.

To je mogao samo Zadar i nitko drugi. To je bio takav zanos publike i igrača, tako da nije nimalo čudilo što su oni od prve do zadnje utakmice letjeli terenom – kazat će predvodnik generacije na koju se uoči EP-a u Zadru nitko ni u snu nije htio kladiti da će u konačnici konkurirati za najveći doseg.

– Nitko na nas nije računao da ćemo biti u konkurenciji za četvrtfinale, a kamoli da ćemo se s 5-0 prošetati skupinom, i da ćemo se potom isto tako nadmoćno plasirati u finale.

No, imali smo tada veliku podršku HKS-a koji nam je omogućio čak 50 dana priprema te smo se spremili stvarno kako treba. A plus toga smo igrali u Jazinama. Ne možeš igrati u takvoj atmosferi, pred takvim navijačima, i izgubiti.

Žal za zlatom

A sve je počelo razigravanjem u skupini gdje su se uz Hrvatsku našle moćne reprezentacije Slovenije, Rusije, Grčke i Francuske. Najtežom se pak pokazala ona prva u kojem se umalo slomilo zube na sjevernim susjedima, međutim potvrdila se poznata izreka: »što te ne ubije, to te ojača«.

– Igrali smo nekoliko jako teških utakmica, Rusija u skupini pa Italija u polufinalu, a najteža nam je zapravo bila prva utakmica protiv Slovenije. I kad smo probili taj led protiv Slovenaca, onda je bilo gotovo.

Rekao sam već tada svojima u stožeru da smo u finalu sto posto – prisjetio se tadašnji izbornik puta kroz skupinu, dok je još detaljnije memorabilije na to putovanje do finala imao najbolji asistent prvenstva Marko Popović.

– Imali smo težak put kroz cijelo prvenstvo, od prve utakmice u skupini sa Slovenijom koju smo izvukli u završnici, pa preko Rusa koje su predvodili Sergej Monija i Viktor Hrjapa koji su kasnije osvajali Euroligu s CSKA-om, Grka koji su u svojim redovima imali Nikosa Zisisa i Vassilisa Spanoulisa, te Francuza koje smo u borbi za prvo mjesto deklasirali.

Uslijedili su Litva u četvrtfinalu i favorit prvenstva Italija s pokojnim Jacopom Barlerijem u polufinalu. Uspjeli smo i to proći da bi onda stigli do finala i epske utakmice koja se na kraju nije rasplela kako smo mi željeli.

Francuska je te 2000. uistinu bila najveći favorit za zlato jer je u svojim redovima imala raskošan talent koji je bio najviše primjetan kod kasnijih zvijezda NBA prvaka San Antonio Spursa, Tonyja Parkera i Borisa Diawa. Pored tog dvojca velike NBA karijere su imali i Mickael Pietrus te Turiaf koji je tim kobnim ubačajem u očaj bacio krcate Jazine i Puljine izabranike.

– Veliki je žal ostao za tom utakmicom jer imali smo puno situacija koje nismo na kraju iskoristili, poput izlaska Parkera zbog pet osobnih još u osnovnom dijelu, pa četiri otvorena šuta Marina Rozića koja nisu ušla, silazna putanja Tonija Dijana koja nije svirana, a s tim košem bi pobijedili u 40 minuta.

A sebi isto jako zamjeram što sam išao gatati na šest sekundi do kraja, kada je Popović izvodio slobodna bacanja. Okrenuo sam se u tim trenucima piti vodu, dok je moj pomoćnik postavio Lončara na skok u slučaju da Popović promaši drugo slobodno bacanje.

A sam Pop mi je na minuti odmora uoči bacanja rekao treneru ubacit ću sigurno obadva i stoga sam trebao poslati Lončara kao najvišeg igrača da se vrati na našu polovicu, a da sam to i učinio ne bi onda Francuzi uspjeli napraviti ono što su napravili tj. ne bi Turiaf ostao usamljen pod našim košem i zabio za pobjedu – istaknuo je Pulja na kojeg se potom nadovezao Popović s priznanjem da su ipak izgubili od boljeg suparnika.

– Malo je boli kada se prisjetim svega toga, ali i ponosa kada se uzme da smo izgubili od momčadi koja je kasnije imala čak pet NBA igrača.

Šestorica Zadrana

U sastavu Hrvatske se tada našlo čak šestorica igrača iz Zadra, čak polovica reprezentacije je dobila priliku nastupiti na domaćem terenu, i svi su dali svoj obol u sedam pobjeda i jednom porazu.

Od Popovića koji je uz Zorana Planinića bio vođa na parketu, preko otkrića prvenstva Tonija Dijana koji je s Planinićem završio i u najboljoj petorci, preko također odličnih braće Lovre i Mladena Gligore i Denisa Vrsaljka do Edija Pulje koji je imao najmanju minutažu.

– Uvijek kada sam bio izbornik sam nastojao voditi što više igrača iz Zadra. Iz jednostavnog razloga što su oni najbolji igrači. Imao sam tada veliki problem, jedan poznati košarkaški stručnjak kojeg neću sada imenovati mi je rekao: »Imaš Joško tri izvanserijska playmakera, ali ne možeš ih imati svu trojicu u sastavu. Ili dvojicu ili jednoga«.

