Zadarska književnica o novom romanu, ali i pružanju podrške mladima

Korana Svilar (ranije Serdarević) već je prepoznatljiv literarni glas na domaćoj književnoj sceni. Ova rođena Zadranka sa zagrebačkom adresom iza sebe ima niz kratkih priča i dva romana. Pojedine su joj pripovijetke prevedene na strane jezike, poput engleskog, njemačkog, talijanskog, slovenskog, mađarskog, rumunjskog i ukrajinskog. Za svoj je rad bila nominirana za višestruke književne nagrade, a sudjelovala je i u brojnim domaćim i međunarodnim književnim festivalima.

Premda je neko vrijeme radila u novinarstvu, pišući za Večernji list, konačno se pronašla u prosvjeti, radeći kao gimnazijska profesorica mentorica. Upravo su je iskustva stečena ispred školskih klupa potaknula na pisanje najnovijeg romana, Soba za djevojčice.

U njemu Svilar gradi zaplet oko tinejdžerske trudnoće koja na površinu izvlači obiteljske napetosti i komplicirane ljudske odnose. Maturantica Eva Lanč pred kraj srednjoškolskog obrazovanja ostaje u drugom stanju, na zgražanje majke koja od nje traži pobačaj. Mlada protagonistica nastavlja trudnoću u inat majci te boravi kod razrednice Nikoline koja joj pruža zaštitu i podršku.

U Sobi za djevojčice autorica progovara o hrabrosti i strahovima mladih što se kriju iza ekrana pametnih telefona, o odrastanju u nesigurnom svijetu bez empatije te o suočavanju s posljedicama vlastitih odluka.

Ovom smo prilikom s autoricom razgovarali o novom romanu, o današnjoj mladosti, ali i o nekim “starim” temama.

“New adult”

Kolega Marinko Krmpotić iz Novog lista za Vaš najnoviji roman “Soba za djevojčice” napisao je da se radi o psihoanalizi s primjesama trilera. Slažete li se s tom izjavom? Kako biste Vi žanrovski i tematski odredili vlastiti roman? Kome je namijenjen?

Slažem se s kritičarem Novog lista utoliko što ima elemenata jednog i drugog žanra. Dok sam pisala roman zapravo sam se poigravala žanrom trilera, kako bih na taj način hiperbolizirala neobičnu situaciju u kojoj se Eva našla. Mislim da se romanu učinila šteta što ga se u mnogo slučajeva, možda i bez čitanja, primjerice i u gradskim knjižnicama stavilo na policu odjela za mlade. Činjenica da je Eva osamnaestogodišnjakinja ne čini ga nužno romanom za mlade. Ona je samo jedan od likova koji progovaraju u romanu, premda njena sudbina jest u centru događanja. Mislim da roman mogu čitati i mlađi i stariji, dapače, neprestano mi se javljaju nešto starije žene kojima se roman jako svidio i koje su mi se imale potrebu javiti. No ako moram, odredila bih ga kao nekakav tzv. “new adult” žanr – to je žanr za čitatelje od 18 do 40 godina, s tim da su takvu odrednicu osmislili oni koji prodaju knjige, dakle misleći na ciljnu skupinu kupaca. Osobno nisam za nasilno trpanje visoke književnosti u ladice. Na kraju krajeva, neke knjige uopće nisu za čitatelje, a neke su za sve čitatelje. Takvo što najčešće određuje vrijeme.

U jednoj sam kritici pročitala za Vaše likove da su životni, uvjerljivi. Inspiriraju li Vas ljudi koje poznajete ili za koje znate? Ako se ne varam, u trenutku pisanja zadnjeg romana i sami ste bili majka, trudnica, gimnazijska profesorica, što su uloge u kojima vidimo neke od Vaših likova. Koliko ste se oslanjali na ta osobna iskustva? Jesu li Vam ona pomogla da se stavite u poziciju likova?

Uvijek kad pišem likovi su u centru mog interesa. Isprva pokušavam pronaći glas, a onda oko tog glasa graditi lik kojem se može vjerovati. Mislim da je to ključno za dobrobit priče. Ako se ne vjeruje liku, mislim da taj cijeli fiktivni svijet pada u vodu. Sigurno da su mi uvijek inspiracija ljudi koje poznajem ili oni koje tek ovlaš upoznam, ali je nešto u njihovoj sudbini ili karakteru literarno plodno. No kada se stvara konačan lik, u njega se uplete puno ljudi. Bude tu nešto mene, meni bliskih ljudi, bivših i sadašnjih. Kada sam pisala Sobu za djevojčice, istina je da sam bila trudna, kao i da sam majka djevojčica i da radim u gimnaziji. Međutim, ideju za roman dobila sam prije dvije godine, imala sam napisano poglavlje-dva, a onda sam tijekom čuvanja trudnoće osjetila da je dobro vrijeme da se tome posvetim. Da, možda mi je moje stanje pridonijelo da suosjećam s Evom, no mislim da mi je više pomogla činjenica da sam tijekom rada zaista upoznala puno mladih, a možda i to da su moje starije kćeri postale tinejdžerice pa sam svima njima tim likom htjela iskazati ljubav i razumijevanje.

