Zadarski fotograf i umjetnik Mladen Radolović: 'Ovdje imam ono što doista vrijedi gledati...'

Mladen Radolović, poznatiji kao Mrlja, zadarski je fotograf, planinar i umjetnik s više od 50 godina stvaralačkog iskustva, koji je ponovno skrenuo pažnju javnosti – ovoga puta osvajanjem prve nagrade na fotonatječaju »National Geographic 2025«. Naime, stručni žiri dodijelio je njegovoj fotografiji pod nazivom »Neka bude svjetlo« prvo mjesto u kategoriji »Inženjerska dostignuća«, na izložbi održanoj u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. Riječ je o kadru Masleničkog mosta, koji je obasjan snopom zimskog sunca – to odlikuje sve ono po čemu je Mrlja prepoznat, a to je osjećaj za trenutak, dramatičnost prirode i neponovljiva igra svjetla.

Tijekom svoje duge karijere Mrlja je bilježio život Zadra, otoka, planina i ljudi; od ratnih fotoreportaža do međunarodnih priznanja i svjetskih izložbi. Za njega se može reći da je u svakom pogledu osebujan, i kao umjetnik, i kao čovjek. Uvijek u pokretu, s onim znatiželjnim pogledom koji traži »nešto drugo«, ono što mnogi ne vide.

– Sad je trend gdje ljudi masovno putuju, možeš otići gdje god poželiš. Ali ja nastojim pronaći ovdje, gdje jesam, ono što ima vrijednost i estetiku, nešto što se razlikuje od ostalog, nešto što doista vrijedi. Ne trebam puno putovati da bih to pronašao. Masovne turističke destinacije su već postale dosadne, započinje Mrlja u razgovoru za naš list, osvrnuvši se kratko i na upotrebu umjetne inteligencije, koja sve više prodire i u područje fotografije.

– Time se ne bavim, pa ne mogu reći puno. Inače, često kažem da više cijenim prirodnu glupost nego umjetnu inteligenciju, dodaje umjetnik u svom stilu.

Zaokruženi ciklus

Nekako se, kaže Mrlja, sve posložilo baš kako treba. Nakon godina rada, putovanja, tisuća fotografija i brojnih pohvala, sada je došao trenutak koji za njega ima posebno značenje.

– Nekako se sada taj ciklus zaokružio. Krenuo sam fotografirati inspiriran National Geographicom, a sad, kad sam dobio ovu nagradu, imam osjećaj kao da se sve zatvorilo u krug, govori nagrađivani fotograf.

Posljednja nagrađena fotografija nastala je sredinom prosinca prošle godine. Tada je s prijateljem išao na Velebit, točnije Dušice. Osim fotografije, naglašava, njegova je velika ljubav upravo Velebit i planinarenje.

– Imao sam neki osjećaj da će se dogoditi nešto posebno. Bilo je oblačno, tmurno, baš onako bezveze vrijeme. I ja izađem iz auta na starom mostu, prijeđem cestu na drugu stranu da vidim novi most. Gledam ga, a prijatelj me zove: »’Ajmo ća, ne mogu više, uhvatit će nas noć!«. A ja kažem: »Stani još malo, osjećam da će se nešto dogoditi.« I stvarno – odjednom zraka sunca probila je kroz oblake i obasjala cijeli most, prisjeća se Mrlja, koji je tim trenutkom potvrdio kako fotografija nije samo stvar vještine ili tehnike.

– Treba imati i sreće, ali i pameti i osjećaja. Jer ako sve postane šablona, onda to više nije gušt.

Naslove svojih radova, priznaje, nikada ne planira. Ako mu nešto spontano padne na pamet, tek tada to zapiše. Tako je bilo i ovaj put.

– Sinulo mi je da bi idealan naslov za ovu fotografiju bio »Fiat Lux«, što znači »Neka bude svjetlo«. To sam priželjkivao – i eto, dogodilo se, kaže Mrlja.

Počelo u studentskim danima

Govoreći o svojim počecima, Mrlja se smiješi, kao da u mislima ponovno prelistava stara izdanja časopisa National Geographic u Znanstvenoj knjižnici.

– Fotografiju sam zavolio još kao student. U knjižnici sam satima gledalo izdanja National Geographica, od onih prvih iz 1930-ih pa nadalje. Gledao sam te fotografije, divio se, čudio. To je bila takva tehnika, takav tisak, kakav mi ovdje nismo imali. Tu sam, zapravo, zavolio fotografije, otkrio je ovaj fotograf.

Nakon studija zaposlio se u pošti, ali ne u Zadru – već su ga, kaže, slali po otocima da mijenja ljude koji su bili na bolovanju ili godišnjem odmoru.

