Marko Rogić iz projekta 'White on White' najavljuje večerašnji koncert

U sklopu Urbofon Livea i projekta »Upadaj u kombi«, koji organizira Distune s ciljem promocije riječke glazbene scene, zadarska će publika danas u 20:30 sati u Polivalentnoj dvorani Providurove palače imati priliku upoznati White On White (WOW), glazbeni projekt riječkog kantautora Marka Rogića. Njegov posljednji album »Gotta Learn to Say No« (2024) kritika je proglasila jednim od najboljih domaćih izdanja godine, a introspektivni, emotivno snažan izričaj Rogića i njegovog benda pronašao je posebno mjesto na suvremenoj glazbenoj sceni.

Na istoj će pozornici nastupiti i riječki electro-pop dvojac The Siids, dugogodišnji Rogićev suradnički i prijateljski bend, čiji član Darko Terlević ujedno potpisuje produkciju i aranžmane WOW albuma.

Uoči svog premijernog nastupa u Zadru, Rogić je za naš list otkrio više o svom stvaralačkom procesu, emocijama i iskustvima koje pretače u pjesme.

Koncertna energija

Kako se osjećate povodom večerašnjeg premijernog nastupa u Zadru?

– Bend i ja nemamo baš često priliku svirati, no sad nam se posložilo čak nekoliko svirki zaredom. Prvo imamo Zadar, pa 25. listopada Knin, a u studenom Zagreb. Poprilično sam uzbuđen i veselim se prilici svirati u svim tim mjestima, pa tako i u Zadru. Putujemo zajedno kombijem s ekipom iz The Siidsa, čiji rad iskreno podržavam, to su moji ljudi i glazbeno i prijateljski.

Što zadarska publika može očekivati od vas?

– Publika može očekivati da ćemo se dati maksimalno. Ne sviramo često ni puno, pa svaku priliku za koncert doživljavamo ozbiljno i s velikim uzbuđenjem. Iako su studijske verzije pjesama možda mirnije i suzdržanije, uživo one prodišu – razigramo ih, dodamo energiju. Volimo višeglasno pjevanje, Darko, Tonka i ja često izvodimo troglasje, što u pjesmama uživo daje dodatnu dimenziju.

Pozvao bih ljude da dođu i čuju kako to zapravo zvuči uživo – možda ih iznenadi, možda ne, ali svakako će dobiti drugačiji dojam o onome što radimo, a pogotovo kod pjesama koje su dobile svoje video spotove, jer mislim da se kroz live izvedbu otkrije još jedan dodatni sloj.

Specifičan zvuk

Novi album »Gotta Learn to Say No« kritika je proglasila jednim od najboljih domaćih izdanja godine. Zvučno je raznolik te vrlo osoban. Kako ste željeli da taj album »diše« u odnosu na prvijenac »Out of Nowhere«?

– Kad bih uspoređivao, ta dva albuma nastala su iz potpuno različitih faza mog života. Cijeli sam život uz glazbu, to je jednostavno moj prirodni prostor, ali 2016. godina bila je prijelomna – kroz neke teže životne situacije dogodio se taj prvi album, moj pokušaj da se izrazim na takav način.

To mi je jako pomoglo, a ujedno sam tada shvatio da pisanje i stvaranje vlastite glazbe ima smisla, da to nije samo ispušni ventil nego i nešto što može zaživjeti dalje.

S druge strane, novi album ne bih nazvao posljedicom većeg glazbenog iskustva, ali jest nastavak života i rada s ekipom koja sudjeluje u projektu WOW. Rekao bih da je ovaj album raznolikiji – koliko god je prvi bio komoran, hermetičan i emotivno nabijen, i ovaj to jest, ali progovara o raznovrsnijim temama.

Nastajao je gotovo pet godina, kao neka vrsta dnevnika u kojem bilježim stvari – i lijepe i manje lijepe.

