Novinar Marko Stričević komentira postsovjetski mentalitet kroz vlastito iskustvo života u Rusiji

U posljednje vrijeme malo pa malo novinske i portalske stupce ispuni vijest da je došlo do novog, velikog domaćeg televizijskog “transfera”. Prije nešto više od mjesec dana “transferiran” je, nogometnim rječnikom rečeno, Marko Stričević koji je Hrvatsku radioteleviziju zamijenio Novom TV.

Riječ je o novinaru nesvakidašnjih i izvanrednih iskustava, ekspertu u polju vanjske politike, posebno za područje Rusije i postsovjetskih prostora. S nama je podijelio svoje dojmove i znanja o Rusiji i Ukrajini, tamošnjem ratnom sukobu, ratnom izvještavanju danas, slobodi medija, ali nam je otkrio i što radi kada se ne bavi novinarstvom.

Gole činjenice

Kakvim ocjenjujete stanje u Ukrajini, odnosno Rusiji, danas, godinu i dva mjeseca od početka rata?

– Rusiji se, nažalost, događa reinkarnacija zla koje ju nije poharalo prvi put. Ono proizlazi iz tradicije vlasti koja stoluje u Moskvi i nesporazuma s ostatkom europskog svijeta oko toga što je smisao države i društva, što bi vlast uopće trebala biti i kakav je njezin odnos prema pojedincu. Stanovnici Rusije više nisu građani: oni ne biraju i ni o čemu ne odlučuju. Pritom im svako pravo može biti oduzeto, od vlasničkog do prava na život, i nema instance koja bi ih zaštitila.

Društvo je sustavno depolitizirano, te se sada u svoj strahoti ukazuje istinitost izreke da se, ako se ne baviš politikom, politika počne baviti tobom. Godinama su prakticirali unutarnju emigraciju, bijeg u prirodu i otoke slobode – kulturne i prirodne – nastojeći ignorirati vlast i sve što ona radi uvjereni, s razlogom, da na nju ne mogu utjecati, da im angažman za promjene može samo stvoriti čudovišne probleme. Sada ta vlast može doći po njih i odvesti ih na front da poginu kao topovsko meso pod zapovjedništvom nekog ratnog zločinca.

Sada im “Vagner” može zakucati na vrata ako netko procijeni da su se negdje na internetu usudili postupiti “nedomoljubno”. Sada kažnjenici izlaze iz zatvora na slobodu. Sada najveća zemlja na svijetu počinje sličiti na zatvor. Premda sam siguran da i dalje mnogi u njoj mogu pobjeći dovoljno duboko u tajgu da ne znaju što se događa.

Vjerujem da će se svi složiti da je riječ o novom, dosad neviđenom obliku rata. Kako gledate na medijsko izvještavanje o istom?

– Izvještavanje je kaotično, često nekompetentno i izaziva nepovjerenje kod ljudi. No često isti oni koji euforično tvrde da su prozreli propagandu “mejnstrim medija”, informacije i stajališta preuzimaju s Telegram kanala, WhatsApp grupa i sličnih mreža koje im direktno pripremaju, recimo, ruske specijalne službe.

Problem je i kultura varljivih, beskrupuloznih mamac-naslova koji iskaču odasvud zasipljući korisnika netočnim ili žutilom zagađenim informacijama. Pogreške i pritiske trpe svi mediji, ali baš zbog toga su vjerodostojniji oni koji imaju velike redakcije, stručne odjele za provjeru sadržaja, golemo iskustvo, znanje i tradiciju zalaganja za profesionalne standarde. Mislim da nećete biti generalno loše informirani o ratu u Ukrajini ako čitate New York Times, Guardian, BBC, Deutsche Welle…

Budete li pratili RT ili Sputnjik, nema druge nego da ćete biti temeljito dezinformirani jer su to instrumenti propagande jedne notorne diktature. Ogromnu pogrešku rade oni koji povlače znak jednakosti između vodećih zapadnih medija i ruskih državnih glasila. Zatvor u Guantanamu nisu otkrili ruski ili kineski mediji, nego američki AP. Neki su za pisanje o tamošnjim zločinima dobili Pulitzerovu nagradu.

U Rusiji vlast takve novinare već desetljećima ubija, zatvara ili protjeruje iz zemlje. Odrasla, odgovorna osoba mora biti svjesna te razlike. Ukrajina u ratu također koristi dezinformacije, cenzuru i propagandu, no to je zemlja s više od 40 milijuna ljudi koja se odupire nevjerojatno brutalnoj i ciničnoj, psihopatskoj agresiji susjedne velesile, zemlje u kojoj se ne tako davno Ukrajinu nazivalo “slavenskom sestrom”. Ta agresija ide od ubojstava i razaranja, preko organizirane masovne pljačke, od žita do wc školjki, sve do raketiranja energetskog sustava kako bi se djeca, starci, bolesni… Smrzavali preko zime. To su sve gole, neosporne činjenice.

