Četiri glumice o “Svetoj obitelji”: Svojim izborima na kraju dana mijenjaš stvari – i svijet

Džaba iskustvo, pusti tekstovi, zaludu poslovični oprez kad i opet popusti pažnja pogotovo u ovo blagdansko doba. Samo naivac ozbiljnijih gabarita može misliti da će proći neokrznut ako sjedne sučelice četiri iznimne žene pa im se, makar bilo »per la finta«, mišljenjem suprostavi. Nema taj šanse. Ali, ima tu itekakve ljepote.

Elem, s jedne strane nepromišljeni predstavnik sedme sile i muškoga svijeta, a s druge redateljica Vlatka Vorkapić te glumice Luna Pilić, Anita Matić Delić i Judita Franković Brdar.

S jedne strane on koji je pod dojmom filma »Sveta obitelj«, s druge strane one koje su taj posve dobar film iznijele na svojim plećima. Pa ćaskaju, štono bi se reklo, o filmu, životu, muškarcima, ženama, patrijarhatu, nasilju, selu, gradu…

– Dobar vam je film – iskreno će onaj »naivac«.

– Hvala – uglas će četiri dame.

– Ali, moram priznati i to da ste me dobro nanervirale, filmom uznemirile – dodaje nižepotpisani.

Slijedi objašnjenje, činjenica da je i prije gledanja filma novinar uredno pročitao sve što su kritičari pisali o filmu i da je na osnovu toga imao ideju da će braniti mušku stranu priče kad se sudari s autoricama.

– A onda sam pogledao film. I shvatio da bi od takve ideje bilo mudro jedino odustati – priznajem.

– Prešli ste na pravu stranu – detektira Judita, a kolegice joj se na to slatko nasmijaše.

Bome i nema druge nego preći na pravu stranu, jer muškarci su u filmu mahom loš neki svijet. Ni impozantne, ufitiljene brčine ih od toga ne spašavaju.

– Ali su šarmantni i to je najgore. Zlo je šarmantno. Ne uvijek, ali neki put. Ovo i je priča o tome, između ostalog – veli Vlatka.

Zrcalo vremena

To »između ostalog« tjera na pitanje o čemu, zapravo, govori »Sveta obitelj«!?

– Točno se sjećam kada mi je scenaristica Slavica Šnur ispričala tu inicijalnu priču od koje je sve krenulo. Bile smo u nekom kafiću i rekla sam: »To je to, to se stvarno mora snimiti!« Premda, sve to o čemu zapravo u filmu pričamo počelo mi se otvarati kroz scenarij i pripreme. Meni je uz inicijalnu priču prvenstveno bilo zanimljivo to što je smještena u neko drugo vrijeme. To mi je bio izazov. S druge strane, znala sam da se radi o priči koja nažalost funkcionira i danas – priča Vlatka.

To je, kaže, kao kad se gledaš u ogledalima pa te jedna čine ljepšima, a ima i onih koja te deformiraju.

– Mislim da je ovaj film prvenstveno zrcalo za današnje vrijeme. Da pogledaš nešto što je bilo nekada, šezdesetih i da onda razmisliš: »Čekaj malo, jesmo li se uspjeli promijeniti!?« I da shvatiš da povijest nije nešto što ide u jednom smjeru, linearno. Da shvatiš da nema toga da stalno idemo prema nekim boljim, pravednijim i ljepšim vremenima – pojašnjava Vlatka.

Sad bi bilo mudro napisati koju o čemu »Sveta obitelj« govori, a da opet ne otkriva čovjek puno. Govori o slavonskom selu, o gazdi Markanu, sinu mu Ivi i supruzi Ani koju maestralno igra Anita Matić Delić.

Govori o Janji – koju je Luna Pilić odglumila kao da ima stotine uloga iza sebe, nadničarki iz Bosne kojoj je život u jednom trenu uzeo baš sve.

Govori o Noti, Židovki jedinoj u selu koja gazi miljama ispred ostalih žena, progresivna, napredna, svoja, taman takva da Judita Franković bude idealan izbor one koja će Notu utjeloviti. Selo, 60-e, tri jake ženske uloge i oko njih patrijarhat u svom najgorem obliku, ako dobrih oblika uopće i ima.

