Ante Radić: 'Iziskujemo puno od djece, ali rezultati govore svoje'

Vrijeme automobila i sveopće užurbanosti poprilično je zaboravilo jedno od najvažnijih prijevoznih sredstava – bicikl. Ljudi, barem u Hrvatskoj, sve manje rekreativno bicikliraju, a kamoli da se ozbiljnije posvete ovom vrlo zahtjevnom sportu. I dok djeca masovno gledaju prema košarci i nogometu, Biciklistički klub Zadar sa svojih 10-20 djece u klubu radi nevjerojatne uspjehe. Četiri puta u posljednjih šest godina BK Zadar proglašen je najboljim biciklističkim klubom Hrvatske. Glavni autor ovih uspjeha je jedini trener u klubu Ante Radić.

– Biciklizam i ja smo jedna slučajna priča. Inače sam iz Šibenika i odrastao sam u dijelu grada gdje nije bilo najsigurnije voziti bicikl. Tek s 13 godina sam počeo trenirati i nakon nekoliko mjeseci krenuo s natjecateljskim dijelom. Prva utrka mi je bila u Zadru. Postao sam nešto kasnije kadetski i juniorski prvak Hrvatske. Čovjek koji me doveo u ovaj sport me i preporučio tajniku kluba Nevenu Paviću i tako je to krenulo. Završio sam Kineziološki fakultet u Splitu i praktički prvi dan nakon obrane sam imao posao u Zadru – započeo je Radić dodajući zašto sam nije nastavio s profesionalnim biciklizmom.

– Vidio sam koliko sam napravio i koliko mi je još trebalo za dalje ići. Kad sam ja vozio, sve su financirali roditelji. Bicikli od par tisuća eura, putovanja, itd., i svjestan sam bio da mi je trebalo par godina da mogu doći do razine se sam mogu financirati. Isto tako, nitko mi nije garantirao da neću u tom periodu pasti, slomiti nogu i sve bi palo u vodu. Diploma je diploma i nije mi žao što sam tako odlučio.

Financijsko kaskanje

U listopadu Radić je proslaviti deset godina otkako je trener u Zadru. U jednom desetljeću promijenilo se »sinje more« toga.

– Svake godine ide sve bolje i bolje, što se tiče infrastrukture, tako da i klub ide na bolje. Kaskamo za svijetom, najviše u financijskom pogledu i ne možemo pratiti tu tehnologiju. Krenuli smo posljednjih par godina, zamjenjujemo trkaće bicikle s novijima. Idemo tempom kojeg možemo pratiti – kratko je objasnio Radić dodajući kako zbog zahtjevnosti i manjka financija ne mogu imati prevelik broj djece.

– Uglavnom radim s djecom od 12 do 17 godina. U tom periodu shvate sami je li to za njih ili ne. Govorimo o redovitim vožnjama od po dva do četiri sata. Pokušali smo jednu-dvije sezone imati više od 20 djece, ali nam je bilo prezahtjevno. Imali smo prije kombi i auto, to je 10-12 djece koja mogu na utrku, onda ostali ne mogu pa morate ostaviti nekog doma. U širem smislu, teško možemo ići naprijed. Ako želimo moramo još jednog trenera imati, još jedno vozilo, još bicikala, a proračun je takav kakav je. Nije mali, ali nije ni dovoljan da idemo krupnijim koracima naprijed. Države u svijetu tu isto igraju veliku ulogu, ali naša to, nažalost, ne prepoznaje.

Neuko sveopće mišljenje glede biciklizma je »sjedi i vozi«, no Radić poručuje kako se radi o vrlo zahtjevnom sportu.

– Traži se svašta u biciklizmu, od eksplozivnosti, snage i izdržljivosti do snalažljivosti i spretnosti. Vi kad vozite 40,50 km/h morate biti i snažni i spretni da vladate situacijom. Potrebno je i malo neustrašivosti da se nametnete između 100-150 trkača na startu. Mi u Hrvatskoj toga nemamo, naši članovi voze s 20-30 drugih trkača po Hrvatskoj i onda kad dođu u neku tako veliku količinu ljudi na start kad smo na utrci u Sloveniji ili Italiji, znaju pogubiti, ali sve je to škola – istaknuo je Radić napominjući kako je lakše raditi s djecom koja su se prije biciklizma bavila nekim drugim sportom.

