Zadarski pisac Želimir Periš: 'Žao mi je što se veći broj književnika u Hrvatskoj ne bavi pisanjem satire'

gvb. piše se malim slovima. Zašto? Zato jer je ta riječ slučajno stvorena udarcima čela o tastaturu računala. Što se, ustvari, dogodilo i zašto je baš taj »pojam« odabran za naslov novog romana »gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti«, otkriti možete pročitate li novu knjigu zadarskog književnika Želimira Periša, a do istine, kakve-takve, pokušat ćemo doći i kroz razgovor s njim. Pitamo ga najprije što je radio nakon što je 2020. godine objavio omiljeni, mnogima iznimno drag, po mnogočemu već i kultni roman »Mladenka kostonoga«.

– »Mladenka« je jako debeo roman i jako dugo sam ga radio, točnije godinama. Pa kako mi je godinama trebalo da ga napišem, tako su mi i godine trebale da iz njega izađem… Bar dvije godine trebalo mi je da izronim iz te knjige, da se oslobodim te priče, tih likova i svega što je pratilo taj roman. I onda sam napisao kratku zbirku priča »Gracija od čempresa« koja mi je baš trebala da se očistim od svih tih tema koje su bile ostale u meni. Jer kad tako dugo pišeš jedan roman, kad si dugo uključen u taj njegov svijet, onda je potrebno to »čišćenje«, a meni je baš ta kratka zbirka priča u tome pomogla i nakon nje sam počeo razmišljati o idućem romanu. Dugo sam razmišljao o tome što bi trebala biti tema novog romana. Jer »Mladenka kostonoga« je imala veliku temu, mnogima je bila važan roman i to mi je donijelo jedan veliki teret, obvezu da nastavim opet nešto važno, vrijedno i bitno.

Ljubavna priča

I onda sam dugo, skoro godinu-dvije, smišljao i razmišljao o čemu bi to trebao govoriti moj novi veliki i važan roman. Pa sam napokon krenuo pisati. Bila je to katastrofa. Bilo je to nečitljivo, pretenciozno, potpuno izmješteno iz svega… Shvatio sam da se moram opustiti, da to više tako ne ide. Krenuo sam se, dakle, opuštati i u tom opuštanju sjetio sam se jednog mog ranijeg kraćeg proznog teksta, humoristične priče koju sam napisao za festival Europske kratke priče. Priča je govorila o jednoj asistentici s fakulteta koja u trenucima dosade počinje lupati čelom po tastaturi računala pa se pojavljuju razna slova koja nemaju smisla, ali je sve to nekako zanimljivo. To je bilo dovoljno duhovito da nasmije slušatelje i priča je bila dobro primljena. A uz to ja sam i radeći na njoj i čitajući je bio sretan i zadovoljan.

I logično je da sam pomislio – a kako bi bilo da taj veseli duh nastavim dalje! I tako je potpuno slučajno, bez planiranja stvoren temelj za taj moj novi, zna se, veliki i važan roman. Dakle, sve je krenulo kako treba tek kad sam osjetio punu slobodu stvaranja, puno zadovoljstvo. Čim sam se prestao baviti time da odgovorim na neka velika i sudbonosna pitanja, da pišem »velik, značajan, bitan, pametan i težak« roman, sve je krenulo kako treba.

Kako je od te početne ideje iz kratke priče nastao roman od tristotinjak stranica. Kako ste razgrađivali likove, zbivanja…?

– Ja inače pažljivo projektiram svoje romane, važem emocije i sadržaj te nastojim da se što skladnije isprepliću. No, ovdje je tekst išao brže od mog planiranja, događaji su se nizali i izvirali bez nekog plana i roman je nastajao vrlo spontano i stalno me iznenađivao i likovima i sadržajem. Tek nakon nekoliko epizoda shvatio sam da će to, ustvari, biti jedna ljubavna priča! I znao sam da mora sretno završiti, odnosno da Danica i njezin izabranik Spiridon na kraju romana zajedno i zaljubljeno jašu u suton, a iza njih je svijet u plamenu. Danicu sam želio dovesti u situaciju u kojoj ona mora odlučiti što joj je bitnije – njezina osobna sreća ili sudbina cijelog svijeta. Ona odabire vlastitu sreću, a meni je vrlo zanimljivo da velika većina ljudi, kad ih pitam, reagiraju poput Danice i odabiru radije vlastitu sreću no dobrobit svih! Meni je to fascinantno, ali je istodobno i jak potencijal za test humorističnog karaktera, za komediju što »gvb« i jest jer to je roman o Daničinom moralnom padu, pri čemu gotovo svi čitatelji navijaju za taj pad.

Nastavak slijedi

Kraj romana donosi najavu nastavka. Dakle, sprema se serijal?

– Nego? »gvb« je samo prvi dio jednog serijala od najvjerojatnije dva romana koji govori o malim, običnim ljudima koji ne utječu na zbivanja na svjetskoj razini i u stvarnosti ne mogu ništa. Ali zato mogu u romanu, u komediji. U mom romanu i mojoj komediji! Dakle, nastavak slijedi i već radim na tom drugom dijelu, a čisto radi čitatelja moram kazati da sam roman počeo pisati u Staroj Sušici za vrijeme trajanja CeKaPeoveg Festivala i Ljetne škole pisanja. Okolina i ozračje bili su idealni! Uživao sam.