– Patrijarhat, kao totalitarno uređena zajednica, koji se ovdje urušava. Ovo je priča o tome, ovdje se patrijarhat sam urušio – kazuje Vlatka.

Jest, urušio se u ovoj priči, ali i da ste posve nezainteresiran promatrač sa strane ne možete ne vidjeti kako ga imamo i danas i to nikad »življeg«.

– Sva uređenja koja minimaliziraju prava nekih svojih članova kad-tad će se urušiti, ali poanta je koliko žrtava putem bude – ističe Vlatka.

Foto: Davor Kovačević

Kvrga u želucu

Za to što je radnja filma smještena u seoski ambijent nije kriva činjenica da je Vlatka radila podosta dokumentarnih filmova vezanih uz našu tradiciju. Priča je, kaže, jednostavno došla sa slavonskog sela.

– Na kraju krajeva, ti osnovni elementi priče i nisu se mogli dobiti u centru grada. Ali i nije bit u tome već u odnosima koji se tu razvijaju – veli Vlatka.

I u pravu je, jer ona nakaradna ljudska navika da smo na van jedno a unutra četiri zida nešto posve drugo jednako je loša i na selu i u gradu. S druge pak strane muškarci u filmu se čine lojalniji jedni drugima dok se štite i pokrivaju za svojih preljuba, pijanstava, a tri snažne žene vuku svaka na svoju stranu sve dok ih sudba ne dotjera do zida.

– Je li to tako i inače? – pita pripadnik sedme sile prilično brzopleto.

– Mislim da se netko mora odlučit’ govoriti. Ženska linija tu uvijek povuče, ima određenu dozu hrabrosti – na to će Judita.

Anita dodaje da je u filmu ponajviše hrabrosti baš u Note koja tih 60-ih najavljuje i naslućuje današnje vrijeme i ono nešto zbog čega u žena i jest više hrabrosti i odlučnosti da kažu i naprave što treba. Na kraju filma tri su žene na neki način »natjerane« na zajedništvo.

– Na kraju filma su tri žene koje jesu povrijeđene, koje nose svoju traumu, ali ja tu vidim neku pozitivu. Kvrga je u želucu, ali te tri žene jesu potencijalno nositeljice promjena. Možda je Nota ta koja će povući. Mislim da bi ona dobila cure na svoju stranu i sa svojim nekim »magijama« uspjela preokrenuti stvar – ističe Judita.

Ili, kako kažu naše sugovornice, uvijek se mora dogoditi tragedija da bi se iz toga poput feniksa pokrenula revolucija, promjene. Anita glumi Anu, ženu koja zbog jakog patrijarhalnog katoličkog odgoja od najranije dobi ispovijeda svoje grijehe. Ispovijeda ih jer je uči da je sve što radimo, eto, grijeh.

– Već si kao dijete u problemu. Sjećam se kako me to i samu proganjalo kao klinku s devet godina koja kleči u ispovjedaonici i treba reći svoje grijehe da bi dobila hostiju. A moji su grijesi bili da nisam napisala zadaću, da sam rekla sestri da je glupa, a mami kazala neću. Pa bih dobila pet Očenaša i sve je oprošteno.

Međutim, ta djevojčica Anita je stalno s tim imala problem. To je ta neka nametnuta krivnja i kad sam dobila ovaj scenarij, nisam ga mogla ispustiti iz ruke dok ga nisam pročitala, a kad sam ga pročitala, nisam mogla govoriti sat vremena. Složilo se tu sve što znam i o čemu promišljam, sve o čemu se propitkujem – priznaje Anita.

Vlatka Vorkapić, Foto: Davor Kovačević

Svekrva i snaha

Važan je tako u filmu, a bit će da je to i inače, odnos svekrve i snahe, taman toliko da se se sjeti Anita kako je to funkcioniralo u njenoj obitelji.

– Mojoj baki iz Dalmatinske zagore nikako nije pasalo kad joj je u kuću došla moja mama Hercegovka. Ovdje je skoro slična situacija. Svašta je moja mama činila da bi se svidjela baki i taj odnos je bio toliko dubok i reflektirao se na svaki naš susret, Božić. Nikada nisam mogla zavoljeti sve te svetke i petke jer je uvijek bila neka tenzija. Bila sam zato tako sretna da čitam i glumim takav lik. I reći ću vam da se 2023. godine i nismo toliko udaljili od 1963. – naglašava Anita.

