Razgovarali smo s Tarikom Filipovićem: 'Najvažnije je da se međusobno poštujemo i uvažavamo'

U Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar gostovala je predstava »Da sam ptica« u kojoj Daria Lorenci Flatz i Tarik Filipović, pod redateljskom palicom Arije Rizvić, donose intimnu priču mladog para koji početkom ’90-ih bježi iz opkoljenog Sarajeva u Beč u potragu za novim životom. Predstava, nastala prema tekstu dramaturginje Nikoline Bogdanović i u produkciji FIJI Grupe, snažno progovara o izbjeglištvu, sjećanju i pripadanju, a pritom donosi i prepoznatljivi bosanski humor koji i u najtežim trenucima pronalazi nadu.

Nakon zadarske izvedbe, Tarik Filipović za naš je list otvorio vrata procesa nastanka predstave te govorio o temi izbjeglištva, važnosti humora, suradnji s mladom redateljicom, svojim dugogodišnjim projektima i životu između kazališta, filma i televizije.

Na samom početku razgovora ističe kako mu je upravo ovaj projekt imao posebno značenje, i profesionalno i osobno.

– Odigrao sam stvarno jako puno predstava, mislim da sam već blizu četiri i pol tisuće izvedbi ukupno, ali ova mi je posebno prirasla srcu. Jedna je od najdražih u mojoj karijeri. Sve je počelo kada me redateljica Arija pozvala da radimo nešto na tu temu, što me odmah zaintrigiralo. Dugo sam želio surađivati i s Darijom Lorenci Flatz, pa sam predložio da i nju uključimo. Tako se okupila ekipa i krenuli smo raditi ozbiljnu, iskrenu predstavu, započinje glumac.

Potraga za novim životom

Tekst predstave nastao je na temelju opsežnog istraživanja dramaturginje Nikoline Bogdanović, koja je razgovarala s bosanskim izbjeglicama.

– Upravo na temelju tih istinitih svjedočanstava nastala je priča o paru iz Sarajeva, fakultetski obrazovanom, s malim djetetom, koji nakon rata odlazi u potragu za novim životom. Ne od nule nego iz minusa. I upravo se u toj priči prepoznaju mnogi diljem svijeta – ne samo oni koji su prošli rat, nego svi koji su morali iznova graditi svoj dom i identitet, kaže Tarik te dodaje kako vjeruje da su napravili predstavu za pamćenje, onu koja se može igrati »zauvijek«.

Predstava je ostavila snažan dojam i na zadarsku publiku.

– Ne volim hvaliti svoje projekte, ali ljudi sami kažu da im ova predstava dugo, dugo ostane u mislima. Daria je sjajna kao partnerica, a cijeli je tim napravio nešto na što stvarno možemo biti ponosni. Drago mi je da je i zadarska publika konačno imala priliku vidjeti predstavu. Vidjelo se da su baš uživali, ističe glumac.

Dodao je kako je ovo ona vrsta predstave nakon koje ljudi ostanu ispunjeni, ispražnjeni, uplakani i pomalo slomljeni, čak i ako nemaju sličnu životnu priču. Također, nerijetko nakon svake izvedbe dobije mnoštvo poruka, i od prijatelja i od potpuno nepoznatih ljudi koji mu se jave preko društvenih mreža.

– Poruka je uvijek ista: ljubav, tuga i zahvalnost. Ljudi u predstavi prepoznaju svoje sudbine, ili sudbine svojih bližnjih, koje bi bile posve drugačije da nije bilo nesretnog rata. I meni je to posebno blisko, jer i u obitelji i među prijateljima imam slične priče. Na putovanjima, kad igramo po Europi ili svijetu, često srećem ljude koji se u toj priči odmah prepoznaju, iskreno će Tarik.

Nastavlja kako predstava »Da sam ptica« nije samo priča o ratu, nego i o iskustvu odlaska, o svima koji su morali započeti život iznova, često u zemljama koje ih dočekuju s nerazumijevanjem i predrasudama.