U glazbenom smislu, način nastanka pjesama ostao je isti – radim ih na gitari, složim tekst i vokal, a onda s Darkom slaganje aranžmana i produkcije posložimo u neki red. Rekao bih da se u toj cijeloj priči jasno čuje i prepoznaje Darkov glazbeni rukopis, njegov način na koji »obuče« pjesmu u aranžman što WOW-u daje taj specifičan zvuk.

Kad stvarate, idete li više za tim da uhvatite trenutak inspiracije ili je važnije da kroz pjesmu zabilježite što vam se u tom trenutku događa u životu?

– Rekao bih da nemam problema s tim da »mučim« pjesmu danima – nisam od onih koji bdiju nad njom i pokušavaju je silom izroniti. Ako osjetim da nema tog trenutka koji me ponese, jednostavno odustanem, jer očito nije suđeno da se tada dogodi.

Meni glazba nije primarna stvar u životu, ali je, paradoksalno, jedna od najvažnijih. Uz posao, obitelj i sve ostalo što život nosi, za glazbu mi ostane onoliko vremena koliko se uspijem izboriti. I to malo vremena pokušavam iskoristiti maksimalno.

Kad osjetim da imam nešto za reći, onda to i kažem. I to se, mislim, u pjesmama i osjeti. Kroz glazbu bilježim bitne trenutke i emocije. Ne mora to nužno biti neka velika priča, ali zapišem ono što me veseli ili tišti. Vjerujem da većina ljudi koji se bave stvaranjem mora imati taj kreativni i emotivni impuls koji ih dovede do samog čina stvaranja.

Meni osobno to jako pomaže. Moram priznati da se gotovo dječje razveselim kad uspijem nešto pretočiti u formu glazbenog djela, a posebno kad se to kasnije zaokruži u cjelinu jednog albuma. Lijep je osjećaj s vremenskim odmakom osvijestiti da si imao što reći, da je to nešto zaživjelo – i da opstaje na testu vremena.

Dječački san

Suradnja s Chrisom Eckmanom na stvari »Magical Meadow« zvuči kao prirodan susret s glazbenikom slične poetike. Kako je došlo do suradnje?

– To mi je, gotovo bih rekao, ostvarenje dječačkog sna, jer mi je americana najbliži žanr. To su moji uzori, glazba koju i sam najviše slušam. Rijeka je mali grad i ljudi koji se bave glazbom uglavnom se međusobno poznaju. Još 2017., kad smo imali prvu svirku u Palachu, dijelili smo pozornicu s bendom My Buddy Moose – s njima se družimo, dijelimo i glazbene i životne afinitete.

Kako su oni ujedno dio grupe The Strange, u kojoj je i Chris Eckman, prirodno se otvorila prilika za suradnju. Mislim da je to bilo 2022., kad smo imali zajednički koncert u riječkom Pogonu kulture. U backstageu nas je povezao Mladen Stipanović, riječki dizajner koji je radio naslovnicu mog aktualnog albuma i vizualno potpisao dobar dio riječkih izdanja.

On je pokrenuo tu ideju, a Chris je, kao vrlo jednostavan i pristupačan čovjek, odmah pokazao entuzijazam. Snimanje je potrajalo, ali smo se brzo razumjeli, i stilski i emotivno smo se poklopili. Meni je to veliko priznanje, i jedva čekam priliku da »Magical Meadow« jednog dana izvedemo zajedno uživo.

U stvaranju WOW-a često spominjete suradnju s Darkom Terlevićem, ali i ostatak benda koji čini jezgru vaše priče. Možete li ih ukratko predstaviti?

– Prije svega, tu je Darko, iako je moja uloga u kreativnom dijelu najizraženija, on je neizostavan u svemu. Uvijek volim spomenuti i ostatak benda, a to su Radoslav Tičić – Paf na basu, Edin Botić na bubnjevima i Antonia Braut na pratećim vokalima.

S Antonijom izvodim gotovo 90 posto pjesama i volim reći da imamo ravnopravne vokalne uloge u cijeloj priči. Prate moj rad od samih početaka; na prvom albumu nisu bili toliko uključeni u studijski dio, ali na drugom su itekako prisutni.