Silvio Vujičić predstavio izložbu 'Dodir smrti': "Dobra umjetnost izaziva posljedice"

U sklopu 20. Manifestacije Noć muzeja na temu »Muzeji – vidljivi i nevidljivi« koja je održana u Muzeju antičkog stakla Zadar (MAS), predstavljena je izložba »Necrohaphe – Dodir smrti/Touch od death« autora Silvija Vujičića. Ova izložba okuplja devet impresivnih radova koji istražuju granicu između umjetnosti, biologije i arheologije. Među izloženim radovima, serija »Chromatic Charms«, inspirirana arheološkim nalazima falusoidnih oblika, zauzima posebno mjesto. U ovoj seriji izdvajaju se tri rada – »Lucky Me« (A7980, A10383 i A11046) izrađena digitalnim ispisom kromatografske ploče s ekstraktom tratinčice. Tu su i radovi iz serije »Daisy Chain«, poput »Fucking Innocence« i »Broken Innocence«, izrađeni od laminiranog stakla i sušenih cvjetova tratinčice, te intrigantni radovi »Smrtonosna tišina/Autoportret kao Harpokrat« i »Collector/Sakupljač«, koji kombinaciju kristalizirane tvari i moderne materijale. Izložbu zaokružuje rad serije »Somnus«, reljefno staklo s galenitom, koji se savršeno uklapa u temu smrti i postojanja.

“Smrtonosna tišina”

Silvio Vujičić je vizualni umjetnik i modni dizajner poznat po tome što nedvojbeno istražuje provokativne i duboke teme, kao što su odjevni fetiši, seksualni identitet, mrtve materije, otrovne psihoaktivne supstance, smrt i prolaznost. U svojim radovima nadmašuje granice tradicionalnih medija i oslanja se na mitološke motive, alkemijske zapise, te povijest umjetnosti i modu, koju razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente. Spoj povijesti i suvremenih fenomena temelj je njegovog stvaralačkog procesa u kojem koristi rijetke, opasne i efemerne materijale poput ekstrakata iz ilegalnih biljaka, čistog kofeina i parfema od tjelesnih izlučevina, koje obrađuje kemijskim metodama kao što su kristalizacija, destilacija, ekstrakcija i sublimacija, prema vlastitim receptima. U njegovom radu je trajna preokupacija proces nastajanja i nestajanja, dok nam ovom aktualnom izložbom demonstrira svoju vještinu spajanja umjetnosti i znanosti, ali nam ujedno i pruža uvid u svoju duboku refleksivnu narav koja propituje život, smrt i sve one nevidljive stvari koje oblikuju naš život.

Između života i smrti

– Neki od radova na ovoj izložbi nisu noviji, ali su povezani s mojim umjetničkim istraživanjem. Prije godinu dana sam upoznao kustosicu muzeja, Jadranku Belevski, koja je pokazala interes za moj rad. Moj umjetnički pristup često se bavi temama smrti, prolaznosti, kao i istraživanjem povijesnih slika, pigmenata, minerala i otrova. Kroz ove medije, komuniciram s temama koje me duboko fasciniraju. Jadranka je prepoznala poveznicu s MAS-om, posebno u kontekstu rimskih rituala i njihovog odnosa prema smrti. Naime, Rimljani su smrt shvaćali kao prirodni dio života, pa su rituali vezani uz smrt bili integralni dio njihove svakodnevice. Zbog toga me pozvala da sudjelujem u prošlogodišnjoj bijenalnoj izložbi, a naš dijalog je nastavljen i dalje. Jadranka me na neki način »hranila« muzejskom građom, poput staklenih amuleta u obliku falusa od fajansa, koje sam potom interpretirao u svojim kromatografskim crtežima. Sama zgrada muzeja bila mi je zanimljiva jer ona, u mom viđenju, postavlja pitanja o smrti, ne u negativnom smislu, nego kao prostor koji sakuplja predmete iz zagrobnog života. To je bila inspiracija za moj rad »Sakupljač« – 3D printanu zgradu koja je, nakon što je tiskana, tri mjeseca kristalizirana u crvenoj soli. Ta sol, koja se nekoć koristila u proizvodnji fotografskih ploča i filmskih materijala, danas se sintetizira, a zanimljiva mi je zbog svoje povijesti jer se nekada dobila od životinjske krvi. Tim radom donosim hommage MAS-u i njegovoj ulozi kao sakupljaču duša i predmeta mrtvih. Ostali radovi u izložbi prate ciklički tok ove teme, a sama zgrada kao »Collector« simbolizira taj prostor, stvarajući dijalog između života i smrti, priča nam Vujičić.

