Umjetnik i znanstvenik Josip Zanki o povezivanju budizma sa zapadnom umjetnošću

Nakon više od dva desetljeća, Josip Zanki, umjetnik i znanstvenik čiji radovi isprepliću umjetnički izričaj i antropološke uvide, štoviše filozofske, vraća se u Zadar nakon 22 godine s izložbom »Velebit« u sklopu manifestacije Niti života u Kneževoj palači. Pored predavačkog rada na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, i toga što je voditelj doktorskog studija, aktivno sudjeluje na konferencijama i piše znanstvene radove. Predaje različite teorijske predmete, a kao najdraži kolegij ističe onaj o teoriji boje, ali predaje i zanimljiv izborni kolegij o antropologiji umjetnosti u javnom prostoru. No, njegov rad nije ograničen samo na Hrvatsku – povremeno drži predavanje o dekolonijalizaciji javnog prostora na jednom sveučilištu u Litvi te sudjeluje u različitim projektima. Pored predavačkog dijela, u njegovom radu se neminovno ističe umjetničko-znanstveni rad hibridnog karaktera u kojem se neprekidno prožimaju istraživanja i umjetničke prakse, što donosi i kroz ovu aktualnu izložbu koja se može razgledati do 25. siječnja 2025. godine.

Početak njegov rada u kojem spaja umjetnost i znanost krije se upravo u ciklusu »Mirila« koji datira između 2000. i 2002. godine, a rezultat tog ciklusa je i istoimeni animirani film iz 2012. godine.

Reinterpretacija mirila

– Moja zadnja izložba u Zadru bila je upravo u Gradskoj loži 2002., kada sam predstavio ciklus grafika »Mirila«. Vezano uz taj ciklus nastao je i interaktivni performans »Mirila« kojeg sam izvodio s Bojanom Gagićem, a koji predstavlja reinterpretaciju obreda mirila kroz jezik suvremene umjetnosti. Taj performans izveli smo posljednji put 2013. na velikoj izložbi »Mirila/Nematerijalna baština« u Klovićevim dvorima. Izložbu je kurirala Koraljka Jurčec Kos, dok sam ja, uz ostali tim različitih stručnjaka, kao što je Mirjana Trošelj i Tomo Vinšćak, radio na koncepciji izložbe, započinje Zanki, dodajući kako su kasnije nastali animirani film i crteži.

Foto: Mislav Klanac

Na aktualnoj izložbi u Kneževoj palači, pored animiranog filma, Zanki je predstavio i scenografije tog istog filma rađenog kombiniranom tehnikom, budući da su neki crteži analogni, a neki digitalno, a neki pak naknadno skenirani.

– U prostoriji s crtežima nalazi se jedan raniji crtež koji se nalazi na mirilima iz 2003. godine i koji je također služio kao predložak crteža na panelima koji su obilježavali lokacije mirila, budući da kad su se mirila zaštićena kao nematerijalna baština, onda su se krenule postavljati te pokazne ploče, odnosno oznake, pa je upravo taj moj crtež iskorišten za te interpretacijske ploče. S druge strane, što se tiče mog animiranog filma »Mirila«, to je zapravo bio početak mog etnografskog rada, tada sam prikupljao neke materijale koji nisu bili klasična kazivanja ljudi – nisam išao po Velebitu tražiti kazivanja preživjelih ljudi, nego sam skicirao simbole i interpretirao ih kroz umjetničke i polu-umjetničke, odnosno polu-etnografske tekstove, pojašnjava nam Zanki.

Kroz ciklus »Borovi i bukve« od 2008. do 2010. godine interpretiran je velebitski krajobraz, povezujući ga s idejom sakralne interpretacije kakve se mogu pronaći, navodi Zanki, u djelima Radoslava Katičića, kao što je »Božanski boj« i »Gazdarica na vratima«, ili pak u djelu »Hod kroz godinu« Vitomira Belaja.

Foto: Mislav Klanac

– Tretirao sam šume na Velebitu kao dio mitskog pretkršćanskog – starohrvatskog svijeta. Taj klasični crtački ciklus izlagao sam pod nazivom »Oltar« i prvi put sam ga predstavio u Gliptoteci u Zagrebu, a nakon toga je putovao po cijeloj Hrvatskoj. Uz ciklus je vezan istoimeni poludokumentarni film u kojima se nalaze stariji iskazi ljudi o tim bukvama. Naziv ciklusa konkretno proizlazi iz toga što sam uz sve to napravio i jedan objekt koji podsjeća na srednjovjekovne oltare, a riječ je crtežu na drvenom panelu i vratnice s prikazom. Također, jedna od interpretacija starovjerje starohrvatskog razdoblja da oni tada nisu imali crkve u smislu građevine, nego samo svetišta ili oltare. Dakle, pretpostavka je da su stari Slaveni imali svetišta, a po onome što znamo to je bio »kumir« od drva koji je personificirao Peruna na vrhu drva, ili su pak bila neka stabla kroz koja su se oni na neki način povezivali sa silama prirode. Sveto stablo bio im je hrast, ali i lipa, objašnjava ovaj umjetnik, dodajući kako je ideja bila da je stablo nekakva vrsta oltara, unutar takve interpretacije.

