TRUN Publiku želimo vratiti u djetinjstvo i povezati je s precima i običajima

Zbor Fige mnogi pamte još od prvih nastupa na Kalelargi, kada je u javni prostor donio šarenu energiju te mnoštvo različitih glasova i osobnosti. Upravo iz tog zajedničkog iskustva pjevanja u jedinom zadarskom etno zboru, prošle je godine nastao vokalno-istraživački kolektiv TRUN, koji čine četiri nekadašnje članice Figa: Zrinka Džoić i Tina Mijolović (osnivačice Figa), te Vinka Bedeković i Ines Stefanovska.

Četiri vokalistice koje su u Figama dijelile glas, vrijeme i pozornicu odlučile su zamijeniti veliki, otvoreni zborski format intimnijim, manjim i kompaktnijim sastavom. Kroz TRUN tako danas istražuju slobodnije, eksperimentalnije i introspektivnije glazbene svjetove.

Do sada su nastupale u Županji, Đakovu i Blatu na Korčuli, a prošlog su mjeseca prvi put nastupile u Benkovcu, u Domu kulture, gdje su bile predgrupa etno-rock bendu Kries. U razgovoru za naš list su, između ostalog, otkrile zašto su se odlučile na osnivanje novog kolektiva, što za njih znači ovo novo poglavlje i kako tradicionalnu glazbu pretaču u suvremeni zvuk.

Drugačije iskustvo

Sve ste ranije pjevale u zboru Fige. Kako je sazrela odluka da iz tog zajedničkog iskustva iznikne drugi kolektiv? Je li to bio prirodan razvoj koji se dugo kuhao ili više iznenadni zaokret? Je li TRUN nastavak tog poglavlja ili potpuno novi smjer?

Tina: Odluka o osnivanju kolektiva TRUN došla je gotovo spontano; nitko od nas u početku nije planirao da će se stvari tako razvijati. Ipak, nakon dugogodišnjeg rada i pjevanja u zboru Fige, pojavila se zajednička želja za istraživanjem drugačijih izričaja. Ta nas je potreba izdvojila i povezala, pa je TRUN postao naš logičan eksperiment. Neke se od nas znaju od ranije, neke su se upoznale u zboru, i vrlo je vjerojatno da se bez iskustva u Figama ovaj kolektiv nikada ne bi dogodio. S obzirom na zajedničku povijest, TRUN je na neki način nastavak našeg poglavlja s Figama, ali je istovremeno i organ za sebe – novo poglavlje eksperimentiranja u kojem publici želimo pružiti potpuno drugačije glazbeno iskustvo.

Zrinka: Kao što se i u životu novo poglavlje otvori iznenada, s tankom granicom između prirodne cikličnosti i iznenadnog zaokreta, tako je i TRUN plod neplaniranog i nenamjernog susreta nas četiri. Rekla bih da se radi o trenutku gdje su osobni pogledi, želje i potrebe svake od nas našli zajednički jezik i siguran prostor za rad i igru.

Jeste li i dalje na neki način povezane s ostalim članovima Figa ili je riječ o posve odvojenim pričama? Kako danas gledate na to razdoblje? Što vam je donijelo u vokalnom i umjetničkom smislu, ali i u smislu zajedničkog puta i razilaženja?

Tina: Fige i TRUN, koliko god se nekome činili sličnima, dvije su potpuno odvojene priče. Budući da sam sudjelovala u samim začecima osnivanja zbora Fige, on će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Iznimno sam sretna što je ta priča tako snažno zaživjela u Zadru i zahvalna sam na svakom prijateljstvu koje se tamo rodilo. Rad u tako velikom kolektivu, s ljudima različitih profila, nosio je svoje izazove. Uz veliki trud i snalaženje, bilo je tu puno smijeha i zabave, ali i svađa i suza – svega onoga što je normalno za jednu tako veliku skupinu. Iz tog iskustva čovjek puno nauči: o odnosima, strpljenju i granicama, a najviše o sebi. Iako sam tim razdobljem obogaćena, u meni se s vremenom rodila želja za drugačijim izričajem. U tom se smislu putanje Figa i TRUNa razilaze.