Pri tom se spominje Brešanova »Hamleta u selu Mrduša Donja« koji je, veli, toliko aktualan i danas. Aktualan jer se, kaže Anita, »čovik nije prominija iznutra nikako« i vidiš kakav je tek kad mu daš moć.

– Ovdje je naš Nikola Đuričko imao sjajnu ulogu tog moćnog gazde u selu koji je prezgodan, šarmantan, a zapravo krije takve tajne iza četiri zida. Može ih kriti samo zato što ih njegova žena krije. Ona sve zna, ali zbog te krivnje, koju su joj nametnuli i on i njena obitelj, ona mora šutjeti. Te ‘63. ona mora šutjeti. Danas se ta Ana rastaje puno ranije – priča Anita.

Rastaje se Ana danas lakše, to je istina, ma s druge strane, evo, svakog prvog u mjesecu imamo ljude koji klečeći traže da se vratimo u tu ‘63. Nego krivnja…. Reći će Luna, i na osnovu osobnog iskustva, da tu nametnutu krivnju samo odrastanje u katoličkoj zemlji donosi. Reći će kako štetu nosi pogotovo ženama koje već sa svojih devet godina moraju razmišljati što su lošeg učinile.

– Ja ću se cijeli život osjećati kriva za sve i ne mogu si to izbiti iz glave nikako. I to je nešto što sve moje prijateljice osjećaju – priznaje Luna.

Krivnja i peglanje obiteljske slike na van, da susjedi puknu od zavisti. Te ‘63. i nisu žene smjele progovoriti o ičemu u malom slavonskom selu, jer ih ne bi bilo. Ali, zašto je i danas često isto, zašto se u ta četiri zida može i smije sve koliko god nakaradno bilo!?

– Zato što žrtva, kad prizna da je žrtva, ponovno postaje žrtva. Zato što naprosto kao društvo još uvijek ne znamo štititi najkrhkije među nama. Ne znamo – detektira Vlatka.

Judita Franković, Foto: Davor Kovačević

Miš iz mišolovke

I u pravu je. I možda su filmski kritičari željeli da je kraj filma drugi, drugačiji, sretniji baš zato jer su svjesni manjkavosti društva kao takvog. Nije Vlatki prvi put da joj komentiraju način na koji je okončala neku predstavu, film.

– I kada sam radila »Judit French«, baš kao i sad ovaj film, bilo je komentara koji su govorili da su i film i predstava trebali ranije završiti da bi bili bolji. A ja se mislim kako meni treba da ta osoba, taj lik ima život i poslije tog »puno boljeg« kraja – poručuje Vlatka.

Ili, kako slikovito veli, treba joj da se njena junakinja potrudi da »pusti miša iz mišolovke«.

– Treba mi da ima potrebu za empatijom. Jer, čovjek koji postane žrtva i okameni se, koji nema empatiju već se uruši u to da je samo žrtva, taj će najčešće i postati zlostavljač prvom prilikom – upozorava Vlatka.

Sve se to u »Svetoj obitelji« vidi, baš kao što se vidi da svi zajedno kao ljudi imamo problem dok koračamo tom tankom crtom što dijeli one pune empatije od onih koji su zlostavljači.

– Ali možemo to mijenjati. Možemo – na to će srčano Luna.

No, krivo bi bilo tražiti poruku filma samo u ovom aspektu priče. Zapravo, ne voli Vlatka uopće pitanje koja je poruka filma.

– Film koji možeš svesti na poruku je onaj koji se sutra odmah zaboravlja. Ja bih voljela da ovaj film ljudi pamte, a pamtit će ga samo ako nije sveden na poruku. Pamtit će ga ako je dobro glumljen, ako dobro izgleda, ako je dobro režiran – veli Vlatka, prije nego se na ovo »dobro režiran« slatko nasmijala.

Zapravo, nasmijale su se sve »suptilno natjerane« da priznaju redateljici kako je obavila sjajan posao. A što se one poruke filma tiče, puno je bitnije vjerovati u ono u što Judita vjeruje.

– Na kraju dana ja vjerujem u to da ipak pojedinci mijenjaju svijet. Stvarno u to vjerujem. Lako je reći »ajmo ovako i onako«, ali ako to ne pokazuješ svojim načinom rada, viđenjem svijeta i ljudi, nitko ti se neće pridružiti.

