Budućnost na klupi ovisi o dvije stvari, a izraz »Jusupovac« su skovali oni zločesti

Kada je pretprošle nedjelje kapetan Marko Ramljak u zrak podigao pehar namijenjen prvaku Hrvatske Zadar je i službeno stigao do svog jubilarnog 20. trofeja i okruglog desetog naslova prvaka države. Osim velikog klupskog uspjeha, taj trenutak je označio i jednu individualnu povijesnu crticu.

Danijel Jusup postao je prva osoba u hrvatskoj košarci koja je zaokružila tercet domaćih trofeja. Nakon Kupa Krešimir Ćosić i regionalne lige, 61-godišnji stručnjak je stigao i do naslova prvaka Hrvatske, postavši prvi trener kojem je pošlo za rukom osvojiti sva tri natjecanja. Iz šestog pokušaja, u svom petom finalu, za četvrti Zadrov naslov, rezultatom 3-0…

Sve to u sezoni koju su ponovno obilježila politička prepucavanja i financijske neprilike, a na parketu se igrala nekonvencionalna košarka koja je urodila plodom pa je nakon desetljeća i pol izboreno doigravanje regionalne lige, a na koncu je pred nešto manje od devet tisuća gledatelja u Krešinom domu podignut hrvatski pehar za zaslužene lovorike. Tek se u kupu zapelo u četvrtfinalu, na kasnijem pobjedniku Ciboni, u susretu kojeg je odlučio zadnji šut.

– Sezona je bila sjajna. U ABA ligi smo nakon dugo vremena izborili plasman u doigravanje, što nam je svima puno značilo. Imali smo pritom nekoliko bizarnih poraza, no i to je dio igre. Pritom smo bili prepoznatljivi i po stilu košarke koji smo gajili.

Igrali smo brzo i trčali »u leđa« suparniku, što nas je koštalo u završnicama pojedinih utakmica kada smo, umjesto da »stanemo« i usporimo, nastavili igrati kao u prvoj minuti. Tu se vidjela ideja kako se košarka treba igrati i u kojem pravcu ide njezin razvoj. U kupu smo ispali u četvrtfinalu protiv Cibone.

Ne mogu se oteti dojmu da smo tu mogli napraviti više, uostalom sama utakmica je bila na »jednu loptu«, no završni turnir se događao u trenutku kada su eskalirale nekošarkaške stvari. Retorika u klubu nam nije pomogla osigurati mir neophodan da bi se nešto osvojilo. Ne tražim alibije, jer sam osoba koja uvijek prvo gleda sebe i što sam ja mogao napraviti, no kup se zaista dogodio u najturbulentnijem dijelu sezone.

Ulazak u doigravanje regionalne lige nam je puno značilo u završnici sezone te je imao veliki pozitivan psihološki učinak na momčad. Ostvarili smo svoj cilj i to nas je napunilo samopouzdanjem, nakon čega smo se prebacili na prvenstvo Hrvatske gdje smo s drugog mjesta ušli u završnicu.

Sportska forma je bila idealno pogođena te smo u završnici sezone najbolje izgledali i pružali ponajbolje partije – kazao je u uvodu trener Zadra Danijel Jusup.

Vjera u igrače

U finalnu seriju se ušlo s negativnim omjerom protiv »Žutih« koji su slavili u prethodnih pet međusobnih susreta sa Zadranima. Na koncu su košarkaši s Gripa »pometeni«, uz završni spektakl na prepunom Višnjiku. Imajući u vidu ovosezonski omjer protiv Splita jeste li očekivali tako uvjerljivo izdanje u finalu?

– Vjerovao sam. Ružno je i uđe ti u glavu kada te neka momčad dobije pet puta zaredom te namjerno nisam želio isticati taj podatak. Dapače, želio sam skinuti pritisak s leđa igračima te sam pred početak doigravanja dečkima kazao da je naša obveza proći Dinamo, a da nas nakon toga čekaju dobre momčadi, naše razine, i da tu uvijek možemo i pobijediti i izgubiti.

Pokušao sam ih rasteretiti i omogućiti im da igraju bez grča i pritiska da nešto moraju napraviti. Mora se jedino dati sve od sebe. Znao sam da igrači mogu, ali dosta toga ovisi o trenutku i raspoloženju toga dana, što postane očito kada utakmica krene. Na zagrijavanju sam vrlo koncentriran i gledam igrače obiju momčadi te već tada vidim tko je raspoložen, a tko nije i »koliko je sati«.

Na temelju toga donosim određene odluke te kasnije tijekom susreta uzimam taktičke rizike. Igrači su pokazali da mogu, no postojala je napetost oko potencijalne povrede, jer jedna ozljeda može sve promijeniti. Hvala Bogu, ostali smo zdravi. Utakmice u Splitu su zaista bile prave.