“Sakupljač”

MAS i Arheološki muzej Zadar posjeduju male falusne amulete koje su Rimljani nosili kao talismane za sreću i odstranjivače uroka. Ono što je fascinantno, kako navodi autor, jest da su prije 2.000 godina ovi amuleti bili posve prihvaćeni, dok su danas, zbog promjena u društvenim normama – kontroverzni.

– Taj kontrast bio mi je zanimljiv jer pokazuje koliko su se naši stavovi promijenili. Za mene, kromatografija je način otkrivanja skrivenih slojeva nevidljivog. U svojoj metodologiji uzimam kustoske crteže tih amuleta i prenosim ih na kromatografske ploče koristeći ekstrakt iz cvijeta tratinčice. Pigment iz cvijeta tratinčice omogućuje mi da otkrijem skrivene boje i slojeve, stvarajući efekt akvarela u kojem se raslojavaju ti motivi falusa. Tratinčica je posebno zanimljiva jer su je Rimljani koristili u ritualima za komunikaciju s mrtvima, a kroz povijest je postala simbol nevinosti. Cvijet tratinčice nosi dualnu simboliku – s jedne strane šokantan, a s druge strane nosi duboku metafiziku i povijesni narativ, koji je zapravo vrlo složen i višeslojan, govori nam autor ove izložbe, koja se može pogledati do 31. ožujka 2025. godine.

Otvorenje izložbe/Foto: Luka Jeličić

Provokativna refleksija

Na izložbi se može pogledati njegov intrigantan autoportret izrađen u opasnom materijalu – sintetiziranom kofeinu, gdje stvara provokativnu refleksiju o riziku od smrti koja je uvijek negdje iza ugla.

– Ova skulptura prikazuje moj autoportret u pozi Harpokrata, boga šutnje kojeg su Rimljani stvorili reinterpretirajući egipatske bogove. Naime, oni su pogrešno interpretirali egipatskog boga, misleći da je dječak s prstom na usnama bog šutnje, iako je zapravo riječ o Ozirisu kao djetetu. Rimljani su od toga stvorili Harpokrata, boga šutnje, a mali amulet tog boga nosio se oko vrata. U svom radu, reinterpretirao sam tu poziciju prema egipatskom principu, gdje je Harpokrata držao rog izobilja, a ja u njegovoj pozi držim mobitel i prst na usnama. Mobitel danas predstavlja virtualni prostor, beskrajne informacije i mogućnost neograničenog uvida u svjetove u svakom trenutku. Vjerujem da živimo u najboljem mogućem vremenu jer nam je sve dostupno. Danas, u usporedbi s prije 20 godina, kad bismo morali odlaziti u knjižnicu, tražiti rječnike i istraživati, sada sve informacije možemo pronaći u sekundi. Taj napredak smatram pozitivnim jer nam omogućava da istražujemo još više i brže. Skulpturicu sam izradio od 100 posto sintetiziranog kofeina, što je bijeli kristal koji je izuzetno otrovan i ubojit. Kofein se koristi u kavi, čaju, energetskim pićima, a u ovom obliku postaje smrtonosan. No, skulptura je zaštićena staklom zbog sigurnosti, jer bi kontakt s njom mogao izazvati trenutačnu smrt od srčanog udara, pojašnjava nam Vujičić.

“Cromatic Charms Series/Lucky me”

Govoreći općenito o umjetnosti, kaže kako vjeruje da je ona uvijek na neki način opasna.

– Moj moto je da dobra umjetnost uvijek ima posljedice i da je uvijek opasna, bez obzira na formu u kojoj se pojavljuje. Uzmimo, na primjer, Botticellijeve slike koje danas svi smatramo prekrasnima, poput »Rođenje Venere«, koje posjetitelji Firence često gledaju. No, u vrijeme kada su nastale, te su slike bile izuzetno kontroverzne. Zapravo, one su tada bile prava pornografija, a osim toga, predstavljale su paganizam u vrijeme kad je inkvizicija i vjerski progon bio na vrhuncu. Botticelli je, u katoličkoj Italiji tog vremena, slikao božanstva paganskog porijekla, zbog čega je bio prisiljen spaliti neke od svojih djela kako se ne bi zamjerio vladajućoj stranci. Za mene, sva umjetnost postaje stvarno vrijedna i opasna kada izazove posljedice – to je moj moto, naglašava ovaj osebujni umjetnik. Također, u razgovoru se dotaknuo i slikara Caravaggia, koji je, prema njegovim riječima, bio pravi preteča ovog koncepta opasne umjetnosti. Osim što su njegovi motivi fenomenalni, kako kaže, Caravaggio je kontroverzan i zbog istih tih prikaza – prikazivao je dječake u vrlo nesvakidašnjim pozama, ali isto tako i svece, što je za to vrijeme bilo šokantno.