Možda ćeš ponekad biti usamljen u toj svoj potrebi da mijenjaš svijet, ali jedino ga promijeniti možeš ako ga živiš po pravilima za koja vjeruješ da po njima treba živjeti i raditi. Svojim izborima na kraju dana mijenjaš stvari.

Nekad nije lako, možda si u tome usamljen, ali vjerujem da jedinka koja ostane čvrsta do kraja može potaknuti i neku drugu da makar probaju mijenjati svijet – ne dvoji Judita.

Male revolucije

To su te male pobjede, male revolucije, slažu se za stolom svi. I zato je Luna nakon drugog kruga audicije molila Vlatku da joj da malo vremena da razmisli hoće li nastaviti dalje. Jednostavno se preplašila težine uloge. A onda se čula s ocem, vrsnim novinarom i psihologom Damirom Pilićem, koji joj je ukazao na činjenicu da ova priča otvara i temu o kojoj se u nas i ne govori, a kamo li da se filmovi njom bave.

– Očinska figura unutar obitelji zlostavlja ženu, djevojku. O tome se nije pričalo. Tabu je to koji nije otvoren. I napokon netko o tome priča. To je ono što je prevagnulo. Željela sam biti dio toga jer je užasno bitno – kaže Luna.

Zbog uloge je Luna otišla i do Marijane Senjak, psihologinje i psihoterapeutkinje koja vodi udrugu Ženska soba i godinama radi s žrtvama seksualnog zlostavljana.

– Ispričala mi je da ako ona i njene kolegice rade, kazala da sve tribine, sva predavanja mogu imati mnogo manji utjecaj na javnost od onog kojeg može imati dobar film. Dovoljno je, kako reče, da jedna osoba dođe pogledati film i da joj to da snage da promijeni svoju situaciju. I zato sam bila dužna dati najbolje od sebe. I zato sam se plašila da ne učinim to tako da je ispod razine teme koju otvaramo – ističe Luna.

Mali milijun slojeva ima »Sveta obitelj«. Lako se recimo sjetiti svojih djedova i baka te romansirane uspomene na selo naših djetinjstava. Priča o djedu koji baki govori kome mora dati svoj glas na izborima nekad se činilo tek simpatičnom anegdotom. Danas baš i nije toliko zabavno.

Vlatka na to kaže kako postoje s jedne strane žene koje patrijarhat podržavaju jer ipak unutar njega imaju svoju poziciju. Tako je s Anom koja je ipak supruga gazde i zato okreće glavu.

– Druga je stvar ta da svi ljudi u svim sistemima pronalaze svoje neke rukavce da si olakšaju život. Mica i Manda u filmu nemaju problema – kaže Vlatka.

– Ili ih imaju pa su našle način da ih amortiziraju svojim izletima u sijenu – dodaje Anita.

– A imaju i muževe koji su prihvatili Micinu i Mandinu igru – primjećuje novinar.

– To i je priča o prihvaćanju igre. Poznata je knjiga Erica Bernea »Koju igru igraš« koji kaže kako su rijetki oni koji prestaju igrati igre i nađu prave, iskrene odnose s drugim ljudima. Moraš naći ljude s kojima imaš iskren odnos, a društvo se svodi na igranje igara – ističe Vlatka.

Uf, teške teme, ali najčešće baš takve čine dobre filmove. Dobra tema i sjajne glumice. Kako li ih Vlatka samo bira!? Ovo je film u kojem loših rola zapravo nema. Gurka Vlatka Juditu da ispriča koliko krugova audicije mora proći premda javnost posve krivo misli da joj uloge po inerciji daje.

– Kod Vlatke nema »ako prođe prođe«. Svatko prođe sto krugova audicije dok ona nije sigurna da je to to. I kad prođeš znaš da si prošao s nekim razlogom i onda i u projekt ulaziš miran i siguran, spreman da od te pozitivne nule gradiš ulogu – kaže Judita.

Luna Pilić, Foto: Davor Kovačević

Prvi susreti

Pamti Judita onaj prvi kontakt s Vlatkom, ima tome i dvadeset godina. Vlatka je radila seriju »Kad zvoni«, a Judita se našla na audiciji s nekoliko cura.