Navijači su nam pritom puno pomogli, »igrali« su s nama, a igračima jako puno znači kada vide da netko stoji iza njih te su dali svoj maksimum na parketu. Nije me iznenadilo što smo dobili. Nisam očekivao da biti 3-0, ali situacija je bila takva da su obje momčadi mogle doći do naslova prvaka te pobjeda niti njih niti nas ne bi bila iznenađenje.

Goran Ivanišević je iz četvrtog pokušaja osvojio Wimbledon, Danijel Jusup iz petog naslov košarkaškog prvaka Hrvatske. Od prvog sjedanja na klupu momčadi iz Jazina prošlo je okruglih 30 godina, a četiri puta ste ostali na drugoj stepenici podija. Koliko vam znači naslov sa Zadrom, klubom iz vašeg grada?

– Naslov mi zaista puno znači jer sam na neki način zaokružio priču, i to u svome gradu i u dvorani koja je za mene najbolja u kojoj sam bio. Rijetki imaju takve uvjete za rad. Prije toga smo bili izgubili četiri finala, sva četiri protiv Cibone koju je tada bilo teško pobijediti. Iz više razloga. Ove sezone smo u finalu imali dvije izjednačene momčadi koje su zasluženo došle do borbe za trofej. Bila je to – peta sreća.

Neprimjerena retorika

Kada ste spomenuli da situacija oko kluba nije stabilizirajuće djelovala na momčad, mislite li pritom na kašnjenje plaća ili na konferencije za medije i čitav »šušur« koji se tih tjedana stvorio oko kluba?

– Prvenstveno na ovo drugo. Svi igraju za plaću, ali da je novac bio faktor broj jedan otišlo bi više igrača. Ovi dečki nisu bili takvi. Nas je prvenstveno uznemirila retorika koja nije primjerena takvim trenucima. Bilo je to vrlo netaktično te je izazvalo dodatni nemir.

To vam je kao da idete loviti ribu, imate štap i udicu, a odjednom netko baci kamen. Riba pobjegne, razbježi se i treba vremena dok se ona ponovno skupi. Trebalo je smiriti situaciju i koristiti drugačiju retoriku te na drugačiji način prezentirati problematiku, a ne unositi dodatni nemir.

Financijske neprilike su već odavno tužna realnost hrvatske košarke, pa plaće kasne ne samo na Višnjiku, već i na Gripama i u Savskoj, no o problemima se najviše pričalo u Zadru, gdje je to postala glavna vijest, važnija i od izdanja momčadi na parketu.

– To ste odlično primijetili i tu nastaju problemi. Igrači su ti oko kojih se sve vrti i oni su glavni izvođači na parketu, dok smo svi mi, i trener i stručni stožer i menadžment i čitav klub kao organizacija – tek servis. Kada se to obrne i kada netko drugi postane glavni, to ne završi dobro, a to je u jednom trenutku bilo tako.

Kada smo osigurali ostanak vidio sam da igrači i stručni stožer to traže od mene, te sam na smiren i primjeren način zamolio ljude koji o tome vode računa da se financijske poteškoće riješe. Primjera radi, nama je stranac (Juan Davis, op.a.) prvu plaću primio tek u veljači.

Uvijek gledam kako bih se ja osjećao da odem raditi u stranu državu i da mi četiri-pet mjeseci ne daju plaću i da mi nitko ništa ne govori. To je nekome zasmetalo i to je bio okidač nakon kojeg se počeo uvlačiti nemir. Ako se nema novca, to se kaže i na ljudski način pokuša objasniti situacija. Ovo nije trka na sto metara, već na deset tisuća metara, ili maraton.

Dolazak Luke ključan

Kada se prošlog ljeta krenulo sa sastavljanjem momčadi redom su, jedan za drugim, stizali igrači iz Druge ABA lige. Marko Ramljak, Arijan Lakić, Leon Šantelj i Diante Baldwin. Pojačani dvojcem s Gripa Karlom Žganecom i Sanijem Čamparom. Na početku je bilo skepse i straha za ostanak među regionalnom elitom, tim više što je nakon odlaska Baldwina momčad ostala deficitarna na pozicijama razigravača i klasičnog centra, no na koncu se to pokazalo kao pun pogodak. U Krešinom domu se igrala nekonvencionalna košarka koja je mučila brojne suparnike.

– Znao sam su Marko i Luka tranzicijski igrači, a Jordano se u to izvrsno uklopio sa šutom jer je riječ o momku kojem možeš dati da iz tranzicije puca u prvoj sekundi. Kada je on otišao, morali smo mijenjati igru te više nismo mogli uzimati toliko šutova za tri poena jer nisam htio dati kredit niti jednom drugom igraču da tako šutira.