Rusija i Ukrajina

Prije svega, kako ste? Kako je to promijeniti posao? Nije česta praksa u Hrvata koji, ipak, vole provesti na istom radnom mjestu čitav radni vijek.

– Hvala na pitanju, dobro! Vremena su općenito u novinarstvu takva da je imati posao na kojem te poštuju, plaćaju i ne tjeraju da radiš neprofesionalne gadarije razlog za zadovoljstvo sam po sebi.

Došao sam u sredinu u kojoj se dobro osjećam kad otvorim vrata i uđem u redakciju. Ne postavljam si pitanja o tome treba li ili ne provesti radni vijek na jednom mjestu. Bio sam slobodni novinar do 34. godine, a onda stalno zaposlen devet godina…

Imam iskustva sustavnog rada u privatnom i javnom sektoru, stalnog radnog odnosa i prekarnog, rada u centrali i kao dopisnik udaljen nekoliko tisuća kilometara… Mislim da je to dobro. S druge strane, Kant je sve napravio ne mičući se iz Königsberga.

Kakve su bile Rusija i Ukrajina, politički i društveno, kada ste prvi put kročili u te zemlje? Često zaboravljamo da početak ovog sukoba datira u 2014. godinu, ako ne i puno ranije.

– Rusija s kraja 2000-ih godina bila je prepuna proturječnosti, nepredvidivosti, brutalnosti, nježnosti, naprednosti, nazadnosti… Krajnosti u kojima nisi znao što je iza ugla. U takvom stanju mnogi su vidjeli divlju, anarhičnu slobodu i jako mnogo šarma, premda su gore, iznad oblaka koji dijele vladajuće od naroda, politički procesi već išli prema restauraciji diktature odnosno strahovlade.

Ukrajina je, iz moje perspektive, bila dio tog postsovjetskog svijeta najnježnijih i najbrutalnijih ljudi, ali se unutar sebe jako razlikovala od zapada prema istoku. Imala je ogromnih problema s pronalaženjem identiteta, kriminalom i osnovnom funkcionalnošću, pa mi se ponekad čini da ju je samo neobjašnjivo luđački, zločinački napad izvana – i to samo od “Matuške Rusije” – mogao ovako ujediniti i mobilizirati.

Da, taj proces ujedinjenja i vjerojatno trajnog, povijesnog raskida s Rusijom počeo je šokantnim otimanjem Krima u izvedbi Putinove vlasti. A zatim provociranjem, sponzoriranjem, koordiniranjem i vojnom zaštitom separatističkih projekata na istoku Ukrajine. Uz sustavnu masmedijsku dehumanizaciju Ukrajinaca i pripremanje terena za sve buduće zločine protiv čovječnosti u ime “ugrožene domovine”.

Ruski neovisni mediji

Kako spriječiti lažne vijesti? Kakvima vam se čine informacije koje se o ratu vrte u našim medijima?

– Lažnim vijestima može se, recimo, suprotstaviti kvalitetno “fact checking” novinarstvo; važnu ulogu na tom polju kod nas ima Faktograf, primjerice. Na široj razini valjalo bi jačati otpornost publike na “fake news” obrazovanjem, odnosno snažnim građanskim odgojem u školama koji će učiti buduće građane kritičkom razmišljanju, razumijevanju medija, provjeri informacija, evaluaciji izvora itd.

Kad je riječ o ratu u Ukrajini, hrvatska je medijska scena uglavnom svedena na provincijalno praćenje zbivanja. Iz raznih razloga ne otvaraju se dopisništva u Kijevu, s iskusnim profesionalcima koji će tamo živjeti ili trajno boraviti, raditi, učiti, stjecati kontakte i tako izrasti u autonoman, relevantan izvor informiranja. Neka druga društva imaju mogućnosti izgraditi takve medije.

Čujete li se s kolegama novinarima iz obiju zemalja? Kakve su reakcije i iskustva?

– U ovom trenutku istaknuo bih novinarstvo koje rade ruski neovisni mediji, čije su redakcije morale emigrirati nakon 24. veljače 2022. Radi se o ljudima koji su žrtvovali iznimno mnogo, svakog dana mnogo riskiraju, a vođeni su savješću, osjećajem profesionalnog duga i izuzetnom hrabrošću.