– Svugdje ima naših ljudi koji se apsolutno identificiraju s ovom pričom. To su oni koji su nakon fakulteta i nakon rata otišli negdje gdje im objašnjavaju kako se pušta voda na WC-u, kao da smo s nekog divljeg podneblja. A onda još dobiju upute za daljinski, zamrzivač, toster, mikser… Ali naši su ljudi, mogu to slobodno reći, jedni od najprihvaćenijih u Europi. Brzo se asimiliraju, prihvate način života, obrazuju se. I naše je školstvo, unatoč svemu, bilo jako dobro, pa su mnogi svojim radom pozitivno iznenadili zemlje u koje su došli. Gdje god da sam bio – u Švedskoj, Njemačkoj, Irskoj, Australiji – čujem samo riječi hvale. Ipak, ostaje taj žal. Koliko je kvalitetnih ljudi otišlo, i kako bi naše sredine izgledale da su ostali. Grad čine ljudi, a mnogi su morali otići, govori Tarik, izražavajući vjeru da će se taj krug jednoga dana zatvoriti, da će se naši uspješni ljudi početi vraćati, ulagati ovdje i pomagati stvarati drugačiju klimu. To bi, kaže, bio najljepši epilog svemu.

Humorom kroz tragediju

Nakon priče o težini odlaska i prepoznavanju vlastitih sudbina u predstavi, glumac otvara i drugu stranu te priče – onu koja omogućuje da se takve teme uopće iznesu na scenu. To je, kaže, humor, bez kojeg se ovdje nikada nije moglo živjeti.

– Humor je u Bosni i Hercegovini način života i obrambeni mehanizam. Nakon tragedije i svega što se dogodi, već sutra krene neki vic. Ljudi se tako brane, ne žele stalno biti s tugom koja ih prati. Sve je to život. I u ovoj predstavi smo kroz humor ispričali jako puno. Publika to prepozna. Zato nakon puno smijeha tijekom predstave ljudi na kraju često odu uplakani. Opet kažem, to je život – i to je receptura koju najviše volim: kad u jednoj predstavi uspijem objediniti sve emocije, sve osjećaje koji nas prate i koji su dio naše svakodnevice, ističe poznati glumac.

Uspostaviti tako snažnu emocionalnu nit s publikom moguće je samo kada iza predstave stoji skladan i posvećen tim. Upravo zato Tarik s posebnom toplinom govori o suradnji s redateljicom Rizvić.

– Ovo nam je prva suradnja, ali siguran sam da neće biti i posljednja. Arija je jako talentirana, promišljena i ozbiljna u svom poslu. Iako, moram priznati, na prvu nisam mogao vjerovati da je redateljica, jer izgleda još mlađe nego što jest. Ali vrlo brzo smo se povezali, sprijateljili i počeli raditi na jednom divnom nivou. Arija jako dobro promišlja kazalište, inteligentna je, empatična i ljudski ugodna za rad. To su suradnici kakve svatko poželi. Trenutačno se više bacila u glumačke vode, ali redateljica je po vokaciji i siguran sam da će se tome vratiti. Nedavno je radila predstavu o životu Luke Modrića, a vjerujem da nas u budućnosti čeka još neka zajednička priča, naglašava ovaj kazališni umjetnik, dodajući kako je to sve prirodan proces.

– Jednom si ti novo lice, a onda s godinama postaneš »iskusni glumac«, dok novi talenti dolaze iza tebe. Najvažnije je da se međusobno poštujemo i uvažavamo, bez obzira na godine i iskustvo. Ja sam, primjerice, imao sreću raditi s velikanima poput Mustafe Nadarevića, Relje Bašića, Špire Guberine, Borisa Dvornika, Ive Gregurevića, Ane Karić… Svi su oni prema meni bili i mentori i ravnopravni kolege. To je put kojim treba ići – da mladima otvaraš vrata, da dijeliš iskustva. Kao što je meni nekad bilo ispunjenje sanjati o suradnji s njima, tako sada vjerujem da mladima znači raditi s nama. I ono najvažnije, uvijek možeš i ti učiti od mlađih. To mi se mnogo puta potvrdilo u karijeri.

