SVJETSKI DAN POEZIJE "Kao što glazbenici vježbaju ritam i ton, tako i pjesnici moraju brusiti svoje stihove"

Povodom Svjetskog dana poezije, koji se obilježava na današnji dan, zadarska pjesnikinja i sveučilišna profesorica Rafaela Božić otkrila nam je više o svojim pjesničkim počecima, inspiracijama i preokupacijama, te kako balansira između akademske struke i kreativne slobode u svom pjesničkom izričaju.

– Pišem od djetinjstva. Zašto – ne znam. U osnovnoj školi sam bila članica literarne sekcije, ali ne sjećam se točno kako sam i zašto završila tamo. Kasnije je u tadašnjem Omladinskom domu bilo različitih aktivnosti, među kojima i literarna sekcija koju je vodio novinar i pjesnik Dragutin Herenda. Rado ga se sjećam, bio je sjajan pjesnik i izuzetno strpljiv i blagonaklon s nama, prisjeća se Božić, te nam otkriva svoje književne uzore.

U svom svijetu

– Ruska književnost stvarno je čudo. Tu bih izdvojila kao svoje najdraže Josifa Brodskog, Nikolaja Zabolockog i, naravno, Puškina. Kod Puškina volim jednostavnost, kod Brodskog dubinu svakodnevice, a kod Zabolockog to što se u njegovim pjesmama nalaze nekakve svemirske dubine i visine u svemu o čemu piše. Recimo, on ima pjesmu koja se zove »Zmije«, ili pjesmu »Ružna djevojčica«, u kojima vas odvede u promišljanja o ljepoti, dobroti, tajnama postojanja… Tu su i prozni pisci koji pišu prozu kao poeziju, poput Zamjatina ili Platonova, otkriva ova rusistica, dok od domaćih autora izdvaja Josipa Pupačića kod kojeg voli njegovu djetinjastu opčinjenost svijetom, ali i Ivana Slamniga ​zbog duhovitosti.

S Emilijom Mijatović i Ivicom Ušljebrkom na Poetskom maraton/Foto: Osobna arhiva

U posljednje vrijeme tema starenja postala je njezina glavna preokupacija, ali ne samo kroz promjene na tijelu, već i kroz prizmu transformacije životnog prostora.

– Kao rođena Zadranka počinjem gledati prostor istovremeno i u sadašnjosti i u prošlosti. Na primjer, sjednem u 4 kantuna, ali istovremeno sam i u starom prostoru, koji se zvao nekako drugačije, gdje smo jeli jogurte dugačkim šiljastim žličicama i slatka peciva, negdje u ‘70-ima, kad sam bila sasvim mala. Tu je i samoposluga gdje smo kasnije kupovali marendu, a zatim zalazili u trgovinu odjećom koja je neko vrijeme bila u tom prostoru. Guštam zapravo u tim slojevima sjećanja, čuvam ta mjesta u glavi i zabavljam se kad sam na jednom mjestu, a zapravo sam na sasvim drugom, dok nitko od onih koji sjede oko mene nema pojma gdje sam. To je, zapravo, prednost starenja – postaješ sve više u skladu sa svojim svijetom. Podsjeća me to malo na način na koji Brodski opisuje Italiju, gdje su povijesni slojevi, od antike do danas, vidljivi na ulicama. Tako smo pomalo i mi ljudi postali arheologija, iskreno će ova pjesnikinja uz smijeh.

Kolektivno iskustvo

Dobra pjesma, kako naglašava, mora rezonirati s kolektivnim iskustvom.

– Kada odstranim »pšenicu od kukolja«, mogu pročitati svaku svoju pjesmu pred javnošću jer tu se radi samo o tome mislim li da sam nešto dobro napisala. Često ljudi miješaju poeziju i psihoterapiju. Premda poezija može biti oblik psihoterapije, ali to ne znači da je uvijek namijenjena javnosti. Ako je pjesma dobra, ona postaje više od psihoterapije za pojedinca – postaje zajednička psihoterapija. Tada je nije problem podijeliti s drugima zato što onda nije više samo »moje iskustvo«, već »naše iskustvo«, kaže Božić.

Dobitnica nagrade »Sfera« 2012. godine/Foto: Osobna arhiva

Budući da je doktorirala na poetskoj sintaksi Iosifa Brodskog, možda malo kritičnije gleda na tekstove te uvijek nešto »čeprka«.

– Posebno sam osjetljiva na loše rime i lošu inverziju – kada ljudi promijene red riječi i misle da je to odmah poezija. Najviše me smeta kada vidim da netko piše, ali nema želju unaprijediti svoj izraz. Kao što glazbenici vježbaju svoju vještinu, tako i poeziju treba vježbati. Dobru pjesmu nije lako napisati. Ne mora se sve objaviti – osobno ne objavljujem puno jer mislim da treba objaviti samo koliko toliko kvalitetan ‘proizvod’, govori (samo)kritična Božić.

Iako ima skoro posloženu zbirku, kaže, ne žuri s tim. Do sada je objavila jednu malu hrvatsko-englesku knjižnicu u New Yorku na nagovor Joan Harrison, koja potpisuje ilustracije. Dosta toga je objavila u »Zadarskoj smotri«, dok ostale pjesme uglavnom objavljuje u časopisima ili zajedničkim zbirkama.

Uloga u društvu

– Pokušavam posvetiti više vremena prozi, iako mi to smeta zbog moje profesije jer stalno pišem znanstvene tekstove koji oduzimaju puno vremena – objavila sam tri knjige o književnosti. To sasvim sigurno utječe na to da imam manje vremena za književnost, pa ne stignem toliko čitati ni pisati koliko bih zapravo htjela. I shvatila sam da je Brodski u pravu – pjesnicima je teško pisati prozu. Tako je ispalo, barem mi se sada čini, da je moj prozni format kratka priča – dvije stranice teksta. Nekako mi uspije u tih nekoliko stranica reći sve što sam htjela. Oduvijek sam željela pisati velike romane kao Dostojevski, no očito nikad od mene Dostojevski, iskreno će Božić.

Iako se možda danas čini da pjesnici nemaju gotovo nikakvu ulogu u društvu, ili da su postali suvišni, kao pjesnikinja ističe kako su pjesnici, ali umjetnici općenito itekako važni.

– Pjesnici su kao male vremenske kapsule pojedine epohe. Dok mnogo toga iz prošlosti, poput vrijednih ljudi, društva ili postignuća, padne u zaborav, književna djela ostaju kao svjedočanstva neke epohe. Na primjer, tko je pobijedio na utrci prije 50, 100 ili 150 godina uglavnom padne u zaborav, ali književnost ostaje. Književnici su ponos naroda. Trebali bismo raditi više na promociji naših pisaca, bilo suvremenih ili onih iz prošlih razdoblja. Na Sveučilištu smo počeli raditi na ediciji »Razglednica« – prije nekoliko godina objavili smo višejezičnu zbirku »Poetska razglednica« s pjesmama naših pjesnika i fotografijama Zadra, a sada smo pri kraju nove zbirke koja slijedi sličnu koncepciju, poezija na hrvatskom jeziku i u prijevodu, naglašava pjesnikinja Božić, dodajući kako će o tome više govoriti kada sve bude gotovo.