Divan, mali i intiman doseg hrvatske kinematografije konačno je stigao u domaće kino dvorane

Romantičnu dramu ‘’Šlager’’ nažalost nisam prošlog ljeta imao priliku premijerno pogledati na filmskom festivalu u Puli, ali zato sam je uspio jesenas uloviti na Zagreb Film Festivalu. Zašto vam tek sad pišem o filmu? Dva su razloga. Prvi – ‘’Šlager’’ je tek ovih dana krenuo u redovnu distribuciju po domaćim kino dvoranama. Drugi – namjerno sam čekao da se to dogodi jer bi bila šteta da vam ga onda opjevam, a u međuvremenu ga zaboravite i propustite pogledati.

Hrvatska kinematografija kroz svoju bogatu prošlost (kako u ondašnjoj državi, tako i od osamostaljenja) bilježi neke uistinu nezaboravne romantične filmove, no ‘’Šlager’’ je tako divan, mali i intiman kinematografski doseg da je svakako vrijedan samih riječi hvale. Dozvolite mi prije svega da vas u kratim crticama upoznam sa samom radnjom i likovima pa ću krenuti u obranu svoje teze.

Za dušu

Sredovječni afirmirani redatelj Niko (Janko Popović Volarić) tijekom rekreativnog bicikliranja Slovenijom uzrokovanog krizom srednjih godina doživi nezgodu nakon koje se smjesti u hotel pokraj Bleda otkud se javi svojoj bivšoj neprežaljenoj djevojci Sari (Lana Barić) s idejom da mu pomogne u pisanju scenarija temeljenog na njihovoj vezi.

Stare ljubavi se ipak ne zaboravljaju lako i Sara pristane, no kroz njihovo zajedničko ‘kopanje po bolnim, ali i lijepim sjećanjima’, isplivaju i razlozi zbog kojih su okončali vezu. Unatoč opetovanim prepirkama, Niko i Sara započinju rad na scenariju, a sve skupa rezultira oprostom i katarzom…

Dok ovo ispisujem, u glavi mi se slikovito iscrtavaju prizori te hladne zagrebačke večeri gdje sam u dupkom ispunjenoj kino dvorani osjetio pravi val topline dok sam uživao u ovom divnom filmu, ali i samom ozračju. Kroz tek 70 minuta njegova trajanja oko mene se konstantno prolamao smijeh, gledateljima su oči sjajile od sreće i atmosfera je bila apsolutno pozitivna. Ma to je to!

Treba nam uz more tematski angažiranih filmova i šaka ovih za dušu. Životnih, toplih, skromnih i iskrenih. Kako to često zna biti slučaj, ideja za njega je došla bez nekih velikih planova, dok su stari suradnici, redatelj Nevio Marasović i glumac Janko Popović Volarić, uz pivicu razglabali o konceptu.

Njega su pak proslijedili našoj najistaknutijoj glumici Lani Barić i ona je oduševljeno pristala uključiti se u projekt. Ne ukaže se naime često, ako i ikad, prilika da s redateljem i drugim glavnim glumcem sudjeluješ na pisanju scenarija, osmišljavanju filma i razradi likova. To uglavnom bude gotova stvar kojoj se moraš prilagoditi, a ovako je ispala dio tebe. Tako su kroz razgovore naglasili trio Marasović, Popović Volarić i Barić, a to se zapaža i na samom filmu.

Dešifriranje ljubavi

Nema ovdje nikakvog fejka, teatralnog preseransa, generički ispisanih i odglumljenih dramskih replika i jeftinih emocija. Likovi su pravi, od krvi i mesa, satkani podjednako od grešaka i vrlina. Svaka njihova riječ zvuči iskreno bilo da govorim o sočnim psovkama, plaču, smijanju, probiranju kroz sjećanja ili momentu u kojem se nalaze trenutno.

