Matija Vuica o Jurici: 'U tri naše posljednje minute rekla sam mu sve što sam mislila da je važno'

Modna dizajnerica Matija Vuica nenadano je izgubila voljenog supruga, Juricu Popovića, a sada je progovorila o tome kako joj je bilo posljednjih dana njegovog života.

Matija je u intervjuu za Gloriju progovorila o tome kako je ovaj kobni završetak došao vrlo iznenadno, i to u obliku temperature koja se nije dala sniziti. ,,Jure je od djetinjstva znao imati tako visoke temperature, no nikad ovako dugo. Bila sam uz njega u našem stanu. Temperatura ga je iscrpljivala. Morao se odmarati pa je bio nesretan kad nije mogao odgovoriti nekom od svojih brojnih pratitelja na društvenim mrežama”, kazala je.

Dodala je, također, da unatoč tome što je Jurica u jednoj od posljednjih objava podijelio stihove za koje su mnogi pretpostavili da su oproštajni, to nije bilo tako. ,,Njegove pjesme zasigurno nisu značile nikakav oproštaj od života, pogotovo ne zbog bolesti. Ponavljam, Jure nije bio bolestan“, naglasila je.

Kada je naposljetku zbog temperature morao u bolnicu, Vuica je kazala da je bila uz njega: ,,Kao da sam znala da ću biti u stisci s vremenom. I uistinu, Jure je morao u bolnicu. Tih 14 dana provela sam uz njega, spavajući na fotelji uz njegov krevet. Nismo se odvajali. Bio je pokretan, pričali smo, porukama se dopisivao s prijateljima.”

No, kad je temperatura oslabila, počeli su problemi s disanjem koji su se pogoršavali, pa je Jurica morao biti prebačen na odjel intenzivne njege, gdje nije bilo mogućnosti da bude uz njega. Tu noć provela je bez njega, a potom su je dočekale tragične vijesti. ,,Rano ujutro 28. prosinca pozvali su me iz bolnice i odjurila sam tamo. Čekao me. U te tri naše posljednje minute rekla sam mu sve što sam mislila da je važno. Još se osjećam kao da su nam ukrali taj zadnji dan. Ta jedna noć i njemu i meni puno bi značila. Jedino što imamo je zajedničko vrijeme. I to nam je oduzeto“, ispričala je emotivno.

S obzirom da su se znali dugi niz godina, te bili prisni kao partneri, postavlja se pitanje kako nastaviti živjeti nakon ove tragedije. ,,Kako sad u ovim godinama, nakon toliko desetljeća, živjeti sama”, zapitala se naposljetku, dodavši: ,,Čini mi se kao da sam u nekom međuprostoru, a znam da se moram suočiti sa stvarnošću. Ali kako, ne znam… Kad te netko drži za ruku 45 godina, treba iznova, u nekoj drugoj dimenziji opet pronaći tu ruku. No, još nemam snage za to, treba to korak po korak. Tako kažu. A ti su koraci tako spori, beskonačni, ne nazirem im kraj.”