Sjećanje na Ćiru

Nakon što je govorio o važnosti međusobnog povjerenja i učenju od kolega, Tarik se prisjetio i svojih dugogodišnjih projekata koji su obilježili njegov glumački put. Među njima posebno mjesto zauzima monodrama »Ćiro«, koju je u listopadu izveo i u Domu kulture u Benkovcu.

– Na sceni je već osam godina i odlučio sam da ću je igrati dokle god mogu stajati na nogama. Tako odajem počast i poštovanje pokojnom prijatelju Ćiri Blaževiću. Rijetko tko za života dobije monodramu o sebi, a Ćiro je to zaslužio. I sam je imao priliku gledati predstavu i jako ga je dirnula.Gledao ju je sedam puta. Gdje god da sam je igrao, pa i u Benkovcu, svugdje je bila divno primljena. Predstavu sam izvodio doslovno po cijelom svijetu, priča iskusni glumac, dodajući da trenutačno igra sedam različitih naslova, bilo u vlastitoj produkciji FIJI Grupe, bilo u matičnom ansamblu Kazališta Kerempuh.

Ističe kako je imao sreću da je bio prijatelj s Ćirom, pa tu predstavu igra punog srca.

– Taman kad sam pomislio da više neću, Ćiro nas je, nažalost, napustio. I tada su opet počeli stizati pozivi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i šire – svi su željeli vidjeti predstavu. Tako da, dokle god mogu stajati na nogama, igrat ću je. Nek’ ta priča živi. Pamtit ću ga po njegovoj energiji. Bio je kolektor dobre energije, čovjek koji je volio ljude i živio za njih. Njegova svjetla na pozornici uvijek su morala biti upaljena – drugačije nije znao. Znao bi mi reći: »’Ajde, dođi na kavu, da se malo ismijemo«. I to je bio on – vedar, strastven, uvijek spreman nasmijati druge i sebe, prisjeća se Tarik.

Na pitanje kako bi njegov prijatelj Ćiro reagirao na predstavu »Da sam ptica«, kaže da nije bio izbjeglica u klasičnom smislu, ali jest prošao kroz neimaštinu, glad i teške početke. No, kako kaže, radio je sve, i polako, korak po korak, došao do vrha i ušao u legendu.

Nema praznog hoda

Upravo takvi projekti, koji u sebi nose i osobnu i profesionalnu dimenziju, oblikovali su Tarikovu glumačku putanju. A ona se, uz kazalište, već godinama uspješno grana i na druge medije koje ne razdvaja strogo.

– Sve je to isti svijet, samo različiti izrazi. Moji dani nikad nisu slični jedan drugome i to je odlično. Imam puno predstava, a nedavno su izašle i dvije serije: jedna u Španjolskoj, »El Centro«, i »Kotlina«, bosanskohercegovačka kriminalistička drama s našim Oscarovcem Danisom Tanovićem, koja se prikazuje i na HRT-u. Trenutačno snimam dva filma, a do proljeća kreće i druga sezona španjolske serije. Uz to radim i nove predstave i privatno i u Kerempuhu. Sve to zajedno čini jednu dobru križaljku, ističe svestrani glumac, kod kojeg gotovo nikad nema praznog hoda.

Međutim, koliko god radio, uvijek pokušava ostaviti dovoljno prostora za obitelj i vrijeme u kojem može napuniti baterije.

– Ne prihvaćam poslove koje ne mogu. Ne volim jurnjavu i noćna putovanja nakon predstave. Volim prespavati tamo gdje igram, bilo u Zadru, Benkovcu ili nekom trećem gradu; tako si ujutro čist u glavi. Kod mene nema rutine. Sreća je da posla i izazova uvijek ima. A ako ih nema – sam ih stvoriš. Sam napišeš tekst, kao što sam radio i što ću i dalje raditi. I kad sve zbrojim, mogu reći da sam zadovoljan. To je najveća nagrada, iskreno će Tarik, koji se ipak najviše od svega osjeća »svojim« u kazalištu.

