Petak, 19. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Talentirani Županjac

MARIO VESTIĆ Jedan od naših najplodnijih skladatelja i tekstopisaca priprema soloalbum

Autor: Marija Pajtak

26.01.2023. 08:44
MARIO VESTIĆ Jedan od naših najplodnijih skladatelja i tekstopisaca priprema soloalbum

Foto: SAMIR CERIĆ KOVAČEVIĆ

"Sve što radimo, radimo za sebe i za publiku", kaže



 Mario Vestić jedan je od najpoznatijih hrvatskih skladatelja i tekstopisaca. Sklada i piše tekstove za mnogobrojne izvođače raznih glazbenih žanrova, a najpoznatiji je po suradnji s popularnim županjskim rock-bendom Opća opasnost, s kojim ga veže sam početak glazbene karijere, a ništa manje važna nije ni ona s bendom Zabranjeno pušenje. Osim u rocku, uspješno djeluje i u drugim žanrovima.


Surađivao je s pop-grupom Teens, a okušao se i u tamburaškoj glazbi. Pisao je za Slavonske lole, Patriju, Džentlmene, Bekrije, no najuspješnija suradnja je ona s Najboljim hrvatskim tamburašima, nekad znanima kao Zlatni dukati, koji su s njegovom skladbom »Divne godine« nastupili na Dori.


Ovaj talentirani Županjac profesionalno se bavi glazbom od 1992. godine, a osim toga, objavio je i zbirku poezije »A čemu sve to«, koja je sazrijevala čak 20 godina, za koju tvrdi da je nešto skroz drukčije od svega što je dosad pisao.


Pjesma godine




Uz tridesetak nagrada i priznanja na festivalima zabavne glazbe osvojio je Porin za Hit godine 2013. za skladbu »Tvoje ime čuvam«, koja se našla na albumu Opće opasnosti, a nedavno je dobio i nagradu Music Pub za pjesmu godine za pjesmu »Zašto plačeš (Ivana)«, kojom najavljuje prvi samostalni album.


Kada vam je dodijeljena nagrada Music Pub za Pjesmu godine, kolege su se šalile da je »tekstopisac ostao bez teksta«. Što za vas znači nagrada za pjesmu godine, sada kada su se dojmovi malo slegnuli?


– Haha, točno je da sam baš ostao bez teksta, što mi se inače rijetko događa. Turki me stvarno malo šokirao i ovim putem mu još jednom zahvaljujem što je prepoznao ovu pjesmu i što joj je dao priliku da dopre do publike. Nagrada za pjesmu godine mi puno znači jer mi na neki način daje potvrdu da ono što radim ima smisla. Naravno, nagrada kao nagrada ne smije biti uzrok bavljenja nečim. Nagrada treba doći kao posljedica onoga što radite iskreno i iz dubine duše. Tek tada nagrada postaje važna i daje vam poticaj za dalje.


Velika većina pjesama koje ste napisali, a napisali ste ih više od 350, napisane su prema istinitim događajima. Djeluje li na vas pisanje pjesama terapeutski, pogotovo ako je u pitanju »ozbiljnija« tematika? Kako započinje kreativni proces pisanja pjesama u vašem slučaju?


– Hmmm, ne znam otkud vam to da su sve moje pjesme rađene prema istinitim događajima… Naravno da nisu (smijeh). Za to bi trebalo malo više od ovog jednog života. No, neke su pjesme stvarno rađene prema istinitim događajima i to su one pjesme za koje, s vremenskim odmakom, pomislite da ih niste pisali sami..


Teško je to objasniti, a nije ni potrebno, jer to je moj intimni osjećaj da mi se netko u tom trenutku stvaranja, da tako kažem, uvukao u misli i vodio me do kraja pjesme. Na neki način skladanje i pisanje pjesama uistinu djeluje terapeutski, jer taj osjećaj kada tu emociju koja vas je navela da počnete raditi novu pjesmu uspijete na kraju i izreći, a da ste zadovoljni time, taj osjećaj je neponovljiv i nezaboravan. Na neki način, dali ste život novoj pjesmi i ona kreće na svoj put do onih sličnih duša koje će je prepoznati.


Foto: GALDARIA

Foto: GALDARIA


Od tambure do punka


Prošlog ste proljeća objavili i zbirku poezije »A čemu sve to«, a na promociji vam je uručeno priznanje za velik i izniman doprinos hrvatskoj glazbenoj sceni i kulturi. Zbirka pjesama je nastajala čak 20 godina, a u pjesmama promišljate o smislu postojanja, životu i smrti, ljubavi i brojnim otvorenim pitanjima. Kako ste i kada »prelomili« da je zbirka kompletna?


– Ta zbirka pjesama mi stvarno puno znači. Naime, ja sam od svojih tinejdžerskih dana bio zaljubljen u poeziju, pisao pjesme i sanjao da ću jednom imati svoju zbirku pjesama. Mislio sam da će se to puno ranije dogoditi, ali stjecajem okolnosti, a nešto i zbog moje lijenosti, to se dogodilo tek sada.


Na neki način, sada kad su te moje pjesme zatvorene u korice, čini mi se da sam oslobođen i tih pitanja i dilema koji čuče u tim stihovima. Negdje sam već rekao da je to možda prije zbirka (pre)velikih pitanja koja postavljam i sebi i potencijalnom čitatelju. Pitanja su to o smislu postojanja, o dobru i zlu, o bogu i vragu, o prolaznosti i vječnosti… Na kraju priče, o životu i smrti. Naravno da nisam došao do odgovora (a možda i jesam, samo ja to ne vidim haha), ali ponavljam, sad kad su te pjesme konačno zarobljene u koricama, osjećam se oslobođeno.