Slažem se da je uoči sezone postojala bojazan oko ostanaka u ABA ligi, koja je izuzetno zahtjevno natjecanje, pri čemu valja dodati da su Split i Zadar tu u podređenom položaju po pitanju putovanja. Regionalnu ligu je puno lakše igrati iz Zagreba nego iz Zadra. Uzmimo samo broj sati koji se potroši na putovanja i usporedimo koliko potroše dalmatinski, a koliko drugi klubovi, da ne spominjem razliku kada se putuje avionom u odnosu na autobus…

Na koncu je ključ ležao u tome što sam uspio »izmisliti« način kako dovest Luku koji je na samom početku bio izvan našeg proračuna. Vidio sam koliko imamo novca te sam se dosjetio da ga potpišemo na tri mjeseca. To se pokazalo ključnim, a bila bi grehota da smo propustili Luku zbog nekoliko desetaka tisuća eura.

Uspio sam to izgurati, podržao me i sportski direktor, ali trebalo je biti jako koncentriran i na parketu i van njega da se »izmigolji« i da se prođu sve prepreke.

Koliko je Luka došao »na vaš brk«?

– Dosta. U ovom poslu ima puno prevaranata i ti dečki su se susretali sa svim i svačim te trebaju znati na što mogu računati. Stabilnost u odnosu Luke i mene je bila, neću reći presudan, ali zasigurno važan faktor u njegovoj odluci. Luka je samozatajan tip, ne eksponira se, ne govori puno, ali je jako dobar dečko.

Specifičan je na svoj način, kao što smo svi mi specifični, te s njim treba znati i imati strpljenja. On mora osjetiti sigurnost da ga osoba s kojom radi neće prevariti, a naravno da treba imati i dozu stručnosti te ga usmjeriti kuda treba ići. Kada se sve to poklopi, a minule sezone se poklopilo, dobijemo rezultat koji smo dobili.

Prije toga sam ga uspio nagovoriti da dođe u Široki, što mu nije bila jednostavna odluka, no kada je to prelomio dobro je postupio. Objasnio sam mu da ponekad treba napraviti korak unatrag kako bi napravio dva naprijed.

Odigrao je sjajnu sezonu tamo, a ove ju je nadogradio izvrsnim igrama. Drago mi je zbog njega i njegove obitelji koja se dosta napatila, tim više što su i njemu »stavili zvono« i etiketirali ga kao »neprilagođenog«. Sretan sam što je ovako ispalo.

Trenažni proces

Može li Zadar i nadolazećeg ljeta ponoviti lanjski recept i ponovno složiti momčad od igrača koji su prošli »ispod radara« bogatijim klubovima?

– Uvijek ima takvih igrača, ali Zadar prije svega treba nastojati zadržati dobar dio momaka iz prošle sezone. U hrvatskom prvenstvu sam vidio jednog ili dva igrača za koje mislim da bi mogli ući u naš sustav. Drugu ABA ligu nisam pratio jer fizički nisam mogao, no da sam »unutra« tamo bih sigurno našao nekoga tko bi mogao doprinijeti…

Ali, istaknuo bih jednu drugu stvar koja se jako malo spominje u hrvatskoj košarci, a to je trenažni proces. To je Biblija, to je temelj uspjeha. Vrsta i način treninga te krivulja opterećenja su stručne stvari o kojima se jako malo razgovara, a one su ključne. Žao mi je što se tome ne predaje dužna pažnja, već se samo govori o tome koliko si igraču dao da igra, umjesto da se priča o tome kako se i koliko trenira.

Najbolji primjer su naši klinci. Svaka čast Matulini, Sikiriću i Klarici koji su dosta trpjeli ove sezone. Nije lako trenirati, a ne igrati, ali bez obzira na to što nisu puno nastupali u ABA ligi oni nisu nazadovali. Akumulirali su veliki broj treninga i digli su se kao igrači, a sada vidim i da nisu loši ni u mladoj reprezentaciji.

Trenažni proces je jako bitan i kada gradim momčad radije ću dovesti i manje kvalitetnog igrača koji će poštovati rad nego kvalitetnijeg koji ne želi trenirati. S takvim se možda i može napraviti rezultat, ali trenažnog procesa nema i mladi igrači ne mogu napredovati. To je suština svega.

Nažalost, trenerima je lakše dati loptu nekome tko će zabiti, pri čemu zanemaruju trenažni proces i na koncu dolazi do stagnacije mladih igrača. Mi smo uvijek imali sustav i dobro trenirali, još od Popovića, Vladovića, Banića, Stipčevića, Lalića itd.

Nekada ti mladi igrači nisu igrali, ali bi naredne sezone iskočili. Nažalost, o tome se u Hrvatskoj ne razgovara ni na stručnoj razini, što meni nije jasno. Ima puno prodavača magle koji zamute vodu, a kako kaže Balašević: »Svašta se rodi u mutnoj vodi«.