Glas mladima

Jednom sam pročitala da ste željeli dati glas mladima kroz svoje stvaralaštvo. Smatrate li da ste u tome uspjeli? Koliko Vam svakodnevni rad s adolescentima pomaže da uđete u glavu mladih i da se s njima poistovjetite?

Rad s mladima neprestano mi pomaže da vidim kako društvo i okolnosti utječu na stvaranje generacije koja će uskoro naslijediti svijet. Neke stvari koje čine njihov način života jesu univerzalne, mogu se nabrojati neki problemi koji su svima zajednički, a koje mi nismo imali. Mislim da je moja dužnost, kao nekoga tko se bavi odgojem i obrazovanjem, da se tom temom u nekom trenutku bavim i u književnosti te da pokušam kroz priču otvoriti važna pitanja koja se tiču svih nas. Pretpostavljam da bi osnovno pitanje bilo kako mladima pomoći da shvate što je dobro, a što loše, kakva je razlika između empatije i skrivenih namjera. Premda se naš način života u kratkom vremenu promijenio puno, osnovne postavke ostaju iste. Mislim da je moj zadatak (koji mi nitko ne nameće osim mene same) da im vlastitim iskustvom, znanjem i talentom pokušam kroz likove pokazati da mogu kročiti ovim svijetom znajući da svi imamo slične nesigurnosti, probleme i unutarnje ratove, da nisu najgori, najružniji, najslabiji, i da ljubav uvijek uzvraća ljubavlju, čak i ako se to u prvom trenu tako ne čini.

S obzirom da imate iskustvo rada s mladeži, koji su glavni problemi i izazovi s kojima se današnja mladost mora nositi? Postoje li neki posebni izazovi, karakteristični za generaciju s kojom radite?

Glavni problemi su nedostatak prave, duboke komunikacije, preopterećenost nastavom i obvezama, obitelji koje su izgubile tradicionalno uporište, a nema vrijednosti koja bi ga zamijenila, ovisnosti o internetu i ekranima koji ne samo da im oduzimaju vrijeme, nego i mijenjaju način poimanja svijeta, ali i način funkcioniranja mozga koji gubi sposobnost duge koncentracije i dubinskog čitanja koje bi moglo pomoći u razvijanju empatije. Društvene mreže, pak, hrane neutemeljene pozitivne emocije, lajkovi i srca ispod slika stvaraju im ugodu koja kratko traje i, poput droge, osoba se želi tom osjećaju vraćati. Stoga filtriraju život i sebe same, traže divljenje i ljubav kroz nerealne prikaze. U doticaju sa stvarnim svijetom izostaju oduševljeni emotikoni i do pravog zadovoljstva put je pun nerazumijevanja i razočarenja, a scene nisu uvijek lijepe. Stoga se rađa tjeskoba, depresija, nesnalaženje u stvarnim okolnostima. No to je samo moje promišljanje temeljeno na onome što vidim, obilježja generacije sigurno su mnogo šira.

Važnost empatije

Je li netko od adolescenata, možda čak Vaših učenika, pročitao Sobu za djevojčice? Kakve su njihove reakcije? Osjećaju li da ih takvo djelo reprezentira?

Moji bivši učenici su je čitali, jedna učenica je sa mnom uređivala Evine odlomke – zamolila sam je da mi pomogne oko jezika i popkulture mladih danas. Također, pisala sam uz pomoć kliničke psihologinje za djecu i mlade Brune Profaca, koja mi je dala uvid u svoja iskustva vezana za mlade koji se nalaze u teškim situacijama i kojima se prekida očekivani slijed života. Hoću reći, dala sam sve od sebe da ih to djelo može prikazati što bolje, sad je na njima samo da pročitaju. A tu smo, zna se, u setu problema s čitanjem općenito.

Razrednica u Vašem najnovijem romanu ima velik utjecaj na maturanticu – protagonisticu. Iz perspektive profesorice, smatrate li da Vi i Vaši kolege imate značajan utjecaj na mlade (čak i ako ih ne primate pod svoj krov)? Kolika je odgovornost koju profesori imaju, u odgojnom i ljudskom smislu, prema učenicima?

Mislim da profesori i učitelji imaju veliki potencijal da utječu na živote djece i mladih, mada taj potencijal često nije iskorišten. Kada sam prvi put shvatila koliko me pamte moji bivši učenici i koliko je nekima od njih bilo važno nešto što sam im rekla, to me je u isti tren prenerazilo i oduševilo. Ipak, često se dogodi da nam promaknu prilike za pravo prosvjećivanje (to prosvjeta treba biti, zar ne?) zbog opsega posla i nemogućnosti da upoznamo svaku osobu pred sobom. Ono što bih istaknula kao temelj za pozitivan utjecaj je svijest profesora o važnosti pokazivanja i razvijanja empatije. Mislim da zainteresirani nastavnik koji pokazuje ljubav i poštovanje prema učenicima te strast svom predmetu može u nekom trenutku ostaviti nemjerljiv pečat na osobu. Tako razmišljajući sve sam sklonija tradicionalnom poimanju prosvjete kao poziva. Čini mi se da, kada su u pitanju djeca i mladi, tu mora biti riječ o dubokoj posvećenosti. Ako je to samo posao, ne znači da ćete napraviti nešto loše, ali za osobu, generaciju i društvo u cjelini, nećete, zapravo, napraviti ništa.