Relativno nedavno ste se upustili u izvođačke vode i trenutačno radite na prvom vlastitom albumu, a dobar vjetar u leđa zasigurno je i gore spomenuta nagrada za pjesmu »Zašto plačeš (Ivana)«. Jeste li album smišljali kao tematsku cjelinu ili kao zbir raznovrsnih tema?


– E sad smo negdje kod one priče o svim pjesmama rađenim po istinitim događajima ili istinitim sudbinama. Naime, radeći s drugim izvođačima znalo mi se dogoditi da napravim pjesmu za koju na kraju znam da nije za njih niti za bilo koga drugog osim za mene samog, ne zato što ju ja mogu najbolje izvesti, nego zato što ju ja mogu najsnažnije osjetiti, jer pričam priču o ljudima i događajima za koje sam bio ili jesam vezan.


Na kraju, tih pjesama se nakupilo sasvim dovoljno za jedan album i evo ih sada tu na jednom mjestu. Album je u završnoj fazi i za mjesec, dva bi trebao biti vani. To nikako neće biti jedna tematska cjelina. Bit će vrlo šaren i po tekstovima, a i po glazbenom izričaju. Glazbeno će biti prožet svim onim žanrovima u kojima sam ja pronalazio ono što mi se sviđa, od tambure do punka (smijeh).


Anonimnost je ok


Biste li se opisali kao perfekcionist, barem kada je glazba u pitanju? Morate li vi biti sto posto zadovoljni određenom pjesmom ili ste skloniji improvizaciji i »peglanju« u hodu?


– Ne, sigurno nisam perfekcionist i ne inzistiram na traženju savršenstva u izvedbi. Puno sam skloniji improvizaciji i čekanju da se dogodi ona, da tako kažem, iskrenost. Publika će vam oprostiti i falš ton i grešku u sviranju, ali neće vam oprostiti neiskrenost koliko god ona precizna bila. Publika ima šesto čulo za to, a sve ovo što radimo, radimo za sebe i za publiku. A lagati sebi i publici.. Nema baš smisla, zar ne?!


Autori i tekstopisci nerijetko kažu da je najveće prokletstvo njihova posla to što ljudi često ne znaju da su oni autori nekih poznatih pjesama. Jeste li vi imali takvih situacija da ste ljudima morali objašnjavati kako ste baš vi autor neke dobro znane pjesme? Treba li uopće to shvaćati kao nešto negativno ili ta, uvjetno rečeno anonimnost ipak ima i pozitivnu stranu?


– Ma, to nije nikakvo prokletstvo, a ja to ne doživljavam ni kao nešto negativno, dapače. Ta nekakva anonimnost kad se radi o pjesmama koje sam radio za druge izvođače, meni je skroz ok. Pjesmu sam radio ja i to znamo mi koji trebamo znati, ali pjesmu publici dalje prenosi izvođač i naravno da ljudi pjesmu poistovjećuju s njim. Onaj dio autorskog ega, ako ste na to mislili, kod mene je zadovoljen onog trenutka kada osjetim da je publika prihvatila pjesmu.


Foto: SAMIR CERIĆ KOVAČEVIĆ


»Jednom kad noć«


U jednom ste prijašnjem intervjuu rekli da je pjesma »Jednom kad noć« »kriva« za sve što danas radite. Ako se ne varam, to je ujedno i vaša prva snimljena pjesma, ali i razlog zbog kojeg ste se počeli ozbiljnije baviti autorskim radom. Također, pročitala sam da ste imali samo 17 godina kada ste je napisali. Što biste, iz današnje perspektive, poručili 17-godišnjem Mariju? Jeste li se puno ili malo promijenili od tada?


– Točno je da sam imao 17 godina kada sam napravio tu pjesmu. Davno je to bilo (smijeh) i neka sjećanja iz tog vremena sad su već u magli. Onom Mariju bih poručio da bude baš takav kakav je bio, ali da ne zaboravi uložiti u dionice Googlea i Amazona kada se tek pojave (smijeh).


Zezam se. Jesam li se promijenio? Ne znam… Mislim da sam negdje u duši još uvijek onaj znatiželjni začuđeni dječak koji je na život gledao kroz ružičaste naočale… Ali kad se pogledam u ogledalo, ne vidim više tog dječaka, znatiželjan sam još samo u tragovima, a začuđen više nisam ničime…


Naočale… Ružičaste naočale… Njih sam izgubio negdje usput ili su se razbile dok sam gledao u neku od sivih ili crnih stvarnosti. Da, mislim da sam se promijenio od tada.


Priča se da ste vrsni ribič i da slobodno vrijeme najradije provodite u ribolovu na Savi, gdje također često pišete pjesme. Što najčešće lovite i koji vam je najveći ulov?


– Ovo je idealna prilika da ispričam neku od ribičkih priča. Mogu napisati što god hoću, a nitko neće moći provjeriti je li ta riba bila baš tolika (smijeh). Ali neću, jer u tom mom ribolovu veličina ribe odavno više nije važna…


Dobro je ako se nešto upeca, ali i ne mora ništa. Za kraj, jedna navodno kineska poslovica o ribolovcima…«U životu ribolovca postoje tri faze. Prva je faza: ribolovac ide na pecanje kako bi uhvatio što više riba, svejedno koje vrste.


Druga faza: ribolovac ide na pecanje kako bi uhvatio što veću ribu određene vrste. Treća faza: ribolovac samo ide na pecanje. E ja sam u toj trećoj fazi (smijeh)!