Uzgoj banana moguć je i u našim vrtovima

Drvo banane sa svojim širokim, upečatljivim listovima, svakom vrtu daje posebnu notu i tropski ugođaj. Potječe iz jugoistočne Azije, a smatra se da je ondje i u Papui Novoj Gvineji i kultivirana oko 5000. godine prije Krista. Kada su banane prvi put uvezene u bivšoj državi, ovo nikad prije viđeno voće baš i nije naišlo na dobrodošlicu jer ga ljudi nisu znali kako jesti pa su ga jeli s korom. Trebalo je proći dosta godina dok se nismo navikli na banane koje su danas jedno od omiljenog voća.

Ova biljka danas se rado kod nas i uzgaja, a i u našem podneblju može roditi ako znamo kako je tretirati. Danas raste u 135 zemalja, a najviše se proizvodi u Indiji i Kini, čak 38 posto ukupne svjetske proizvodnje. Osim što se koristi za prehranu, od banane se dobivaju vino i pivo.

Banana može biti i impresivna sobna biljka. Postoji više od tisuću sorti banane, no ona koju najčešće srećemo u tropskim vrtovima su banana cavendish i musa basjoo. Kevendiš kao sorta postoji i u patuljastom obliku, prilagođenom za sobni uzgoj. Vanjska sorta, da bi rodila, treba veći dio godine temperaturu višu od 15°C.

Ako se uzgaja u optimalnim uvjetima, drvo banane može dosegnuti visinu od oko 7 m, s listovima dugim više od 2 m, širine do 60 cm. Ovoj biljci će trebati dosta prostora u vrtu, pa je ne planirajte saditi blizu svoje ili susjedove kuće. S druge strane, ona će vam stvoriti divnu hladovinu, zaštitu od sunca i od pogleda. Za svoj razvoj treba puno sunčeve svjetlosti, najmanje 12 sati dnevno, i bogato, humusno i dobro drenirano tlo.

Slične zahtjeve ima i patuljasta vrsta, uzgajana u sobnim uvjetima, s tim da nju treba zaštititi od pregrijavanja na direktnom suncu, bilo zastorima ili pomicanjem posude s biljkom. Dobro osvijetljen prostor s pogledom na jug bit će idealan.

Što se tiče kiselosti tla, odgovaraju joj tla pH vrijednosti između 5,5 i 7,0. Bananu u posudi je potrebno gnojiti jednom mjesečno, a zalijevati redovito, ali ne previše, nego joj dopustiti da se zemlja najprije osuši. Listove joj je dobro prskati vodom jer su veliki i voda kroz njih brzo isparava, posebno pri visokim temperaturama. Zimi (u fazi mirovanja) se može malo rjeđe zalijevati. Ova tropska biljka voli toplinu, pa joj najviše odgovara dnevna temperatura do 26 °C, a noćna do19 °C. Ako sobnu bananu ljeti iznesemo na otvoreno, treba je zaštititi od vjetra i zime.

Kada biljka dozre, stabljika prestane proizvoditi novo lišće i formira cvijet iz koga će narasti grozd s oko 20 plodova. On može težiti 30 do 50 kg.

Banane se sade u proljeće ili ljeti. Najbolje je u njihovoj blizini posijati mahunarke jer one u tlu stvaraju dodatni dušik, a banana je jako »gladna » biljka. I batat, limunska trava i ricinus su dobri susjedi. No, ricinus ponekad može uzrokovati bolest lišća banane. Dobri susjedi su mu također smokva, breskva, šljiva, grejp, limeta i borovnica.

Banane se ne mogu razmnožavati iz sjemena, već se sade gotove sadnice, koje je lako nabaviti u vrtnim centrima. Najlakše je nabaviti patuljastu vrstu cavendish, koja se najčešće koristi kao sobna biljka, ali se tijekom ljeta iznosi van. Nakon kupnje sadnicu treba oprati mlakom vodom, pa je posaditi na dubinu 1 do 3 cm stabljike iznad korijena.