Zrinka: S Figama ću zauvijek biti povezana u kontekstu memorije upisane u tijelo oko gradnje zbora iz nule. Kolektivna snaga, heterogenost grupe, pronalaženje načina oko funkcioniranja i djelovanja – to su sve iskustva koja se duboko urežu i čija vrijednost zauvijek ostaje. U vokalnom i umjetničkom smislu pjevanje u Figama donijelo mi je čvrstu bazu i percepciju sebe kao vokalistice, uloge i odgovornosti spram pjesme i publike. Čini mi se da sam najviše od tog perioda dobila promišljanje o tradicijskoj vokalnoj baštini, što je ona značila u trenutku nastanka u danom društvenom uređenju i što je moja uloga danas kada ju prenosim u ovom vrlom novom svijetu oko nas. Što nas tradicija može naučiti i na koje nas vrijednosti može podsjetiti.

Trag glasa

Što zapravo znači ime TRUN? Krije li neko posebno značenje?

Zrinka: Ime TRUN namjerno je višeznačno i otvoreno. TRUN je nešto sitno i naizgled nevažno, ali uporno – mrvica koja ostaje, smeta, bode pažnju i ne da se ignorirati. Upravo takav odnos imamo prema glasu, pamćenju i tradiciji: zanimaju nas mali, potisnuti, neuglađeni tragovi koji nose snažno iskustvo tijela i zajednice. Za nas je TRUN i trag glasa, ostatak zvuka koji ostaje u prostoru i među ljudima. U tom smislu, TRUN obuhvaća cijeli raspon unutarnjih stanja, odnosa i značenja: za svaku od nas on može značiti tračak nade, trun sumnje, bez trunke suosjećanja ili trn zarobljen pod kožom kažiprsta. Ime ne skriva jedno »točno« značenje, nego otvara prostor za slušanje, propitivanje i igru – baš kao i naš rad.

Predstavite ukratko svaku članicu. Kakav joj je vokal, energija, karakter, glazbena pozadina? Tko je među vama perfekcionistica koja voli da sve zvuči »baš kako treba«, a koja podsjeti na to da se glazba mora i osjećati?

Tina: U svakoj od nas podjednako čuči mali perfekcionist, ali i netko tko glazbu prvenstveno mora osjećati. Upravo je taj spoj, uz stalnu praksu, dobitna kombinacija. Rekla bih da se energetski poprilično nadopunjujemo – inače se ne bismo ni pronašle. Iako su nam karakteri različiti, uvijek pronađemo način da ih uskladimo i pretvorimo u zajedničku snagu.

Ines: Mislim da u kreativnom procesu neprestano balansiramo između onog perfekcionista u nama i potrebe da glazbu prvenstveno osjećamo. Upravo nas te razlike u energijama i karakterima u velikoj mjeri spajaju i međusobno nadopunjuju.

Zrinka: Ono što smo si sestrinski obećale u ovom procesu je da perfekcionizmu damo što manje prostora kako bismo eliminirale koncept forme ispred sadržaja. Iako u početku sramežljivo i bez određenog plana kako će se materijal razvijati, sve smo se htjele okušati u eksperimentiranju i otvaranju polja za igru, pogreške i slučajnosti, jer smo znale da takvo okruženje može i jeste donijelo naš pečat. Mislim da dobro balansiramo između prostora u kojoj svaka ima priliku za svoj jedinstveni glas i pokušaja kako da na kraju nađemo zajednički nazivnik.

Vinka: Publika koja je do sada prisustvovala našim nastupima često ističe kako smo međusobno potpuno različite – vizualno, vokalno, pa i karakterno – a da istovremeno činimo zanimljivu i kompaktnu cjelinu. Smatram da upravo u tome leži još jedna čar našeg spoja.

