Puno truda i odricanja čine kvalitetan domaći proizvod

U vremenu kad su veliki trgovački lanci preplavili tržište jeftinijim prehrambenim namirnicama sumnjive kvalitete, domaći proizvođači polako gube korak s nelojalnom konkurencijom i sve manje njih opstaje na zahtjevnom tržištu koje određuje odnos ponude i potražnje.

Jedna od osnovnih razlika između industrijskog uzgoja hrane i tradicionalnog je u vremenu, trudu i trošku koji su potrebni za dobivanje konačnog proizvoda.

Očuvanje tradicije

Industrijski proizvedena hrana razlikuje se od one uzgojene na tradicionalni način po svojoj kvaliteti, nutritivnim vrijednostima i utjecaju na naše zdravlje.

U malom selu Jeci nedaleko Umaga posjetili smo imanje Matijašić, istoimenog OPG-a u vlasništvu Franka Matijašića, gdje smo htjeli vidjeti kako funkcionira jedno poljoprivredno gospodarstvo i na koji način se ono nosi s problemima današnjice. Osim što proizvodi nešto sezonskog voća i povrća, Matijašić je naglasak stavio na proizvode vezane uz životinjski uzgoj. Osam krava, četrdesetak kokošiju i tridesetak košnica s pčelama, složno žive na nekoliko hektara poljoprivredne površine.

– Težak je ovo i mukotrpan posao u kojem nema praznika i godišnjih odmora. Životinje zahtijevaju svakodnevnu njegu i pažnju, čovjek baš treba voljeti to što radi da bi se mogao dugoročno baviti ovim poslom. Krene se od jutra, radi se sve do mraka; nema radnog vremena, ali kad se dobro organizira sve se stigne napraviti. Moja obitelj se cijelog života bavila poljoprivredom i uzgojem stoke, tako da sam se ja prije 14 godina odlučio posvetiti ovom tradicionalnom poslu, kao osnovnoj djelatnosti, rekao je Matijašić o svom zanimanju.

Njegov OPG je jedan od rijetkih koji se još uvijek bavi uzgojem krava, mnogi su odustali. Puno je tu posla i obaveza, od svakodnevne mužnje i hranjenja, do uzgoja i brige o teladi. Matijašić je dogovorio određene državne poticaje po sistemu krava-tele, što znači da kad je krava neplodna i nema tele ne ulazi u poticajnu kvotu. Kako u bližoj okolici nema nijedan bik, do teleta se može doći samo umjetnom oplodnjom, što iziskuje dodatni trošak, osobito ako se sjeme ne primi pa postupak treba ponavljati više puta.

– Umjetna oplodnja je postala uobičajena metoda kad nema drugog rješenja, no nekad ne ide sve glatko i iz prve. Rekord nam je bio deset pokušaja, nakon čega sam se teška srca morao riješiti grla, s obzirom na to da mi je donosilo gubitak bez teleta. Što se tiče mužnje, obično to obavljamo ručno, premda imamo i aparate za strojnu mužnju, ali male su to količine mlijeka da bi koristili stroj. Zbog poticaja sve krave imaju markicu na uhu i moramo voditi evidenciju i zvati veterinara za svaku promjenu u stadu, svaka ima i svoj osobni karton poput iskaznice. Baš prije neki dan jedna krava, nakon što se otelila, nije mogla više na noge i morali smo je voditi u klaonicu gdje su je eutanazirali. Ništa ne možemo raditi na svoju ruku ni s teladi, ni s kravama, čak ni za svoje potrebe, rekao je Matijašić koji nam je poimenice predstavio sve svoje krave od Bianke, Štele, Milke, Belle, Colombe, Brunke do Žvelje, dok najmlađa junica još nije dobila ime i karton, istaknuo je i da je nekad bilo više goveda tu kod njih u selu nego što ih sad ima na cijeloj Bujštini.