– Ja sam imala tu malu nesreću da sam tad baš izgledala grozno, došla k’o nekakva darkerica, pankerica, a traži se plavuša. Poslije mi je Vlatka priznala kako je poslije audicije kazala Slavici Šnur: »Gle, mala mi dobro glumi, ali izgleda grozno.« I tad joj je Slavica kazala: »Ako to mala dobro glumi mi ćemo s njom nešto napravit’. Ali zucne li mi išta kad dođe na stolac za prerušavanje…« – smije se Judita.

I sjedila je Judita pet sati u šminci da postane barem crvenokosa, i nije joj žao.

– Vlatka svoje glumce bira u nulu. Nema kod nje malih uloga – ističe Judita.

– I ne mogu vidjeti dive bez pokrića. Ni one koje samo hoće biti u kadru zgodne. To nijedna od njih nema, inače ne bi dobile ulogu. Ha, ha, ha – iskreno će Vlatka.

Tu sad priča ide na njenu staru suradnju s Anitom, tamo negdje 2000. Radili su za dječji program ulomak iz Harryja Pottera. Anita je taman tad završila Akademiju.

– Morala sam imati žute oči, a leće koje su mi stavili su bile veće od onih normalnih za vid. Slavica mi je 45 minuta stavljala tu leću na jedno oko. Na drugo je išlo brže, »samo« 15 minuta. Počeci s Vlatkom su očito za pamćenje – veli Anita.

Pamtit će svoju prvu suradnju i Luna i to zbog dlaka pod pazuhom!

– Tražila je Vlatka da ih pustim da rastu, ali meni je to stvarno bilo zabavno. Uvijek mi je to bilo seksi, recimo kad se sjetiš Sofije Loren – priča Luna.

Nezgodan je bio samo jedan detalj. Vlatka je, naime, Luni poslala film »Požuda oprez« Anga Leeja u kojem je glavna glumica neobrijanih pazuha.

– Samo, to je prezgodna Azijatkinja, a ja Mediteranka. Ono što je njoj ispod pazuha meni su brkovi. Ha, ha, ha – smije se Luna.

Bilo kako bilo, prošao je i koji mjesec od snimanja, a Luna je i na more išla pravdajući se da je to što raste naraslo zbog uloge.

– Znači, ovaj bi film, ako ništa drugo, mogao vratiti dignitet dlakama pod pazuhom – primjećuje novinar.

– Eto vam poruke filma – vispreno će Anita.

– Da je u pitanju neki tabloid, eto i naslova – uz smijeh će Vlatka.

Anita Matić Delić, Foto: Davor Kovačević

Jogunasta singerica

I ova sličica posve lijepo ilustrira kakva je atmosfera bila na snimanju. A nije da Anita, Judita i Luna nisu morale štošta naučiti raditi što prije nisu radile i to sve pod budnim okom kako redateljice tako i ljudi koji na gazdinstvu na kojem se snimalo uredno žive.

– Promatrala nas je gazdarica, gospođa od svojih 80 godina, tih 45 dana snimanja, pa mi negdje dvadeseti dan rekla: »Gledam ja tebe, gledam, prava si gazdarica.« A rekla mi je i to da je znalo biti na selu i gore od ovog što mi glumimo – priča Anita.

Judita je, primjerice, morala savladati jogunastu staru singericu.

– Nikada nitko na svijetu nije brže zakrpio muške hlače nego Nota u filmu – primjećuje gledatelj.

– U komentarima onih koji su gledali film je i onaj koji kaže: »Molim spin-off s Notom krojačicom.« A drugi veli neka Nota postane detektivka – veli Vlatka.

– Nota je i kreatorica, i Cvijeta Zuzorić, i Clara Zetkin – šali se Anita.

– Stvarno skidam kapu svim šveljama i krojačicama. Naravno, imala sam ubrzani tečaj, s tim da su ga vodile jedan »bad cop« i »good cop«, i nije to uopće lako. Treba iskordinirati glavu, noge i ruke, ali glumice smo. Mislim da da mi date da vam sašijem hlače ne bih ih sašila, ali mogu to odglumiti. To i je poanta da možeš s uvjerenjem neku radnju odraditi, da imaš stav da to možeš. To ja ta neka glumačka magija – ističe Judita.