– Djeca u nekom drugom sportu već razviju neke stvari, ali opet idealno je da ne dođu prekasno jer onda gube učenje snalažljivosti kroz mlađe kategorije. Treba puno raditi, kao i u svakom sportu, ali glava pojedinaca je strašno jaka. Ne smijete preskakati treninge, ako se ne dođe dva-tri dana na trening, izgubi se tlo pod nogama. Velika je odgovornost tu, mi treniramo u živom prometu i ne dao Bog da se nešto dogodi.

Nema kašnjenja

Fizički gledano, noge i trbušni zid glavni su »pokretači« biciklista. Veliku ulogu tu ima i hrana, no Radić kaže kako je »teško objasniti djetetu da ne smije jesti neke gluposti«.

– Odrasli ako žele nešto postići moraju »peglati« 15-20 sati na biciklu tjedno. Ako mislite se baviti ovim sportom, morate se u potpunosti dati u njega. Iziskuju se veliki napori. Kod djece, teško je ponekad izbalansirati sve, školu, slobodno vrijeme, treninge. Moraju imati slobodu, nismo mi zatvor, ali za njihovo dobro je da što manje »cirkusaju« okolo. Što se prehrane tiče, trebalo bi pratiti, ali to je nemoguće nametati. Znam po sebi, majka nije bila presretna kad sam ja morao jesti nešto posebno. Trebalo bi se što više jesti povrća, ugljikohidrata, žitarica, proteina, izbjegavati rafinirate šećere. Djeca znaju čipseve uzeti sa sobom na utrku, pa kažu da im je muka. Kako im neće biti, ali dobro, to je tako, to su i čari ovog posla – objasnio je Radić dodajući kako ipak treba znati red.

– Smatram se pravednim i strogim na trenutke. »Drilam« ih da dolaze na vrijeme, jer svi gubimo vrijeme ako netko kasni. Na kraju dana, činjenica je da su rezultati tu, da su djeca dobra. Iz svake generacije izađe bar jedan koji radi odlične rezultate, tako da ne mogu biti nezadovoljan. Zahtjevno je jer morate raditi treninge za različite generacije, različite dužine, pa stariji idu sami, mlađi sa mnom.

Budućnost biciklizma u Hrvatskoj, prema Radiću je vrlo neizvjesna.

– Nema mladih trenera biciklista i financija po određenim sredinama. Mi imamo proračun kakav imamo koji je mali, ali je puno veći u odnosu na neke druge klubove u Hrvatskoj. Osim trenera, nema ni djece. Mi smo imali sreće, ali opet ne možemo ni svu djecu primiti. Postoje određeni kriteriji. Većina roditelja, nažalost, misli da će upisati svoje dijete pa će ono smršaviti. Nismo mi kamp za pretilu djecu, koje nažalost ima sve više. Ako nas dijete ne može pratiti, treba mu objasniti na nije za ovo za njega ili nju, neka proba neki drugi sport i to je to. Žao nam je, ali izaći na magistralu voziti se 30-40 km/h nekoliko sati, to nije igra – zaključio je Radić.

(Ne)sigurnost u prometu

Iako se stalno govori o poboljšanju sigurnosti na cestama, Radić tvrdi kako to ne ide nikamo.

– Nažalost, ne može se puno napraviti po puno pitanja sigurnosti u prometu jer smo mi Hrvati takvi kakvi jesmo. Imamo biciklističku stazu prema Viru, ali se radovi sada pa ne možemo. Prije je bilo koliko-toliko sigurno prema Zračnoj luci, ali otkad su otvorili onaj tunel prema Zemuniku, nemoguće je. Ljudi voze tamo po 120-130 km/h, na nekim sporednim cestama ljudi često isto divljaju. Iskreno ne znam kako to promijeniti osim da se u gradu naprave biciklističke staze, ali ne vidim da netko ide u tom smjeru. Opet, ni staza kao takva nam ne pomaže jer su tamo rekreativci, a mi vozimo puno brže od njih pa i tu zna biti svega.