– Tri-četiri godine sam radio po otocima – Ravi, Premudi… Posao u pošti bi trajao do 11 sati, a onda bih uzeo fotoaparat i hodao po brdima po buri ili jugu, išao bih vani i snimao. Ljudi bi govorili: »To je onaj ludi što skače po brdima«, priča Mrlja kroz smijeh.

Prvi fotoaparat kupio je davne 1975. godine u Torinu prilikom posjeta rođacima.

– Bio je to Olympus OM-1. To je tada bila legenda, nova serija, manji, vrhunski. Mehanički, s odličnim objektivom, govori s ponosom.

Čovjek i more

Godinama kasnije počeo je raditi i profesionalno, najprije snimajući vjenčanja, jer, kako kaže, to je bilo jedino od čega je mogao zaraditi. Ostalo, izložbe, monografije; to je bila tek puka »simbolika«.

– Jednom me poznati splitski fotograf, mislim da se zvao Krstičević, pitao čime se bavim. Rekao sam mu: »Ja sam freelance fotograf«. On mi pruži ruku i kaže: »Sretno ti bilo«. Jer je znao što to znači kad si slobodni umjetnik, prisjeća se Mrlja koji posebno pamti svoje sudjelovanje na poznatoj zadarskog međunarodnoj izložbi »Čovjek i more«.

– To su bila vremena… Jednom je u Zadar, baš zbog te izložbe, stigao Marc Riboud, svjetski poznati francuski fotograf. Ja sam tada kao pobjednik imao samostalnu izložbu, jedno dvadesetak fotografija. Riboud je gledao moje fotografije i pitao me: »Tko ti ih razvija?«, a ja sam mu odgovorio kako ja sam sve radim. On se nasmije i kaže: »Odlične su ti fotografije«. Takav kompliment ne zaboraviš. Bio je pravi gospodin. Rekao je da putuje tri mjeseca na Tibet, testira neki novi Kodak film. Gledao sam ga i mislio, gdje je to bilo od nas… To su bila vremena, to fali danas, priča Mrlja sa sjetom u glasu.

Govoreći o aktualnoj zadarskog fotografskoj sceni, istaknuo je kako mu je žao što se ugasio salon »Čovjek i more«.

– To je zaista bila velika stvar, svjetskog renomea. Dolazili su ljudi sa svih strana svijeta. To su bila vremena kad nije bilo interneta, pa si morao ići na izložbe da vidiš što se radi drugdje. Osim toga, sjećam se kako sam kao mladić čekao da u trafiku na Kalelargi stigne novi broj fotografskog časopisa iz Engleske. Kad bi ga kupio, sakrio bih ga pod jaketu. To je bilo zlato. Gledao bih te fotografije cijeli mjesec, dok ne izađe novi broj, priča Mrlja.

Ratni fotograf

Oko godinu dana je radio i kao fotoreporter u nekadašnjem Narodnom listu, ali takva rutina mu nije bila po volji jer, kako kaže, ne voli šablonu, snimanje istih lica po sastancima, protokole…

– Nema tu neke umjetnosti. Uvijek sam više volio prirodu i ljude u ambijentu. Volim dramatiku, kontraste, trenutke kada svjetlo probija kroz oblake. Kad ljudi kažu »lijepo vrijeme«, meni je dosadno. Lijepo je za ležati na suncu, ali za fotografije – ne. Mene zanima kad vrijeme »poludi«, kad svjetlo napravi čudo, naglašava ovaj Zadranin.

Najviše je, kaže, fotografirao po Velebitu, jer mu je taj prostor uvijek bio neiscrpno izvorište motiva.

– Svatko ima neki svoj pogled, nekome se nešto svidi, nekome ne. Meni je taj National Geographic ostao u glavi. To mi je bila inspiracija, oni su imali pristup najegzotičnijim mjestima, primjerice Patagonija, Himalaja; ali ja sam pokušavao od Velebita napraviti nešto svoje, da bude novo, da ima tu dozu neviđenog, objašnjava Mrlja.

Jedno razdoblje njegova života bilo je daleko od planina, za vrijeme Domovinskog rata, kada je radio oko godinu dana kao ratni fotograf, snimajući po gradu i na terenu.