Budistička umjetnost

Iako je isprva imao ideju da se u doktorskom radu bavi upravo tom temom sa stajališta umjetničke interpretacije mitskog u planini kroz suvremenu umjetnost, istražujući pritom suvremenike umjetnike koji se bave s tim i da sam nadogradi vlastitim radom. Međutim, nije bio posve siguran, sve dok 2011. godine nije sudjelovao na projektu »Dosegnute utopija« u Dharamshali u Indiji s austrijskom umjetnicom Luise Kloos.

– U Indiji smo jedan dan otišli u atelje umjetničke škole thangka slikarstva Thangde Gatsal (Harmonični vrt), kod majstora budističkog slikarstva Lochea. Tada sam shvatio da postoji veza između zapadne umjetnosti i tibetanske, općenito budističke umjetnosti, i to preko Aleksandra Velikoga i bitke kod Pandžaba, kad je pobijedio – da je budistička umjetnost vezana uz helenizam. Shvatio sam da u tibetanskom slikarstvu koriste mjere koje su došle iz pitagorejske škole, poput čuvenog »zlatnog reza«. Nakon toga sam odlučio da će to biti tema mog doktorskog rada. Naime, zanimala me konceptualizacija prostora, što je i u naslovu mog doktorskog rada, a i na koncu knjige koja je nastala na temelju toga. Upisao sam školu koja nije tradicijska tibetanska, jer ona traje dvanaest godina, već je prilagođena za zapadnjake, pa sam mogao dolaziti jednom godišnje, priča Zanki.

Umjetnik i znanstvenik Josip Zanki/Foto: Mislav Klanac

Prilikom svojih etnografskih istraživanja, koristio je klasične metode istraživanja, poput kazivanja voditelja škole, polaznika, isto tako snimao videozapise i slično. No, pritom je cijelo vrijeme pratio i svoja stanja dok je polazio ovu budističku školu slikanja. Podijelio nam je do kojih je ključnih spoznaja došao.

– Sve što se do tada znalo o tibetskoj budističkoj slikarskoj školi obuhvaćalo je ili isključivalo tehničko znanje, u smislu procesa, ili znanje iz područja povijesti umjetnosti, u smislu stilskih karakteristika ili u području antropologije religije i odnosa tih religijskih praksa vezanih uz slike, mandale u budističkoj umjetnosti. Do mog doktorskog rada nije postojao netko tko je prošao sve tehničke postupke, a ja sam pisao i o tim tehničkim postupcima, ali i stanjima i značenjima, ne samo religijskih, nego i filozofskih. Dakle, ujedinio sam iskustvo sebe kao umjetnika koji je trebao proći te tehničke vježbe da bih došao do zaključka o prirodi tog procesa. Bitno je, jer su tehnički postupci u njihovoj slikarskoj praksi potpuno različiti od Zapada – zasnivaju se na beskonačnim ponavljanjima linija koje nazivaju »suho sjenčanje«. Nemoguće je raditi bez ulaska u određena meditativna stanja, ona su bitna jer izrada jedne tibetanske budističke slike predstavlja dio svetog prostora, ali nije estetski fenomen koji je namijenjen za zid – služi za religijski praktikum jer vjeruju da u određenim trenucima božanstvo može »ući« u sliku ili u skulpturu i komunicirati s čovjekom, dočarava nam Zanki dodatno opisujući obilježja budističkog slikarstva.

Foto: Mislav Klanac

Znanje iz indijskih škola

– U zapadnom slikarstvu nikada nisu vjerovali da svetac može »ući« u sliku, dok u budizmu postoji to vjerovanje. Pritom je potrebno naglasiti kako budizam nije monoteistička religija, dakle nema boga. Slika je dio svetog čina, upravo iz tog razloga nema potpisivanja – iza slike se stavlja samo mantra. I uz to, postoji cijeli sustav majstora, pomoćnika, učenika. Dakle, ciklus učenja »thangke« usko je vezan uz dio etnografskog materijala, u ovom slučaju vizualnog, u smislu crteža na platnu, koji je vezan uz moje istraživanje, priča nam ovaj umjetnik i etnograf.

Napominje kako je upravo u tom ciklusu po prvi put počeo koristiti prikupljena znanja iz indijskih škola, koje je dobio kroz kazivanja ljudi ili kroz sam proces rada, koji, kako kaže, može objasniti na primjeru bilo koje slike pored koje stanemo.

– U tom ciklusu donosim nizanje beskonačnih linija, kao oblik meditacije, i na neki način sam odustao od ideje da ja proizvodim umjetnička djela, već smatram da to što proizvodim predstavlja u prvom redu oblik prijenosa znanja ili informacije, pojašnjava Zanki, dodajući kako mu je linija glavni medij, budući da je 1994. diplomirao grafiku na Akademiji u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja.