Očit problem suše

U ljetnim mjesecima osigurava se hrana stoci za dugi zimski period, tako da smo na imanju vidjeli već spremno nekoliko velikih kupova s balama sijena koje je Matijašić nedavno pokosio na vlastitim livadama, a u manjem hangaru bio je spremljen i kukuruz za kokice. U obližnjem pčelinjaku dočekale su nas ne baš miroljubive pčele. Nedostatak prirodne hrane u vrućim ljetnim mjesecima čini ih nervoznima i agresivnima.

– Ovo je period velike suše i ništa nije u cvatu, tako da ih moramo nadohranjivati. Obično im ne uzmemo sav med, tako da imaju vlastite zalihe uz dodatak šećernih pogača koje dobiju, a zaslade se i s nekom od sočnih lubenica koje razrežemo i pustimo u blizini košnica. S prvim kišama procvjetat će bršljan koji je vitalan izvor hrane za pčele. U vrijeme kada većina ostalog cvijeća ne cvjeta, bršljan je tu, rekao je Franko napominjući kako je bršljan postao dominantna biljka, a i tu se može vidjeti utjecaj sve manjeg uzgoja i nedostatka stoke kojoj je bio hrana.

– U zadnje vrijeme svi su se čudili što se događa s medom, budući da bi se brzo počeo kristalizirati, dok nisu shvatili da se radi o novom bršljanovom medu. Bršljan se proširio jer nitko više ne uzgaja koze i ovce koje bi ga pobrstile i tako sprječavale širenje te biljke parazita. Iz istog razloga i šume su nam sve neprohodnije i sve se više nastanjuju divlje svinje i čagljevi kojih prije nije bilo u tolikom broju, rekao je Matijašić koji je jednom prilikom zatekao i lisicu u svom kokošinjcu.

Franko većinu svojih proizvoda prodaje s kućnog praga. Ljudi ga već poznaju pa dođu po svježe mlijeko, med ili jaja, a i on sam zna dostaviti traženu robu na kućnu adresu ako netko nazove i naruči.

U svojoj ponudi Matijašić ima i maslinovo ulje, nekad više nekad manje, ovisno o godišnjem urodu 700 stabala maslina koliko posjeduje.

– Velika vrućina i suša su već sad ostavile vidljiv trag na ovim maslinama u blizini kuće, ako uskoro ne padne kiša urod će biti jako slab, budući da se velik dio ploda već osušio i nema mu spasa. S drugim maslinama u polju je situacija nešto bolja jer je dublja zemlja pa nađu nešto vlage, ali ni tamo neće biti dobro ako uskoro ne dobiju određenu količinu vode. Tako vam je to u poljoprivredi, puno se ovisi o vremenskim (ne)prilikama, rekao je Matijašić.

Polako smo se opraštali dok su kokice veselo šetale ograđenim prostorom u kojem su uz hranu imale desert u obliku manjih polovica lubenice.

Nimalo lak posao

– Sad kad vidite ove kokice u kakvim uvjetima žive i s čime se hrane, možete zamisliti kakva je kvaliteta jaja koja snesu, rekao je Matijašić aludirajući na jaja dobivena u velikim industrijskim pogonima s kokošima u kavezima i koncentrat-hranom.

Kroz razgovor moglo se vidjeti da Franko uistinu uživa u onom što radi i da bi se teško mogao vidjeti na nekom drugom radnom mjestu. Pa ipak, istaknuo je jedan nedostatak koji se teško može nadoknaditi.

– Sin mi ima 14 godina, a jedan dan na snijegu je bio sav godišnji koji smo kao obitelj proveli negdje dalje od kuće, rekao je Matijašić, svjestan svojih obaveza oko održavanja OPG-a, što sve utječe i na njihov obiteljski život.

Da su poljoprivreda i stočarstvo lagan posao, svi bi žurili na selo i otvarali farme, a ne bi gradili apartmane uz more. Tko god se nađe u dilemi kupiti neki domaći proizvod po skupljoj cijeni ili jeftiniju industrijsku hranu, nek se bolje sjeti da autohtonost i tradicija zahtijevaju puno ljubavi i odricanja za razliku od hladnog industrijskog pogona, što opravdava i (ponekad) veću cijenu domaćeg proizvoda.