Bili su to Zoran Planinić, Marko Popović i Vedran Morović. I onda se dogodilo na nekom turniru uoči prvenstva da je Morović loše odigrao i tako mi zapravo olakšao u teškoj odluci da ga ne uvrstim u sastav.

I pogodio sam, jer su Planinić i Popović odigrali zaista vrhunski – objasnio je Pulja zašto se toliko zadarskih igrača našlo u odabranih 12, a Popu se najviše usjeklo u pamćenje odlična kemija unutar momčadi bez koje se i ne može do velikih rezultata.

– Bili smo prava klapa onda, danas također veliki prijatelji, posebno s braćom Gligorom, kao i s Planinićem i Lončarom. Bilo nas je čak šest Zadrana od ukupno 12 igrača i to je nešto što me također čini izrazito ponosnim, a najviše mi je ostalo urezano u sjećanje kada su, mislim da je to bilo protiv Francuske u skupini, na parketu u isto vrijeme bili svi zadarski igrači, uz mene oba Gligore, te Vrsaljko i Dijan.

Tada su cijele Jazine ustale na noge i skandirale: »Mi smo Zadrani, Zadar je naš«. I sad se sav naježim kada se toga sjetim – podcrtao je čovjek koji se nakon tog juniorskog Eurobasketa etablirao u vrhunskog euroligaškog igrača, stesavši najprije košarkaši zanat u matičnom Zadru i Ciboni, pa preko Valencije, Efesa, Uniksa i Žalgirisa zaključio karijeru kao legenda španjolske Fuenlabrade.

A sve te iznimne košarkaške destinacije nisu uspjele nadmašiti atmosferom ludilo Jazina u tim srpanjskim danima 2000. godine.

– Atmosfera tada u Jazinama je bila jedinstven slučaj, a igrao sam osam velikih natjecanja u karijeri i ni na jednom nije dvorana bila puna tijekom cijelog prvenstva kao u Zadru.

Moram naglasiti Joška Pulju koji se stvarno zaštitnički odnosio prema igračima, izborio se za sve uvjete koje smo trebali imati, i bio je uistinu pravi pogodak po pitanju izbornika momčadi prepune neiskusnih 18-godišnjaka.

Zvonko KUCELIN

A povezanost svih aktera reprezentacije ostala je čvrsta unatoč dugih 25 godina, što nije ni Pulja propustio istaknuti kao najveću vrijednost puta koji su zajedno prolazili u tim zadarskim danima.

– Generacija 1983. je bila uistinu fenomenalna. Neki od njih su napravili odlične karijere, dok su ostali završili fakultete. Planinić je završio u NBA-u, Popović je imao također vrhunsku karijeru, kao i Lončar. Dijan i Vrsaljko također su igrali u dobrim klubovima…

Ipak, svi su mi bili jednako dragi i nikako mi iz glave ne izlazi koliko su nakon tog nesretnog poraza u finalu bili tužni i razočarani. Toliko da nisu htjeli izaći na parket na dodjelu medalja. Kazali su mi da ih je sram ponovno se vratiti pred navijače, a ja sam ih onda jedva natjerao da odu na ceremoniju.

Naravno, danas s ponosom svi gledamo na to srebro koje je svakako zlatnog sjaja i ostali smo svi jako dobro povezani ovih 25 godina, jer se često sretnemo, popijemo piće, porazgovaramo, a mnogi od njih me znaju svako malo nazvati telefonom i pitati me za zdravlje – otkrio je umirovljeni trofejni izbornik koji je za kraj prognozirao hrvatsko-francuski okršaj koji će se odigrati u petak u Jazinama.

– Ako bude atmosfera koju smo mi imali prije 25 godina onda Francuzi nemaju šansi, bez obzira koliko su bolji od nas.

Prijateljstvo s Parkerom

Europsko juniorsko prvenstvo u Zadru uz hrvatske vedete Marka Popovića, Zorana Planinića i Tonija Dijana definitivno je obilježio francuski as, kasnije velika NBA zvijezda, Tony Parker koji je zaključio natjecanje ovjenčan titulom najkorisnijeg igrača.

A o njegovom rivalstvu s Popovićem u dvama sudarima Hrvatske i Francuske na tom prvenstvu puno toga se zna, dok je manje poznato da su tadašnji veliki rivali na terenu postali jako dobri prijatelji i ostali su do današnjih dana u jako dobrim odnosima.

– Sve ove godine njegujemo jako dobar odnos, a još i prije tog prvenstva u Zadru smo se upoznali na dvoboju juniorskih selekcija Svijeta i SAD-a kada smo bili i cimeri.

Eto, kada me već pobijedio onda mi je drago da je to bio netko bolji od mene, što se na kraju krajeva može iščitati iz nevjerojatne karijere koju je Parker imao, s naglaskom na ono što je napravio igrajući za San Antonio Spurse – kazao je Popović.