Foto: Mislav Klanac

Kako nam otkriva, nikada nije slikao na način modulacije. A tonski prijelazi i tonovi u budističkoj slikarskoj tradiciji postižu se, objašnjava, s pomoću beskonačnih linija, polutonova, dok se modulacija radi od početka, pri čemu se uvijek koriste svježe boje, što oni tamo nazivaju suhim sjenčanjem, odnosno riječ je o vrsti modulacije intenzivnijih tonskih skala – od jače saturacije prema slabijoj.

– U toj školi prvi šest mjeseci svaki dan slikaju po osam sati Budin lik i nakon toga moraju sve te crteže spaliti. To je nama potpuno nepojmljivo – to se ne može staviti u kontekst zapadne teorije povijesti umjetnosti. Tek sad smo došli do točke političke korektnosti kada Zapad počinje priznavati da drugi oblici umjetničke prakse nisu etnografski materijal, nego nešto što je ravno zapadnom pristupu i da zaslužuju punu pažnju, naglašava Zanki.

Foto: Mislav Klanac

Dotaknuli smo se još jednog od predstavljenih ciklusa – »Ruins and the Expression of Romanticism« vezan uz razdoblje 19. stoljeća, kada se začima ideja o zapadnoj kulturi kao dominantnoj. Tada se javlja i ideja o grčkoj i rimskoj civilizaciji kao preteći europske zapadne dominantne civilizacije, eventualno uz Egipat. Kako nam objašnjava Zanki, krajem 18. stoljeća dolazi do fenomena »Grand tour«, kao prvog oblika turizma, u okviru kojeg plemići dolaze sa sjevera Europe na jug. Tako navodi primjer pjesnika koji odlaze u prirodu, koju počinju promatrati kao krajobraz. A referirajući se na teoretičara Ingolda kaže kako krajobraz u tom kontekstu predstavlja »kulturalizirani prostor«. Dakle, između ostalog, romantizam je bitan zbog promjene odnosa prema krajobrazu – što je ujedno i ključna Zankijeva preokupacija u umjetničko-istraživačkom radu.

Drugačije stanje svijesti

– Ciklus ruševina vezan je uz istraživanje koje je također dio doktorskog rada jer je ono čime se kroz njega bavim uvjetno rečeno »treći prostor«, odnosno termin postmodernog geografa Edwarda W. Soja koji je u Zadru držao predavanje u sklopu konferencije RHSS. Uglavnom, pojam »trećeg prostora«, koji je sveobuhvatnost, predstavlja nešto što me zanimalo i kroz što sam nastojao unutar te epistemologije postaviti vezu između tibetske umjetnosti, i njihova vjerovanja u utjelovljivanje božanstva u sliku, sa zapadnom umjetnošću i radova umjetnika s kojima sam radio. Koncept »trećeg prostora« vezan je uz Lefebvra i Bhabhua i Soju koji ga je dodatno razvio. U tom kontekstu je bitno razdoblje romantizma i tadašnji odnos prema ruševinama, kada se često pojavljuju lažne ruševine ili tzv. »folie« – bez sadržaja i smisla. Zadar je jedini hrvatski grad koji je imao foliju, na vrhu Perivoja kraljice Jelene Madijevke stajala je pagoda, navodi Zanki.

Foto: Mislav Klanac

Posljednji ciklus koji je predstavljen na ovoj izložbi započeo je 2019. godine, a riječ je o ciklusu »Wirikuta«, koji je vezan uz Meksiko kada ga je umjetnik Manolo Cocho pozvao da zajedno kuriraju jednu izložbu na sveučilištu UNAM u Mexico Cityju.

– ​Manolo je imao kuću blizu grada Real de Catorce, pa je konkretno bio povezan s Huichol Indijancima čije svetište se nalazi na brdu koje se zove Cerro del Quemado. Nakon toga, bio sam i u Peruu, u Andama. Ono što me zaintrigiralo kod tih indijanskih zajednica ili općenito različitih naroda u Južnoj Americi jest njihov odnos prema sakralizaciji prostora, kao i njihova umjetnost i iskustvo kroz postizanje tog stanja. Njihova religija je animistička, temelji se na vjerovanjima u nekakve sile, upotrebi kaktusa peyote, kojeg nazivaju »peyotitio«, a zatim, jednom godišnje, ulaze u drugačije stanje svijesti. Na temelju tih istraživanja, a dva puta sam radio sa studentima, proizašao je ovaj ciklus kojim sam povezao njihovu svetu pustinju Wirikuta u Meksiku s Velebitom, kao i s budističkim ciklusom. Dakle, Velebit predstavlja motiv koji se ponavlja kao univerzalna sveta planina, zaključuje Zanki, koji osim toga radi na projektu pod nazivom »Dekolonijalno hodočašće« za iduću godinu, kada će kurirati izložbu u Noyes muzeju u SAD-u kao umjetnik i profesor, a izložba će okupiti Amerikance, Hrvate, ali i Indijance.