Posadite je tako da vrh ostane nepokriven zemljom i bude izložen sunčevoj svjetlosti. Zalijevanje treba biti umjereno, kako korijen banane ne bi počeo trunuti. Sobnu bananu će trebati redovito presađivati u veću posudu. Bananu možemo i sami razmnožiti, tako što ćemo mladicu odvojiti od velike biljke kada počne izbacivati peti ili šesti list.

Tada možemo razgrnuti zemlju i ako mala biljka ima svoj korijen, možemo je odvojiti. Zatim se vrlo oštrim nožem i što bliže odrasloj biljci odstrani rizom. Mjesto presjeka treba zatvoriti voćarskim voskom ili drvenim pepelom. Mladu biljčicu tada treba staviti u što manju posudu jer će tako brže rasti korijen, u običnu zemlju, bez prihranjivanja. Posudu trebamo staviti na osunčano mjesto.

Mladicu stavite u što manju posudu, u običnu zemlju, bez prihranjivanja. Nađite joj idealno sunčano mjesto i pustite je da se prilagodi, tj. dok razvije korijen i počne rasti.

Ako bananu sadimo direktno u vrt, trebat će iskopati dovoljno veliku rupu, najmanje 15 do 30 cm, pa i dublju ako je biljka veća. Zimi će trebati biljku dobro omotati i zaštititi slamom, agrofolijom ili sličnim materijalom, ali je najprije potpuno orezati i skratiti.

I pored svih nastojanja da je spasimo do proljeća, banana možda neće preživjeti zimu, pa ju je možda najbolje iskopati i unijeti u zatvoreno. Naravno, samo ako je u pitanju manja biljka, ili bananu otpočetka možete uzgajati u dovoljno velikom stakleniku u kojem će imati dovoljno svjetla, a ljeti biti zaštićena od suvišnog sunčevog zračenja.

Dobro je redovno uklanjati sve suhe i oštećene listove jer se tako potiče rast biljke. Početkom hladnijeg vremena bananama posađenim na otvorenom možemo odrezati listove i skratiti stabljiku na 1 do 1,5 m visine. Osim što ćemo omotati stablo, dobro ćemo učiniti ako malčiramo zemlju oko nje suhim lišćem ili slamom. Posebno je osjetljiv vrh banane, na koji nikako ne smije doći vlaga, pa ga možemo »odjebnuti » u kakvu vreću.

Trulež biljke je jedna od najčešćih bolesti banane, a može se pojaviti na svim mjestima koja tada poprimaju tamnu boju koja se brzo širi, a tkivo postaje mekano i vodenasto.

Uši su na banani najčešći štetnik, koji se lako primijeti po svojoj crnoj boji, a nastanjuje dio lista bliže stabljici.

Jedna od najpoznatijih je panamska bolest banane pri kojoj gljivice iz tla preko korijena ulaze u biljku, a bolest se manifestira žućenjem listova i njihovim uvenućem. Ova bolest je rijetka u bogatom i dobro dreniranom tlu, bez suvišne vlage. Oboljelim bananama nema pomoći, već se moraju ukloniti, a nove banane se ne smiju saditi na isto mjesto još 4 godine.

Još jedna opasna bolest banane je sigatoka bolest. Simptom je žuta točkavost listova, pri čemu se točkice povećavaju i dobivaju smeđu boju, najviše na krajevima, sve dok biljka ne odumre.

Anthracnosa je još jedna bolest koja napada sve dijelove biljke, u obliku smeđih nakupina gljivica. Može se suzbiti čestim prskanjem specijalnim preparatima i odnošenjem biljke na hladnije mjesto.

Mlade biljke najčešće pogađa moko bolest, pri čemu dijelovi listova blizu stabljike požute. Ova se bolest može uspješno izlječiti ako se na vrijeme otkrije.

Još jedan česti štetnik je žižak koji napada stabljiku ili rizom. Pojavljuje se ljeti, crvenkaste je ili crne boje i teško ga je otkriti jer se zavuče u stabljiku. Druga vrsta žiška kopa tunele po biljci, a obje je nemoguće iskorijeniti, već treba biljke izbaciti i spaliti.