Čitatelju ne treba puno da shvati kako je riječ o satiri, odnosno humorističnom romanu kroz koji se uz totalno otkvačene likove i suludi montipajtonovski sadržaj (višednevni simpozij o stihovima nastalim na temelju »prijevoda« vibracija ogromne bušilice) ismijava stanje u Hrvatskoj, pa i u svijetu. Kako i zašto ste se odlučili za takav pristup?

– Dakle, želio sam uživati u pisanju, odnosno zadržati onaj veseli i opušteno humoristični duh iz spomenute kratke priče koja je zametak ovog romana. A pisati komediju u i o Hrvatskoj gotovo je nemoguće bez satire, odnosno bez svojevrsnog ismijavanja moći. Istodobno, odgojen sam na Feralu, Monty Pythonu i crnom humoru pa mi je takav pristup prirodan. No, nisam želio biti pregrub, nisam želio pljuvati i stvoriti od likova karikature. Zato sam osmislio likove koji, koliko god bili smiješni, imaju i jednu ozbiljnu, realnu stranu pa su razumljivi čitateljima kojima je jasno da je sve skupa satira i blago ismijavanje, ali da je istodobno uporište svega u našoj svakodnevici. Satira u smislu osvještavanja o političkoj situaciji, domaćoj i svjetskoj, uvijek je, po mom sudu, dobra i potrebna.

Pišem stalno

Koliko vam je trebalo da zgotovite roman i što sada nakon što se pojavio?

– Kad je pisanje zabavno, to ide brzo. Za razliku od »Mladenke kostonoge« koju sam stvarao nekoliko godina, »gvb« sam napisao za nekoliko mjeseci. Pišem stalno, laptop je stalno uz mene i ja zaista koristim svaki trenutak da nešto napišem. Bez toga ne mogu. Kad je o budućnosti riječ, prije svega se nadam da će knjiga biti dobro prihvaćena i da će mi to dati nove motive za stvaranje drugog dijela. Kad će to biti, teško mi je u ovom trenutku reći. Trenutačno radim na nastavku, ali mislim da prije 2028. godine neće biti objavljen.

Zašto je, po vašem sudu, satirični i humoristični roman relativno rijedak u Hrvatskoj?

– Imamo odličnih autora kao što su Ante Tomić i Ivica Ivanišević. Zašto ih nema više, teško mi je reći. Iz osobnog iskustva mogu priznati kako sam se malo bojao krenuti u ovaj oblik romana, baš zato jer malo ljudi u Hrvatskoj piše takvu vrstu proze. Jer, znate kako ispada kad u društvu loše ispričate vic. Zato sam pazio, trudio se i baš me zanima kakva će biti reakcija. Žao mi je što se veći broj književnika u Hrvatskoj ne bavi satirom.

Nisam očekivao tako masovno oduševljenje

»Mladenka kostonoga« i dalje oduševljava mnoge. Jeste li očekivali takav uspjeh?

– Kad sam počeo pisati taj roman, bio sam uvjeren da će to čitati uski krug ljudi jer je tu bilo baš puno eksperimentiranja. Pišući ga, dijelove teksta davao sam prijateljima i ljudima koji se bave pisanjem i generalno su svi bili malo skeptični i reagirali u stilu – a tko će ti to čitati. Nekako sam i sam tako razmišljao, ali s druge strane pisanje na takav način davalo mi je potpunu slobodu i puno, puno užitka. I zato nisam odustao! Meni se ta »igra« sviđala i ja sam kao autor bio jako zadovoljan. Štoviše, postajalo mi je sve jasnije da mogu biti još luđi u pristupu temi i načinu pisanja. Drugim riječima, taj način stvaranja postao mi je primaran, puno bitniji od toga kako će knjiga biti percipirana od strane čitatelja. To je pak dovelo do još više razine slobode, eksperimentirao sam još više i išao sam do nekih svojih krajnosti.

Iskreno, nisam ništa posebno očekivao i najbitnije mi je bilo da sam ja zadovoljan. Kad je krenula percepcija knjige, kad sam vidio reakcije čitatelja i publike, bio sam jako, jako iznenađen. Nisam očekivao tako masovno oduševljenje. Istina, bilo je onih kojima je to bilo teško, pretenciozno i nečitljivo, ali količina pozitivnih reakcija bila je daleko veća. Isto se ponovilo i po objavljivanju te knjige u Srbiji gdje je bila još veći hit, a potom i u Francuskoj. Tu se moram zahvaliti briljantnoj prevoditeljici Chloe Billon koja je dobila godišnju nagradu za taj prijevod.

O autoru

Želimir Periš se pedeset godina igra, dvadeset i pet godina programira, a dvanaest i pol godina piše knjige. Prije romana o Danici objavio je mnoge knjige, no »gvb« je bio osobito plemenit prema posljednje tri: slikovnica »Dan kad se ugasio ekran« dobila je nagradu Ptičica Grigora Viteza i nagradu Ovca u kutiji za najbolju slikovnicu godine po izboru dječjeg žirija. Roman »Mladenka kostonoga« dobio je tportalovu nagradu za najbolji roman godine, Kočićevo pero za visoka dostignuća u suvremenoj književnosti, te Best Foreign Novel Prize festivala Les Imaginales u Épinalu, po izboru odraslog žirija. Zbirka priča »Gracija od čempresa« dobila je nagradu »Štefica Cvek« za pobunjeno i feminističko pisanje, a priča iz zbirke nagradu Lapis Histriae za najbolju priču. Ostale sreće i slučajnosti popisao je na web-stranici: zelimirperis.com.