– Još prije akcije Maslenica bio sam na prvim crtama, koje su bile poprilično nedefinirane – nikad nisam znao otkud može doći metak. Rekli bi nam: »Nemojte dizati glavu, snajper puca«. A ti moraš snimiti. Sjećam se da sam čak nosio jednu platnenu pozadinu, za improvizirani studio, pa bih objesio na tenk da bih slikao vojnike. Jednom sam došao i u bolnicu u Zemuniku, zgradu su zvali »Gradina«. Cijela razrušena, samo dvojica vojnika u podrumu. To su bili strašni trenuci. Snimao bih, pa što bude, govori Mrlja, dodajući kako su to bila takva vremena.

U potrazi za neobičnim

Iako se fotografijom bavi već pet desetljeća, i dalje fotografira s istim žarom i zanosom kao i prvog dana, uvijek istražujući nešto novo, nešto neuhvaćeno.

– Ne volim rutinu, uvijek sam u potrazi za neobičnim prizorima. Jednu takvu sam primjerice doživio prije desetak godina u Senju, s prijateljem Stipom Suraćem, također fotografom. Cijela riva je bila zaleđena, samo su vrhovi uličnih lampi virili. Cijeli dan smo proveli tamo, a kad su se lampe navečer upalile, još je počeo padati snijeg. To je bio samo takav prizor. Tu fotografiju sam nazvao »Tiha noć« i to je zapravo moja prva nagrađena, otkriva Mrlja, koji od tada gotovo redovito sudjeluje na raznim natječajima diljem svijeta, a, kako priča, ponekad dobije nagradu, ponekad ne; ali mu svakako znači kad mu pristigne priznanje u moru radova.

– Trend je da ljudi masovno putuju, svi fotografiraju, objavljuju. Sve to iziskuje novac. One destinacije koje su nekoć bile egzotične, danas su dostupne svima. Fotografija se omasovila. Došlo je do svojevrsnog zasićenja, gdje se od šume ne vidi stablo. Ono što je nekad bilo egzotika, danas više nije, priča Mrlja te dodaje kako mu upravo zato posebno znači kad se njegov rad istakne među desetcima tisuća drugih.

Tako je nekoliko njegovih fotografija bilo izlagano u samom centru Seoula u Koreji. No, priznaje, da mu to pomalo sve djeluje apstraktno i čudo.

– Pomisao da su moje fotografije na nekom drugom dijelu svijeta, a da ja to ne vidim, ili saznam za izložbu tek naknadno, je stvarno čudno i pomalo apstraktno, iskreno će skromni Mrlja.

Ovo je – mrljastično

Najdraži komentar koji mu je netko uputio je onaj »Ova fotografija je baš mrljastična«. Dotaknuo se i teme izložbi, objašnjavajući kako one danas nisu česte – ponajviše zato što si ih, sa skromnom mirovinom i kao slobodni umjetnik, jednostavno ne može priuštiti.

– Treba sve to izraditi, uokviriti, a to košta. Međutim, nedavno su me kontaktirali iz Narodnog muzeja Zadar. U planu je da, ako uspiju osigurati sredstva od Ministarstva i Grada, priredimo izložbu sljedeće godine. Vidjet ćemo što će biti, najavljuje Mrlja koji je član Fotokluba Zagreb.

Na pitanje može li svoj život i rad sažeti u nekoliko riječi, ovaj umjetnik ne razmišlja dugo…

– Sve što radim stane u tri riječi: Zadar – Velebit – More. To je ciklus mog života, ističe Mrlja.

Za kraj razgovora prisjetio se i svoje mladosti, otkrivajući kako je bio rocker.

– Sad sam rocker u penziji. Svirali smo gitare, bili smo dobra ekipa, sretni. A to je, zapravo, najvažnije u životu – što će ti sve ako nisi zadovoljan? Ja nemam ništa, ali sam zadovoljan i ne treba mi više. Kad me pitaju od čega živim, kažem – živim od uspomena. Kad imaš uspomene, imaš bogatstvo, zaključuje osebujni Mrlja, poznat po svojim velikim, zelenim i znatiželjnim očima koje i danas otkrivaju onu dječačku radoznalost. Upravo tim pogledom hvata i bilježi trenutke koje mnogi ne bi ni primijetili.

Legenda Velebita

U svom domu, zanimljivo, nema ni jednu vlastitu fotografiju, a to objašnjava s onom poznatom »U postolara najgore cipele«. Ipak, jedna mu je posebno draga, i to baš ona koji visi na zidu u Planinarskom društvu Paklenica.

– Kad bih baš morao izdvojiti, rekao bih da mi je najdraži crno-bijeli portret pokojnog planinara Vuke. Bio je osebujan čovjek, pravi lik. Bio je prava faca među planinarima, smiješan i drag. Mali čovjek, ali je gazio kao div. Pozitivac, legenda. Proveo je 50 godina po Velebitu, znao je svaki kutak, govori Mrlja.