Koliko sustav, konkretno naš Fakultet političkih znanosti, obrazuje novinare za novinarstvo kakvim se vi bavite? Čini mi se da čujemo previše kritika na račun tog fakulteta, a, samo pretpostavljam, vama je ipak (zbog sve sile politoloških predmeta) dobro došao? Koga od profesora rado pamtite?

– Studirao sam prije bolonjske reforme i doista su mi najviše značili zahtjevni kolegiji koje smo dijelili s politolozima. Za mene, i daleko ne samo mene, najviše je učinio pokojni Sanjin Dragojević koji nas je, predavajući sociologiju kulture, naučio kako da ne pobjegnemo kao uplašene poluživotinje od stvari pred kojima osjećamo nedoraslost, već da ih počnemo upoznavati.

Oslobodio nas je kompleksa kojih nismo bili ni svjesni, a pritom nam je i fizički odškrinuo veliki – haustorovski rečeno – Treći svijet, povevši nas jednog ljeta na prijelazu stoljeća u Libiju. To je za nas tada, s ondašnjim mogućnostima putovanja, prije internetske globalizacije, bio kvantni skok. Sva ona predavanja, koja su kod ostalih profesora početak i kraj seanse, kod Sanjina Dragojevića bila su samo priprema za glavnu interdisciplinarnu lekciju – put u Libiju.

Život u Rusiji

Posljednjih mjeseci često slušamo o statusu samostalnih umjetnika, ali rijetko tko govori o tome kako je biti samostalni novinar.

– Moraš stvarno voljeti ovu profesiju, imati viziju, talent i sreću da kao slobodni novinar na tako malom tržištu ne završiš kao propalica. Bio sam slobodni novinar do 35. godine.

Dok sam živio i radio u Rusiji kao dopisnik, bio je to život u čudesnom snu. Putovao sam vlakovima trećeg razreda, spavao, kad je trebalo, po kolodvorima, jeo što bi ostalo klincima od večere u stanu u kojem sam unajmljivao sobu, pješke prelazio granicu između Rusije i Abhazije…

Nekome bi takvi uvjeti možda bili noćna mora, a ja sam uživao nadrealno, jer sam izmislio svoje radno mjesto i hodao kroz taj san. Radeći prije i poslije toga u Hrvatskoj kao slobodni novinar upoznao sam prikriveni radni odnos, eksploataciju, ponižavanje iznosima honorara i druge pojave koje ne bi trebao doživljavati ni tolerirati nijedan radnik.

Kakva je radna atmosfera na Novoj TV? Više od mjesec dana član ste tog kolektiva.

– Mogu li reći išta pozitivno, a da ne djeluje kao korporativno dodvoravanje poslodavcu? Ugodno sam iznenađen i osvježen odnosima unutar redakcije, definitivno. Mnogo je marljivih, sposobnih i motiviranih suradnika, od redakcije, preko montažera i snimatelja, do produkcije. O nekim ljudima do prije mjesec dana nisam ništa znao, a sada ih jako poštujem.

Knjiga o Titu

Često možemo čuti da je na našoj državnoj televiziji puno (auto)cenzure. Vaša iskustva?

– Važan ispravak: nije državna, nego javna televizija. Ona po zakonu pripada građanima koji je financiraju i zato je stanje na njoj res publica, pitanje od javnog značaja. Svoja sam iskustva, kad sam bio pozvan, ispričao i na sudu: cenzura i autocenzura tamo su itekako prisutne. Mnogo o tome govore i sudske presude.

Kada se ne bavite novinarstvom, čime ispunjavate svoj dan?

– Dovršavam knjigu o malo poznatom životu Josipa Broza Tita u Rusiji od 1915. do 1920. godine. U njoj istražujem razdoblje u kojem je Broz kao mladi, zarobljeni austrougarski vojnik prošao osobnu odiseju od zapadne Ukrajine do Sibira, dok se u tom prostoru događala metamorfoza iz carevine u prvu socijalističku državu svijeta. Mnogo od onog što će doživjeti u tom dalekom svijetu odredit će zemlju u kojoj smo rođeni.

Što biste od literature, koja se tiče Rusije, preporučili?

– Od suvremenijih ruskih autora Guzel Jahina – “Ešalon za Samarkand” i Sergej Lebdev – “Granica zaborava”. Za bolje razumijevanje društvenih i duhovnih modela koji se sudaraju u Rusiji, od prevedenih djela preporučujem nešto stariji, vrlo aktualan rad Vladimira Kantora “Rusija je evropska zemlja” (biblioteka XX. vek).

Nedosanjani profesionalni san?

– Sve ih još sanjam.