Poprilična se prašina podigla po izdavanju Vašeg romana Eksperiment Irene Tot. Koliko su na Vaše daljnje stvaralaštvo djelovale sporne Matičevićeve kritike, usmjerene na Vas kao ženu i autoricu? Je li Vas to ikada pokolebalo da nastavite pisati o ženama i ženskim iskustvima? Na koji način pristupate ženskim pitanjima?

Sve što se događalo s tom kritikom, ako se može tako nazvati, u tom trenutku mi se činilo strašno. Kad sad razmišljam, valjda je to bilo potrebno da prodrma književnu scenu, a i mene. Zaista smo mislili da smo neke teme prevazišli i da ne moramo pričati o tome da žene pišu s jednakim pravom kao muškarci i da nema smisla razdvajati ženske od muških autora. Ta je kritika pokazala da nije tako, digli smo se na noge, a moj roman je dobio više čitatelja. A to je, zapravo, odlična stvar. Ne zato što sam puno zaradila, bilo bi smiješno i pomisliti takvo što, već zato što pišem da bi se čitalo, inače nema smisla. Što se tiče tema, pišem o ženama prvenstveno jer sam žena, pa mi je logično temeljiti priču na iskustvima koja su mi bliska. Ipak, pokušavam ne upadati ni u kakve obrasce dok pišem o ženskom iskustvu, uvijek imam na umu da pišem o čovjeku. Sve žene u mojim romanima same su odgovorne za ono što im se događa, ne pokušavam time govoriti o muškarcima, niti o patrijarhatu. Mislim da moje pisanje postaje angažirano tek u trenutku tumačenja. Isto je sa svijetom i životom općenito, tek kad počnete o njemu duboko promišljati, neke stvari isplivaju kao jasan problem, loša praksa, ustaljene predrasude.

Izražavali ste se i kroz kratku priču i roman, a pročitala sam negdje, u ranim danima, i kroz poeziju. Kojoj ste formi najskloniji i zašto?

Moj je izraz proza i najbolje se izražavam u romanu i kratkoj priči. Kratku priču najviše volim jer mi dozvoljava da pod mikroskopom pogledam osobnu temu jednog lika, dok roman traži veći zamah. Možda će se i to promijeniti. Možda mi je kratka priča draža zbog trenutne situacije u kojoj se nalazim gdje, naprosto, nemam tu privilegiju da imam jako puno vremena za češće pisanje duge forme. Za ženu koja je majka i koja radi to zahtijeva puno organizacije.

Zadarska priča

Koliko je zadarsko djetinjstvo utjecalo na Vaše pisanje?

Kada sam pisala prvu zbirku, Nema se što učiniti, mislim da je tu bilo najviše Zadra. S 28 godina, imala sam u sebi već nakupljene priče koje sam htjela ispričati, a one su proizlazile iz mog zadarskog djetinjstva i odrastanja, neke pomalo nostalgične i idilične, neke iz poratnih godina koje su mi bile osobno najteže.

Sada je drugačije, kad sam u zrelim godinama. Sada je Zadar postao topos prošlosti, muzejski prostor gdje slažem svoja sjećanja. Još uvijek imam nešto prijatelja, ali kada se ne živi u mjestu gdje si proveo djetinjstvo, onda ono zaista zadržava samo slike koje prizivaju prošlo vrijeme. Teško se navikavam na promjene u Zadru.

Što se grad više mijenja, to mi sve više postaje tuđi. Kad se vraćam starim mjestima, to pomalo postaje sentimentalno iskustvo i gotovo da ne znam je li je ono čega se sjećam istina ili sam pola toga maštala. Iz takvog mjesta može nastati neka priča, koja može biti zadarska, ali to više nije objektivno pripovijedanje o gradu, već moje umijeće zaborava.

Pitanje o budućnosti za kraj. Pripremate li već neki novi roman ili zbirku pripovijedaka?

Već sam prije korone počela pisati roman za koji mi je bilo potrebno istraživanje i trebala sam obaviti terenski dio. Onda je korona zatvorila sve puteve pa je to stalo. Poslije mi se život preokrenuo. Ponovno sam se udala, dobila sam još jedno dijete. Nisam još ulovila trenutak za tu veliku temu, ali osjetim da me žulja.

Imam i zbirku priča u planu. Mislim da je to realnije očekivati i veselim se pisanju. Čim beba postane dovoljno velika da je ostavim baki na nešto duže zadarsko druženje, odoh na svoj otok da se bacim u lijepu, mirnu fikciju.