Što vas međusobno povezuje izvan same glazbe?

Ines: Iako nas je glazba spojila, s vremenom se razvilo duboko prijateljstvo koje nadilazi same probe – mi smo si podrška u svakom smislu. Naravno, naša se druženja i privatno vrlo često prožmu pjesmom.

Zrinka: Podrška, povjerenje i poštovanje. Držanje leđa jedna drugoj.

Zvučni svjetovi

Kako izgledaju vaše probe? Na kakvom repertoaru trenutačno radite?

Ines: Budući da ne živimo sve u istom gradu, pronalazak zajedničkog termina za probe zna biti izazovan, pa planove često radimo po mjesec dana ili više unaprijed, ovisno o nadolazećim projektima, suradnjama i nastupima. Na samim probama nemamo strogo definiran proces; upjevamo se, odaberemo pjesmu i krenemo s »jammanjem«. Iz toga se rodi specifična atmosfera s kojom se povežemo i na kojoj dalje gradimo. Ponekad najprije nastanu zvukovi koje nasnimimo ili improviziramo na looperima, a tek nam se tada javi ideja koju bismo pjesmu uz to mogle izvesti.

Vinka: Ono što nastane na probama najčešće i snimimo; to nam kasnije služi za samostalno vježbanje kod kuće, ali i kao materijal za dodatnu analizu i rađanje novih ideja.

Kako spajate tradicijsku vokalnu nematerijalnu baštinu sa suvremenim dobom u kojem živimo? Koje vas glazbene tradicije najviše nadahnjuju? Zašto? Biste li rekle da ste više eksperimentalni etno alternativni sastav ili nešto drugo?

Ines: Budući da nismo zbor, klapa niti KUD, rekle bismo da smo eksperimentalni vokalno-istraživački kolektiv u području etno/world glazbe. Naš fokus je na istraživanju drugačijih načina izvođenja tradicionalne glazbe. Rad s Adamom Semijalcom upoznao nas je s looperima, što nas je oduševilo i potaknulo na eksperimentiranje. Tako smo loopere uvele u svoje aranžmane, stvarajući zvučne slojeve uživo na samim nastupima.

Vinka: Propitkujući se što nas, uz tradicijsku pjesmu, duboko u nama vuče, odlučile smo zakoračiti u nepoznato. Našim vokalima dodale smo novi element – atmosferu građenu na looperu. Prvi samostalni korak prema tom nepoznatom području dogodio se kroz sastav ŽIV i natječaj »Remiks identiteta 9«. Tako smo Ines i ja uz podršku Žarka Marinkovića dekonstruirale istro-rumunjsku tradicijsku pjesmu »Zis am folja«. Nakon toga smo ideju o ovakvoj vrsti glazbenog eksperimentiranja donijele na jedno od naših sljedećih druženja te smo počele snimati zvukove iz naše svakodnevice koje smo potom spojile s našim vokalima. Iako u početku sumnjičave, shvatile smo da u svojim rukama držimo nešto zaista posebno. Danas bismo se mogle definirati kao kolektiv koji ne samo da pjeva, već gradi zvučne svjetove.

Stvaralački naboj

Sudjelovale ste u raznim projektima, suradnjama… Koje su vam bile najdraže? Zašto?

Tina: Izdvojila bih dva projekta. Prvi je sudjelovanje u snimanju glazbe za film »Valerija«, sniman na Dugom otoku i u crkvi sv. Donata u Zadru. Ambijent je bio savršen; i danas, kad poslušam te snimke, naježim se. Drugi je suradnja s Adamom Semijalcom na njegovom hvaljenom albumu »Ode dite«. Bilo je to razdoblje u kojem smo tijekom dužeg vremena davale svoj apsolutni maksimum. Probe koje su trajale cijeli vikend, na relaciji Karin – Zagreb, uz sve ostale obaveze, bile su iscrpljujuće, ali i neprocjenjive. Zahvalne smo na prilici što smo s njim nastupale u Lisinskom, na Hvaru, Krku, u Pazinu te naposljetku u Grčkoj. To su iskustva koja se pamte cijeli život.