Drevne civilizacije

Vujičić je od djetinjstva bio duboko fasciniran arheologijom i poviješću umjetnosti. Sjećanja na trenutke kada je bio »začaran« gledajući filmove poput onog s Elizabeth Taylor kao Kleopatrom ostala su mu duboko urezana, pa do ostalih Hollywoodskih filmova koji su prikazivali Egipćane i Rimljane. Sve je to ostavilo velik utjecaj na njega i oblikovalo njegov interes prema drevnim civilizacijama.

“Daisy Chain Series”

– Kad sam počeo dublje iščitavati te teme, shvatio sam da su to bila razdoblja kada su se ljudi intenzivno bavili konceptima – baš kao što to danas rade suvremeni umjetnici. Ono što mene kao umjetnika zanima jest traganje za tim starim konceptima, koji su često kontroverzni i provokativni. Naravno, nekada su bili vezani uz elitu i određene zatvorene krugove, ali upravo me to ispunjava. Kad posjetim Prado ili gledam Hermafrodita u Palazzo Borghese u Rimu, fascinira me činjenica da je takva skulptura bila dio nečije palače i da je uspjela preživjeti stoljeća. Čak je više puta kopirana kroz povijest, što mi daje nadu. Upravo zato često obilazim arheološke i prirodoslovne muzeje, istražujem materijale, minerale, otrove – tko ih je koristio, zašto, kako su djelovali na tijelo, tko se njima ubio. Tako slažem svoje koncepte. Moji radovi funkcioniraju na više razina. Ako ih promatrate samo vizualno, možda ćete doživjeti određenu estetiku, ali bez čitanja legendi i istraživanja materijala s kojima su izrađeni, propuštate cijeli koncept. Ako se ne posvetite tome, ako ne počnete povezivati elemente – što je korišteno, zašto i kako – tada ste lišeni ključnog sloja rada. Recimo, rad »Eternal Silence« – imate Harpokrata, boga šutnje, izrađenog od kofeina, psihoaktivnog stimulansa i jedinog društveno prihvaćenog narkotika, koji u određenoj dozi postaje smrtonosan otrov. Ako netko ne može sam prepoznati koncept iz svega toga, onda možda ni ne treba ići u galeriju, govori Vujičić.

Iako, kako ističe, ne stvara umjetnost zbog publike – voli kada njegovi radovi komuniciraju s ljudima, ali dok ih radi, o tome ne razmišlja.

Znatiželja gura naprijed

– Poruku je lijepo poslati, ali da bi je netko zaista primio, mora se otvoriti i angažirati. Mislim da je tako sa svime u životu. Umjetnost prestaje biti umjetnost ako je radimo za svakoga. Ona je spoj različitih elemenata, teško ju je jednoznačno definirati jer se ta definicija neprestano mijenja. Vjerujem da uvijek postoji samo jedna ispravna definicija umjetnosti – ali ta se definicija mijenja iz godine u godinu. Zato je sada neću pokušati odrediti. Jednom sam to učinio u intervjuu prije deset ili dvadeset godina, pa se u međuvremenu promijenila. Od tada sam odustao od takvih pokušaja, govori nam Vujičić čiji je glavni medij instalacija, ali se uz to bavi i grafikom te modnim dizajnom.

“The Garden”

Za kraj razgovora podijelio nam je svoju životnu filozofiju, odnosno što ga vodi u njegovom procesu istraživanja i stvaranja.

– Vodi me znatiželja – mislim da je to ono ključno što umjetnike gura naprijed. Umjetnost se ne stvara iz potrebe ili zbog očekivanja. Kad si mlad, možda misliš da će se nešto veliko dogoditi, ali s vremenom shvatiš da te zapravo vodi interes, želja za istraživanjem. Bavim se stvarima koje me intrigiraju, seciram ih, stavljam ih pod vlastitu obdukciju – analiziram od čega su napravljene, tko ih je stvorio, zašto, gdje su završile i jesu li uopće preživjele. Ako u nečemu pronađem vezu s današnjim kontekstom, uzimam to kao polazište za daljnju analizu i stvaram nešto novo. Nemam nikakva očekivanja i iskreno, ne zanima me previše tuđe mišljenje. Pitam tek nekolicinu ljudi do čijeg mi je mišljenja zaista stalo – ali ni njih uvijek. Možda im se nešto neće svidjeti, i to je u redu. Najvažnije je biti zadovoljan sobom i vlastitim istraživanjem, nastaviti raditi i pomaknuti granice sa svakim novim projektom. Bitno je da se stvari neprestano događaju – da se nešto uvijek kreće naprijed, zaključuje svestrani Vujičić.