Naravno, nerijetko kroz filmove i serije to ispadne hladno i poslovično, ali ne i ovdje. Kemija između likova Nike i Sare je opipljiva, nekako se nalazimo i sami u ulogama tihih navijača sa željom da se njihova stara ljubav iznova rasplamsa, u momentima se i približimo tome, ali sve ide prema nekom realnom zaključku.

Nije lako držati pažnju gledatelja, makar i na 70 minuta, uz samo dvoje glumaca (ne računam na prizore rođendanske zabave, učionice ili posluživanja torte), no Neviu Marasoviću je to s pošlo za rukom bez imalo problema. Slučajno? Nipošto. Trojac je naime zajednički temeljito radio na likovima i priči, isprobavale su se svakojake varijante, bilo je tu i hrpe improvizacija.

Uostalom, sinergija između Marasovića i Popovića Volarića je duga vijeka, štoviše, proteže se još od njihove zajedničke suradnje na filmu imena ‘’Vis-à-vis’’ čija se radnja nimalo slučajno tiče odnosa redatelja i glumca tijekom njihova rada na scenariju. Zvuči poznato?

Taj metafilmski moment se proteže i na ‘’Šlager’’, svojevrsni duhovni nastavak spomenutog filma, ovaj put sa značajnim novim ‘sastojkom’ imena Lana Barić, koji se istovremeno pretvorio i u hrvatski pandan sličnim radovima američkih nezavisnjaka poput primjerice neizbježnog Richarda Linklatera i njegove romantične ‘’Before’’ trilogije ili nešto recentnije, Celine Song i njezine senzacije ‘’Past Lives’’. Reklo bi se narodski i bez uvrede za uključene: -Imamo i mi svog konja za utrku!-. Pokretačka snaga ‘’Šlagera’’ leži u dešifriranju pojma ljubavi.

Mnogi će se moći lako pronaći u ideji kroz koju se nekadašnji ljubavnici nakon duljeg perioda nađu u situaciji gdje mogu iznova probirati po svojem prošlom odnosu, razlozima zbog kojih su se razišli, ali i iznova doživjeti iskre koje im duboko u srcima još uvijek tinjaju.

Fantastična realizacija

Koncept je sasvim jednostavan, njegova realizacija – fantastična. Marasović je znao kako na najbolji mogući način iskoristiti snimateljsko umijeće Radislava Jovanova Gonza (legendarni autor nekih od najznačajnijih domaćih glazbenih videospotova u modernoj povijesti, kratkih, dokumentarnih, a i igranog filma ‘’Punim plućima’’), držati dinamiku između likova, naglasiti humor i emocije, začiniti pojedine prizore fantastičnom glazbom braće Sinkauz, no najveća vrijednost mu je ipak istaknuta ispred kamere – Lana Barić i Janko Popović Volarić!

Njihova kemija je izuzetna, geste, pogledi, dijaloška razmjena… ma sve je za 5! Za kameleonske glumačke sposobnosti Lane Barić znaju već i djeca u vrtićima, rasturila je dakako i ovdje i zasluženo pokupila Zlatnu Arenu za najbolju glumicu na festivalu u Puli. Žena s takvom lakoćom skače iz jednog u drugo emotivno stanje da bi svi polaznici domaćih glumačkih škola trebali stajati s notesima u rukama dok gledaju film i pažljivo ispisivati bilješke.

Ono s čim sam ipak ostao ugodno iznenađen jest izdanje njezina filmskog partnera. Možda ću pretjerati u ovoj izjavi, ali mislim kako je Janko Popović Volarić fantastičnom interpretacijom Nike pružio svoju do sad najbolju filmsku ulogu. Duhovit, šarmantan, raspušten, jadan, ranjiv… slobodno nastavite niz.

’’Šlager’’ je u konačnici ispao puno više negoli bi se isprva moglo očekivati od tako jednostavne premise i svakako vam preporučujem njegovo gledanje.