Kakav je osjećaj nastupati kao predgrupa Kriesu? Je li vam to bilo više uzbuđenje ili dodatni pritisak?

Tina: Kao netko tko prati Kries već jako dugo i tko je pohodio bezbroj njihovih koncerata, onaj nastup na kojem smo im bile predgrupa zauvijek će mi ostati u srcu. Trema i uzbuđenje su, naravno, bili prisutni, no osobno ne mogu reći da su bili veći nego inače – bio je to onaj dobar, stvaralački naboj koji nosi nastup.

Zrinka: Prilika koju su nam Vlajternativci dali je zaista vrijedna jer dobiti Kriesovu publiku da te sluša, na predivnoj pozornici novouređenog Doma kulture u Benkovcu, je zaista divna i sjajno iskustvo. Što se tiče treme, ne mogu reći da ju je pojačalo, više sam bila znatiželjna hoćemo li dobiti kakav zanimljiv komentar ili reakciju od samog benda, s obzirom na njihovo iskustvo, što smo na koncu i dobile.

Odnos s publikom

Gdje vas publika može sljedeće gledati i slušati uživo?

Zrinka: Sljedeći nastup nam je u Splitu u prvoj polovici travnja ove godine na Festivalu neobičnih obitelji, festivalu koji suvremeni cirkus i interdisciplinarne izvedbene prakse pozicionira u kvartove van sezone. Kako mi nismo kolektiv koji se samo bavi klasičnim izvođenjem, pred nama je razdoblje u kojem radimo glazbenu podlogu za predstavu »Nisam stala« u produkciji Udruge za promicanje cirkuskih i izvedbenih umjetnosti »Bunike«, čija je premijera zakazana za Dan žena, 8. ožujka u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu. Također, 29. travnja ponovno se vraćamo na pozornicu male dvorane Vatroslava Lisinskog gdje nastupamo s Anom Paškom i Val De Beek na promociji albuma »Odadenjena«.

Planirate li izdavanje albuma u skorije vrijeme? Kakvi su vam planovi?

Ines: Trenutačno nemamo strogo definiran plan u kojem bismo obliku trajno zapisale svoj rad. Bit našeg djelovanja je u samom procesu, u eksperimentiranju i neprestanom pronalaženju novih oblika izražavanja.

Zrinka: Imamo plan zabilježiti rad nastao u zadnjih godinu dana, pod nazivom »Eho borduna« i čini nam se da je vibrantna akustika crkve sv. Donata idealna kulisa. Karakteristika našeg rada je da konstantno radimo na novim pjesmama, mijenjamo i širimo repertoar, ali imamo pažnju da je važno zabilježiti cikluse i procese iza nas. Taj materijal objavit ćemo i na nekoj od platformi kako bi se predstavile i ostavile trag u vremenu.

Što biste željele da publika osjeti na vašim nastupima i s kakvim osjećajem da ode?

Zrinka: Ono što mi osjetimo kada slušamo druge umjetnike, titraje u tijelu, ganutost, veselje, promišljanje o tradicijskoj vokalnoj baštini i njezinoj živosti i referentnosti danas. Upravo takvi komentari publike, da smo nekoga vratili u djetinjstvo, podsjetili na pretke i običaje. Ukratko, da smo probudili i razbudili osjećaje i na kratko nekoga odvele u drugi svijet je mala potvrda da uspijevamo u svojoj želji. Također, jako nam znači kad ljudi osjete našu iskrenost i otvorenost, ali to je ipak odnos pojedinca u publici i nas. Publike su različite i to je sasvim prirodno, ali je jako zanimljivo što se otvorenost ili zatvorenost iste osjeti, mi znamo reći – publika ili je ili nije bila s nama, pustila nas je unutra ili nije.