Kada se vrati vrijeme i pogleda dva desetljeća unatrag na osvajanje Goodyear lige u Ljubljani davne 2003., u stručnom stožeru Zadra vidi se mnoštvo poznatih lica. Tamo su, uz trenera Jusupa, bili Tonći Mašina, Denis Pleslić, Bernard Kotlar i Damir Burčul. Gro »stare ekipe« i prošle sezone je bio na Višnjiku, uz određene promjene na poziciji pomoćnih trenera gdje su Mašinu i Pleslića zamijenili Stipe Kuliš i Toni Dijan, uz Tomislava Ružića kao službenog predstavnika kluba. Moćna gomilica velikog znanja.

– Dečki su sjajni i napravili su vrhunski posao. Posložili smo se tako da mi je Toni desna ruka po pitanju taktičkog dijela. Treneri između sebe analiziraju stanje i dogovore se, a Toni je taj koji napravi selekciju i prezentira je meni. Tijekom sezone su radili pripremu utakmica i skautiranje suparnika za HT Premijer ligu i to su odlično odradili.

Jednako je bilo i u finalnoj seriji gdje je Toni radio što treba. Kuliš je vadio akcije i strukture kretanja suparničke momčadi, a »Tocko« je tu da pomogne velikim igračkim iskustvom. Izuzetno je zahvalan u sustavu, a njegova sportska kultura, disciplina i odanost su velika vrijednost.

Zajedno smo sjajan tim. Ove godine smo doveli i mladog fizioterapeuta kojeg također treba obrazovati. Organizacija mora imati dečka koji će preuzeti konce tog dijela. Doktora Srzentića znam godinama i on je tu sa svojim sinom Šimom, a Dadu i Bernarda ne treba posebno isticati.

Mi smo doslovno kao jedan. Izvrsno surađujemo, imamo veliko međusobno uvažavanje i izvrstan ljudski odnos. U ovih desetak mjeseci koliko smo tu napravili smo sustav i postavili prave ljude na pravo mjesto. No, to je još malo »labavo« i treba vremena da se učvrsti, jer se stvari promijene u dva dana i više nema sustava. Kreće anarhija, pa opet iznova…

Presudna pitanja

Prošle sezone je od skupine podcijenjenih momaka u turbulentnim okolnostima složena dobra momčad, no završetkom sezone ugovori su istekli gotovo svim »zlatnicima s Višnjika«. Nezahvalna je to situacija koja otežava prijeko potrebni kontinuitet, stoga valja upitati što na jesen, u kojem sastavu i, na koncu, s kojim trenerom?

– Teško je svake sezone graditi iz početka. Većina ovosezonskih igrača je ovdje došla i zbog određenih garancija koje su imali u vidu mene. Prvo moram vidjeti što će se sve napraviti da ti dečki budu isplaćeni. To je obveza koju imam prema njima i zato mi igrači vjeruju jer znaju da ja neću raditi ako se njih zezne.

Moram se boriti da dobiju ono što su zaslužili, a onda moramo vidjeti koliki je proračun za nadolazeću sezonu i to trebamo saznati vrlo brzo jer već kasnimo. To trebamo znati što je moguće prije jer će »proći baka s kolačima« i od ta dva pitanja zavisi hoće li ostati igrači i hoću li ostati trener.

Za kraj, valjalo je postaviti jedno sociolingvističko pitanje. Danijel Jusup je i davno prije osvajanja naslova prvaka Hrvatske ušao u zadarski žargon, odavna bogat košarkaškim izrazima. Jedan od njih je i »Jusupovac«, riječ kojom se označavaju pobornici lika i dijela aktualnog stratega Zadra, koji je time dobio čast postati jedini trener koji ušao u rječnik svakodnevice Donatovog grada.

– Taj izraz su izmislili oni zločesti kojima neke stvari idu na živce. Oni bi najrađe nešto zatomili i da to ne raste. Određeni ljudi su se identificirali, ne sa mnom, već s jednim načinom razmišljanja, filozofijom i osnovnim životnim postulatima koji ne važe samo za košarku, i postali dio toga.

Zločesti to nisu podnosili te su skovali podrugljivi izraz »Jusupovac«. Odatle termin koji se kasnije popularizirao. Oni bi najradije nekoga popljuvali i učinili sve da više ne bude tu, ali ja se nisam dao. Polarizacija je uvijek bila najveća kada bih ja došao u klub.

Rekao bih da je to borba crnog i bijeloga. I dobro dok je takve borbe, jer ako nema borbe crno će pobijediti. Nema to veze s košarkom, već s principima, moralom i ljudskošću, stvarima koje ja i osobe koje me prate nastojimo emitirati. O onim drugima neću, mi ćemo gurati svoje – zaključio je Jusup.