Vizualna raskoš poljske animirane drame nudi gledateljsko iskustvo bez presedana

Prije nešto više od mjesec dana, za vas sam među ovim stranicama ‘secirao’ domaću dramu ‘’Sveta obitelj’’ redateljice Vlatke Vorkapić. Ovih dana je u našim kinima pak zaigrala i poljska animirana povijesna drama ‘’Na selu’’ koja svojom radnjom u mnogočemu podsjeća na prvospomenuti film, ali također nudi i gledateljsko iskustvo bez presedana.

Tome svjedoče i podaci iz same Poljske gdje ga je pogledalo gotovo dva milijuna gledatelja kao i činjenica da se svojevremeno našao u užoj konkurenciji za ovogodišnje Oskare.

Selo ne prašta

Radnja filma nas odvodi u 19. stoljeće na jedno neimenovano selo. Lijepa djevojka Jagna mami pogled svih seljana, pogotovo onih muškog roda, a ponajprije Anteka, najstarijeg sina bogatog i uglednog zemljoposjednika Macieja Boryne.

Premda je Antek oženjen i ima djecu, svojim šarmom uspijeva osvojiti Jagnu, no neki od seljana, a na kraju i njezina majka, za nju imaju posve drugačije planove. Maciej je naime odnedavno postao udovcem, a brak s Jagnom bi mu ponovno uzburkao staru krv te bi njihovim bračnim savezom materijalno profitirale obje obitelji. Samo stupanje u brak s Antekovim ocem ne zaustavi proklete ljubavnike u želji za zajedničkim druženjem, ali selo sve vidi i ne prašta…

Animacijski bračni par DK (Dorota Kobiela) i Hugh Welchman nas je prije osam godina oduševio svojim prvim zajedničkim autorskim radom, briljantnom posvetom liku i djelu slavnog slikara Vincenta van Gogha u remek-djelu ‘’S ljubavlju, Vincent’’, a sad nam se vraća s još ambicioznijim projektom.

Naime, njihov Vincent je tad bio ‘oživljen’ ne kroz klasičnu ili 3D animaciju već putem slikarskog umijeća čak 125 umjetnika i nekih 65 000 oslikanih prizora. Sa svojim najnovijim filmom su osmislili nešto slično, no u konačnici opet sasvim drugačije.

Inspiraciju za priču su pronašli u istoimenom, kod Poljaka iznimno popularnom (op.a. svoje filmske i TV adaptacije je već imao 20-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća) i značajnom romanu Wladyslawa Stanislawa Reymonta, ali ovom prilikom su mu ‘udahnuli’ novi život.

Za razliku od svoje prethodne uspješnice, Welchmani su ‘’Na selu’’ snimali uz pomoć stvarnih glumaca – među ostalima: Kamile Urzedowske, Roberta Gulaczyka, Miroslawa Bake i Sonie Mietielice koji su svoj posao odrađivali ispred zelenih ekrana da bi ih nakon toga, služeći se metodom ulja na platnu, na filmu oslikalo više od stotinu slikara iz Poljske, Ukrajine, Litve i Srbije (te su zemlje ujedno i neke od koproducenata ovog iznimno zahtjevnog projekta).

Ubitačni koktel

Pet godina i 200 000 sati utučenog rada kasnije, pred nama se nalazi film koji pričom evocira atmosferu i likove viđene u Babajinoj ‘’Brezi’’ ili pak u uvodu spomenutoj ‘’Svetoj obitelji’’ i još jednom nas uvlači u seoski svijet kakvim su vladali (negdje možda još i uvijek vladaju) mizoginija, primitivizam, zavist, koristoljublje, tradicija i čista ljudska zloba, a žrtva tog ‘ubitačnog koktela’ je djevojka koja pokušava sama iscrtati svoj životni put.

Kako je to bio slučaj i s literarnim predloškom, Welchmani još i slikovitije (u pravom smislu te riječi) dočaravaju umjetničke pravce poput impresionizma, naturalizma ili realizma, a kroz autentičan prikaz folklornih običaja i krajnji realizam i simbolizam.

To se ponajprije zapaža kroz impresivne kadrove svadbe, plesova i ostalih tradicionalnih radnji. Vizualnu raskoš filma obogaćuje i ona muzička pa tako kroz nepunih dva sata svjedočimo i čestim sekvencama koje vješto spajaju tradicionalnu glazbu s modernijim aranžmanima.

Glumački doprinos, premda skriven ispod debelih slojeva uljanih boja, prilično je snažan, a posebno dominira glavna glumica Kamila Urzedowska koja fizionomijom lica podsjeća na određen hibrid slavnijih holivudskih kolegica, Margot Robbie i sad već omražene Amber Heard.

Njezina Jagna je kompleksan lik, ranjiv, željan ljubavi i samostalnosti, a opet preljubnički i naivan i Urzedowska je tumači na krajnje upečatljiv način. Ništa slabiji dojam ne ostavlja ni ostatak pomno odabranog glumačkog ansambla premda smo kao gledatelji prvenstveno opčinjeni njihovim oslikanim vizualima.

Neviđen pristup filmu

Valja spomenuti kako Welchmani i njihova ‘slikarska vojska’ nisu imali nimalo lak zadatak jer se sama ideja, premda i inače zahtjevna, našla u velikim produkcijskim problemima kad je u Ukrajini započela velika ruska invazija te se dobar dio njihovih slikara koji je sudjelovao u radu iznenada našao u pogibeljnoj situaciji.

Srećom, Welchmani i produkcijski partneri su uspjeli dobar dio njih evakuirati u Poljsku gdje su neometano mogli nastaviti svoj posao, dok su za ostale otvorili posebni ogranak studija u Kijevu.

I dok je sama priča koja se događa unutar četiri godišnja doba poprilično konvencionalno sročena, krajnji dojam je daleko pozitivniji. Kako zbog samog tehničkog pristupa kojeg do sad nismo imali priliku vidjeti, tako i zbog mnoštva upečatljivih detalja iz jednog zaboravljenog vremena koje je istodobno bilo ispunjeno strahopoštovanjem i njegom tradicije, ali i krajnje brutalno, odvratno i neoprostivo.

Na žalost, takve i slične ‘vrline’ seljana su prenesene i na nove generacije koje ne vide dalje od vlastitih interesa niti tko će na njihovom putu pohlepe biti direktna ili kolateralna žrtva. Seljaci su u ovoj priči barem voljeli zemlju više nego išta drugo, novim generacijama ta ista zemlja ne znači apsolutno ništa.