Gitarist Lošeg primjera uoči Vlajternative otkriva zašto punk ne gubi smisao: 'Mainstream promiče pogrešne vrijednosti, punk nudi alternativu'

Zadarski list donosi serijal intervjua »Vlajka« u kojem će se predstavljati bendovi koji nastupaju na ovogodišnjoj Vlajternativi.

Gotovo tri desetljeća na sceni, bez velikih pauza, velikih planova i velikih kompromisa. Loš Primjer jedan je od bendova koji je kroz godine ostao vjeran onome zbog čega je i nastao – prijateljstvu, iskrenosti i glazbi koja ne priznaje granice. Iako ih danas život raspršuje između Požege i Zagreba, svaki novi susret znači nastavak priče kao da vremena između nije ni bilo. Uoči nastupa na 15. Vlajternativi razgovarali smo s gitaristom Filipom Sertićem o punku, požeškoj underground sceni, bendu koji nikad zapravo nije stao i festivalu kojem se uvijek rado vraćaju.

Prijateljstvo prije svega

Loš Primjer postoji već gotovo tri desetljeća – jedan ste od najdugovječnijih punk bendova na hrvatskoj sceni. Što vas i dalje drži na okupu – prijateljstvo, ljubav prema glazbi ili nešto treće?

– Da, Loš Primjer, odnosno vokalno-instrumentalna skupina Loš Primjer, postoji skoro 30 godina, ali mi kao ljudi zajedno postojimo puno duže. Valjda smo dobar primjer kako izgleda kad te povezuju ljubav prema glazbi, slični afiniteti, pogledi na život i kad ti je s nekim jednostavno dobro toliko godina. Zajedničko sviranje nastalo je spontano, a kad su nas životni putevi malo razdvojili, bend je ostao nešto što nas uvijek ponovno spoji. Tako da je odgovor – i prijateljstvo i glazba, ali vjerojatno i nešto treće što se teško može objasniti.

Požega je ostavila velik trag na hrvatskoj underground sceni, a dio benda danas živi u Zagrebu. Koliko je upravo ta lokalna DIY scena oblikovala Loš Primjer?

– Zapravo, bend nije iz Zagreba, nego iz Požege. Doduše, dvojica članova danas žive u Zagrebu, ali Loš Primjer je nastao u Požegi, gradu koji je imao nevjerojatno živu underground scenu. Punk se tamo svirao još krajem sedamdesetih, praktički u isto vrijeme kad je nastajao u Engleskoj i Americi. Osamdesetih i devedesetih to je eksplodiralo – bilo je bendova, festivala, fanzina i hrpa ludih ideja. Danas toga, nažalost, više nema u toj mjeri, ali mi smo ostali. Garcija je iz Rijeke, koja je također poznata po snažnoj rock i punk sceni, a mi koji smo u Zagrebu nekako se snalazimo s dečkima koji su ostali u Požegi.

Vašu glazbu teško je smjestiti u jednu ladicu – čuju se punk, hardcore, metal, ali i melodija. Koliko ste otvoreni eksperimentiranju?

– Granica sigurno postoji, ali gdje je točno, ne znam. Ljudi nas svrstavaju i u punk i u metal, a ja bih dodao i pop. U našim pjesmama ima svega što smo slušali tijekom života. Meni je to kombinacija At the Gatesa, Bad Religiona, Dismembera, System of a Downa i Riblje Čorbe. U zadnje vrijeme čak ponovno otkrivam stari pop jer imam osjećaj da je pravi pop praktički izumro. Tako da, tko zna, možda sljedeći album bude kao Michael Jackson. (smijeh)

Glazba koja propituje

Vaši tekstovi često progovaraju o društvenim anomalijama i univerzalnim ljudskim vrijednostima. Smatrate li da punk i danas ima snagu potaknuti ljude na razmišljanje ili je njegova uloga danas drukčija nego prije dvadeset ili trideset godina?

– Mislim da glazba općenito ima tu moć. Ona puno brže od većine drugih stvari stvara emociju i natjera čovjeka da razmišlja. Zanimljivo je da je devedesetih čak i pop bio angažiran – pjevalo se o miru, ljubavi i boljem svijetu, dok je punk bio još žešći i direktniji. Danas je situacija potpuno drukčija. Mainstream klincima servira potpuno pogrešne vrijednosti – novac, oružje, bahatost i sve ono protiv čega se punk oduvijek borio. Zato je možda danas njegova uloga još važnija nego prije.

Posljednjih godina ponovno ste vrlo aktivni – novi singlovi, koncerti i festivali. Imate li osjećaj da bend trenutno proživljava neku novu mladost?

– Mi imamo neki čudan način funkcioniranja koji ni sami ne znamo objasniti. Iz naše perspektive čini se kao da nikad nismo stali, a onda pogledaš unatrag i vidiš da je bilo razdoblja kad nismo radili apsolutno ništa. Bez ikakvog plana ili dogovora. Ali kad se ponovno okupimo, sve se nastavi točno ondje gdje je stalo, kao da nije prošao ni jedan dan. Valjda je to prava definicija prijateljstva, a očito i benda.

Benkovac kao doma

Uskoro nastupate na Vlajternativi. Što očekujete od publike u Benkovcu?

– Benkovačka publika su naši stari prijatelji i prijateljice, poznanici i poznanice, a i mi smo njihovi. Očekujemo dobru zabavu, odličnu glazbu svih bendova i druženje koje će trajati do dugo u noć.

Vlajternativa ove godine slavi svoje 15. izdanje. Što biste poručili publici koja možda prvi put dolazi na festival, ali i onima koji ga vjerno prate već godinama?

– Teško je nekome opisati kakav je to festival ako ga nije doživio. Jednostavno mora doći i osjetiti ga. Svi koji su jednom došli rekli su isto: »Sad mi je jasno zašto ga toliko hvalite.« Ta ljubav koju organizatori ulažu u festival osjeti se na svakom koraku, a ljudi to prepoznaju. Zato publike svake godine ima sve više, a ta posebna energija stalno kruži i ostaje među ljudima.