– Kazalište je ipak temelj. Kazališni glumac je, kako bi se reklo, pravi glumac. Ali kazalište zna biti i rudnik – zahtjevno, naporno, emocionalno iscrpljujuće. Nikad neću zaboraviti rečenicu Ive Gregurevića, koji nije često igrao u kazalištu jer je više volio snimanja. Nakon jedne premijere »Revizora« pogledao me i rekao: »Čekaj, mi ovo sutra moramo opet igrati?!«, prisjetio se glumac kroz smijeh.

U svojoj dugogodišnjoj karijeri skupio je velik broj predstava koje izvodi godinama, a neke i više od 300 puta. Kako kaže, nema pravo na »slabiju izvedbu«, jer publika uvijek očekuje da to bude baš »njihova predstava«.

– Kerempuh je moj dom, tu sam već trideset godina, a sljedeće godine slavim obljetnicu. Moram reći, danas mi je možda još slađe snimati dobru seriju ili film, napominje svestrani umjetnik.

Bitno je ostati svoj

Koliko god volio kazalište, Tarik je naviknut djelovati na više frontova. Zato nije iznenađenje da mu je i televizija postala jednako važan prostor izraza.

– Moja voditeljska karijera mi je dosta toga i odnijela u profesionalnom smislu, ali mi je donijela još i više – najviše ljudskog osmijeha, a to je neprocjenjivo. Ne znam hoće li ovo biti zadnja sezona Milijunaša, kod nas se to nikad ne zna (smijeh). Gledanost je i dalje odlična, ljudi vole kvizove. Mi smo kvizaška nacija, volimo i »Potjeru« i »Milijunaša«. A meni je taj posao poseban jer tu nema glume ni pripreme, ali ima spontanosti, nepredvidivosti, emocije. Nikad ne znaš kako će se emisija razvijati, tko će ti doći u studio, kakva će pitanja pasti. I baš zato uživam u svakoj emisiji kao da mi je prva, iskreno će poznati voditelj.

Na kraju razgovora pitali smo ga ima li životnu filozofiju, misao vodilju koja ga prati kroz sve uloge, emisije i godine karijere.

– Znate što, sa svojih 53 godine i dalje se osjećam kao da sam tek na početku. I dok je tako, znam da sam ispunjen i da volim ono što radim. Trudim se u životu birati ispravne stvari, i privatno i profesionalno. Imam, kako ja to volim reći, svoje senzore koji mi pokažu što treba, a što ne treba raditi – prema poslu i prema ljudima. Nastojim ostati čovjek: jednostavan, pristojan, prisutan. U poslu uvijek želim iznenaditi i sebe i publiku, donijeti nešto novo, ponovno se motivirati. Volio bih da moje ime bude pozivnica ljudima da, kad vide da igram, kažu: »E, to želim ponovno gledati«. To mi je najveća nagrada, zaključuje Tarik.

Ljudskost prije svega

Iako je godinama jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica u regiji, ne doživljava se kao »javna osoba« u klasičnom smislu.

– Nikad u životu nisam razmišljao o sebi kao o nekom Tariku Filipoviću kojeg ljudi zamišljaju izvana (smijeh). Kako je znao reći veliki Halid Bešlić: »Hajde ne kompliciraj, ili si čovjek ili nisi«. I to je to. Jednostavno – ja sam ja. Svjestan sam plodova svog rada i to me veseli. Najljepše je kad vidiš da se netko nasmije, da uživa u onome što radiš – bilo da je riječ o predstavi, seriji ili Milijunašu. Ali da razmišljam o sebi kao o nekoj »zvijezdi« ili da očekujem poseban tretman – nikad. Ne postavljam se iznad ikoga, niti želim da se itko tako postavlja prema meni, jasan je voditelj.