Anita žali što u filmu nije ostao onaj kadar kad vozi zaprežna kola s lipicanerima, jer i to je naučila, ali je zato itekako ima na platnu kad odlučno vadi iznutrice iz domaće kokoši friško lišene života. A odavno meso ne jede, pače blog s makrobiotičkim receptima ima.

– Znate kako glumci vole reći da su oni uvijek pomalo mazohisti. E, pa evo – smije se Vlatka.

– Sve je to meni bio izazov. A Bože moj i baba mi je imala kokoši i piliće sam krala da bih dragala kad sam bila mala. Nitko nije htio gurnuti ruku u zaklanu kokoš izvuć’ iznutrice, samo su mi savjete dijelili sa strane. Ja izvučem nešto, a oni: »Aaaa, imaš još!« I vraćaj iznutrice iznutra, jer dvije kokoši smo već potrošili i treća je zadnja koju imamo – prisjeća se Anita.

Bile su tri kokoši, ali su bome bila i tri miša. I prošli su miševi neusporedivo bolje, pogotovo s obzirom na činjenicu da su na set iz pet shopa, za jednu ulogu, došla tri miša različite boje.

– Jedan bijeli, jedan smeđi, jedan crni. I koji će sada biti glumac!? A ja se s tim miševima povezala toliko da me zanimalo gdje će oni nakon snimanja. Na to mi čovjek zadužen za miševe, reklo bi se držač miševa, reče kako ima prijateljicu koja drži zmije pa da će ih dat’ njoj. Nema šanse! Morala sam ić’ do šefa produkcije i moliti dopuštenje da uzmem miševe –- priča Luna.

Faza spašavanja malih glodavaca tu tek počinje. Priznaje Luna da ih je pod kaputima prošvercala u hotelsku sobu. Tu su bili za cijelog snimanja, da bi ih kad je sve završilo odnijela prijateljici u Zagreb.

– Dobili su imena Josip, Broz i Tito. Broz je onaj koji u filmu glumi. I dobili su svaki svoj tobogan u zajedničkom »stanu« – priča Luna.

Spremne maramice

Miševima je, složismo se, upala sjekira u med. Njima je »Sveta obitelj« činila dobro. Ovo i jest film koji čini dobro koliko god tema bila teška. Samo, ima li naša publika uopće strpljenje za ozbiljne teme, ima li živaca za ozbiljan gledateljski angažman!?

– Vlatka je s filmom »Sonja i bik« razveselila ljude i sada si je mogla priuštiti to da ljude i zakuca – jednostavno će Judita.

Anita pak veli kako se za snimanja sjetila svoje babe, one koja ju je kad je rekla da će na Akademiju da bi bila glumica, pitala: »A je li to ono da radiš s dicom!?« A onda i svoje majke i njena odnosa sa svekrvom.

– Rekla sam sebi, ovo je igra za njih dvije – kazuje.

Pa će s majkom u kino. Pa su maramice već spremne.

E, tu je već razgovor otišao do žive istine da je ovo jedan od onih projekata koji glumice i glumce zbliži. Evo, Anita hvali Lunu, pa svi hvale Vlatku, pa Luna hvali Juditu i Anitu, pa Judita opet Lunu… A naivac od novinara odavno ne razmišlja o tome kako je izgubio bitku već mu drago da je dobio privilegij biti u dobrom društvu i naučiti štogod.

– Jedino mi žao što smo mi muškarci ispali tako loši, ili plošni – usuđuje se pripadnik sedme, nazovi sile, kazati.

– Ma nisu plošni. Samo se potvrdilo da patrijarhat ne radi dobro ni muškarcima – veli Vlatka.

I u pravu je, film »Sveta obitelj« i o tome govori, a ako ćemo pravo gotovo da bi se tu i neka blagdanska poruka mogla iščitati.

– Ovaj film nas sve podsjeća da možemo biti bolji. Ako se toga moramo prisjetiti, onda je ovaj film idealan – zaključuje Anita.

Ostade novinaru još samo pitati je li moguć i ženski bećarac, zašto ga nema i kad ćemo ga napisati!?

– Treba nam feministički bećarac. I bit’ će ga. Feministički, ali obavezno nekorektan – složiše se promptno sve.