IVAN NINČEVIĆ: 'Ovaj uspjeh je velik, jedan od onih koji će se pamtiti'

Svjetska rukometna medalja nakon dugih 12 godina ponovno je stigla u Hrvatsku. Nakon bronce u Španjolskoj 2013., sada je osvojeno srebro. Generacija prepuna mladih, nadolazećih rukometnih zvijezda napravila je poprilično iznenađenje kada je ušla u finale protiv moćne Danske. Bilo je to prvo svjetsko finale još od 2009. godine i protiv Francuske u Zagrebu. Upravo tim dvjema medaljama, 2009. i 2013., okitio se Ivan Ninčević. Nekadašnje lijevo krilo reprezentacije ima samo riječi hvale za novu generaciju.

– Ovaj uspjeh je velik, jedan od onih koji će se pamtiti. Ponavljamo se stalno da ovo što mi radimo kako u rukometu, tako i u sportu općenito je nenormalno za ovako malu zemlju kao što je Hrvatska. Baš sportsko čudo. Drago mi je zbog igrača, većina ih je na počecima ozbiljnijih karijera, ovo im je poticaj za daljnji rad. Kako njima tako i izborniku Daguru Sigurdssonu. Igrali smo doma, publika jeste bila taj »sedmi igrač«, nosila nas je u svim trenucima. Što se Danske tiče, bolji su i nema se tu što više puno reći – započinje Ninčević pa nastavlja o finalu.

Moćna generacija

– Možda da Mamić nije dobio crveni karton, vjerujem da bi bilo čupavo do kraja. Mislim da bi ishod bio isti, da bi Danci pobijedili, ali bi se morali boriti do zadnjih minuta za tu pobjedu. Pokazali smo svima da Hrvatska s Danskom može igrati šest na šest kada im anuliramo tranziciju i kontru. Još uz dobar dan vratara, imamo šanse protiv njih. Nažalost ovog puta Kuzmanović nije bio na svojoj razini koju je držao kroz cijeli turnir, ali to je sport. »Umrtvili« smo Dance i prava je šteta za Mamića, nedostajao nam je u 5-1 obrani.

»Posložilo nam se da imamo perspektivnu mladu momčad koja bi, ako bude sve u redu što se tiče ozljeda i slično, mogla pomrsiti planove jakim reprezentacijama« – kazao je Ninčević prošle godine pred Europsko prvenstvo u Njemačkoj u razgovoru za Zadarski list. Bio je nekadašnji reprezentativac jedan od rijetkih koji je u ovoj generaciji vidio »ono nešto«.

– Imamo jaku generaciju, možda nam nedostaje neki srednji igrač. Dagur će odlučiti tko bi od mladih mogao biti novi srednji, ali imamo sada i situaciju gdje Martinović može igrati srednjega, a opet na desnom vanjskom su Klarica i Maraš koji su fenomenalni tako da je ta pozicija pokrivena. To su momci koji mogu sljedećih osam do deset godina igrati zajedno. U budućnosti mislim da možemo očekivati još medalja od ovih momaka. Treba se još tu malo posložiti, ali nema straha – objašnjava Ninčević.

Prije 16 godina tijekom Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj pritisak javnosti na tadašnje »Kauboje« bio je neumoljiv. Ove godine rukometaši su na turnir ispraćeni bez pretjeranih očekivanja.

– Pritisak je uvijek. Na takvoj razini, protiv takvih momčadi, uvijek igrate s pritiskom. Tu se pokazala Dagurova moć. Imao sam sreće, pet sezona me trenirao u Berlinu, on zna umiriti svakoga. Drži emocije i naš karakter pod kontrolom, a onda kad treba eksplodiramo. Manji je pritisak kad nema očekivanja, još kada doživite takvu atmosferu u Areni, to vas nosi samo – kaže bivše lijevo krilo Hrvatske.

Premala ulaganja

Hrvatska je u turnir krenula s dvije lagane utakmice…

– Uvijek je lakše krenuti tako. Osjetite malo teren, uvijek imate malo veći pritisak na takve utakmice, međutim Bahrein i Argentinu smo prešli vrlo lagano. Nakon toga je došao Egipat. Vidjeli smo i protiv Francuske koliko je to ozbiljna, kompletna momčad, fizički vrlo jaka i kvalitetna. Bili su bolji od nas, što je tu je, međutim kada je došao Island kad je trebalo »ići na nož«, dečki su pokazali karakter. Do tada, po meni, Island je uz Dansku igrao najljepši rukomet na turniru, no suvereno smo ih riješili – kaže Ninčević dodajući da je utakmicu protiv Mađara bilo jako teško za gledati.

– Nismo se mogli snaći, na kraju tih pet minuta u završnici. Pokazali su koliko su mentalno jaki. Lekai je tamo već malo slavio nakon sedmerca za 26:30, ali Pešić je vezao nekoliko obrana, u napadu smo zabili sve. Imali smo sreće, naravno, ali nju treba izazvati. Francuska je bila brutalna. Vidjelo se da su dečki bili vrhunski pripremljeni, sve što se moglo poklopiti se poklopilo. Još na to i atmosfera, Francuzi nisu znali što ih je snašlo.

Puno se govori o upisu djece u rukomet nakon ovog uspjeha, no nažalost postoji ona druga strana medalje, a to su ulaganja u sport i infrastrukturu u Hrvatskoj.

– Govorilo se o dvorani na ŠC Višnjik, na kraju će biti balon. To je katastrofa. Kakve uspjehe imamo, a infrastruktura niti malo to ne prati. Ja sam 1999. otišao iz Mocira, momci još uvijek treniraju i igraju tamo. Zimi i dalje nema grijanja, ljeti nema hlađenja. To nije normalno. Imamo sreće da smo rasadnik talenata i da smo takvo podneblje, ali trebalo bi puno više ulagati u sport. Ovakvi uspjesi jesu poticaj da se djeca upisuju u rukomet, ali to treba ispratiti. Busamo se u prsa kako su sportaši najbolji promotori Hrvatske u svijetu, a »kod kuće« nažalost ulažemo puno premalo. Kako se kaže »koliko para, toliko muzike« – tvrdi Ninčević pa ističe kako je ovakav pristup sramotan.

– Moje najmlađe dijete trenira rukomet u školskoj dvorani. Ta dvorana nema 50 kvadrata, prokišnjava… Ne razumijem da se ne može ulagati u takve stvari. Ta djeca će biti u dvorani, manje na internetu, mislim da se takve stvari moraju početi rješavati radi budućnosti, ali očito nema sluha za to – zaključuje proslavljeni rukometaš.