"(Pret)posljednja panda ili statika" jedno od Radovčićevih najboljih redateljskih ostvarenja

“(Pret)posljednja panda ili statika” posljednja je ovogodišnja premijera 29. Zadarskog kazališnog ljeta. Komad u režiji Vinka Radovčića prema dramskom tekstu Dine Pešuta donosi dramu koja ne bježi od recentnih silnica hrvatske svakodnevice. Pešut s pozicije četvero mladih Siščana rođenih 1990. godine problematizira život generacije rođene devedesetih, stasale u teškim i kaotičnim ratnim godinama, one generacije koja ne može naći mjesto u društvu bez ideala.

Na specifičan način u “Statici” kroz lomljenje različitih fokalizatora iste radnje, pratimo rođenje, sazrijevanje i otrežnjenje jedne države.

Četiri dramska glasa

Četiri glavna dramska glasa, koji svoje obraćanje publici baziraju na dugačkim unutarnjim monolozima isprekidanim krokijima dramskih situacija, kreću s istih startnih pozicija, iz podrumskih skloništa bombardiranog grada, a život ih zatim oblikuje u potpuno različite ljude isprva malim pomacima koji vremenom postanu tektonski. Drama izrazito precizno i duboko sječe neuralgično tkivo poslijeratnog tranzicijskog društva.

– Kada sam prvi put pročitao dramski tekst odmah sam znao da je mogu realizirati u koprodukciji s HNK Zadar i to baš za Zadarsko kazališno ljeto. Okupio sam mlade glumce koji su na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Žanrovski je to koreo – dramska satira o mladima koji se bore s današnjim vremenom, kazao nam je redatelj Vinko Radovčić, dodavši kako u predstavi igraju Tea Harčević i Tomislav Dunđer, koje je sam Pešut želio vidjeti u tim ulogama.

– Univerzalna je to tema koja se presijava na cijelu državu. Filip Lugarić i Mirjana Đan također su u ekipi, dodao je Radovčić, iza kojeg je i izvedba “Umišljenog bolesnika” na “Ljetu”.

– Na scenografiji je velika zemljana površina Luke Langa, iz kojeg glumci izvlače rekvizite. Tema prati odrastanje četvero mladih ljudi u Sisku, njihove probleme i njihovo rješavanje kroz sam komad. Ima jako puno elemenata koji su danas aktualniji više nego ikada, kazao je Radovčić, koji u ovoj predstavi ne prati beznadni, kolektivni prikaz traumatizirane ratne generacije, već mnogoglasnu i energičnu borbu protagonista protiv statične situacije.

Isto tako, prikaz mnogih glasova postaje tipologija mlade generacije uhvaćene između dva svjeta, koji su izgubili izvorni prostor i neprestano se bore za novi – s neizvjesnim ishodom, ali i nadom u bolju budućnost.

Propadanje društva

Upravo se ovom predstavom pitamo koje su mogućnosti za ostvarivanje naših želja i ambicija te da li je uopće moguće izgraditi identitet unutar društva koje ga i samo još uvijek traži i gradi.

Budući da su sjećanja na Domovinski rat ili maglovita ili uvjetovana isključivo svjedočanstvima naših starijih, ove generacije istovremeno žive u prostoru prošlosti i sadašnjosti, a stradanja u Domovinskom ratu teško da se mogu odvojiti od kolektivnih trauma i nasilne prošlosti, pa stoga akcije naših likova postaju odraz društvene realnosti i beznadežne potrage za identitetom.

Upravo time počinje i komad koji se lako može okarakterizirati kao jedno od Radovčićevih najboljih redateljskih ostvarenja. Uz minimalnu, ali rječitu scenografiju četvero glumaca na pozornici ide na put kroz vlastite i kolektive traume, otkrivajući tako vlastiti, ali i identitet društva, koje propada i nazaduje istovremeno se trudeći da se izdigne iznad vlastite prošlosti, koju ipak čuva kao u mauzoleju.

“Podrumski dječaci i djevojčice”, kako sami sebe nazivaju djetinjstvo u ratu provode igrajući se igračkama europske djece, koja svoje djetinjstvo žive u nekom drugom, paralelnom, svemiru u kojem nema rata i razaranja. Ne čudi stoga da svoje životne priče prepričavaju uz zvuk odbijanja metaka od njihove domove, dok u podrumima čekaju primirje, kako bi se barem ponekad, kao normalna djeca mogli igrati na igralištu.

Njihovo djetinjstvo prolazi uz mrlju etničkih sukoba, igra porijekla i privatizacije koja je uništila poratno društvo i zauvijek obilježila napore mladih generacija da pokušaju društvo izliječiti od njegovih rak – rana. Djeca koja ne znaju ni za što osim za sukob, ipak su protiv rata i protiv Hrvatske, koja potencira ratni sukob.

U društvu u kojem protiv sukoba i ubijanja znači biti protiv Hrvatske, što ponovno znači biti protiv “kršćanske” obitelji, biti izopćenik u grotesknim društvenim odnosima najbolje je što se može dogoditi.

Dječje igre tako postaju odraz stvarnosti odraslih, slika života koji se pojavljuje kada odrasli zaborave da djeca postoje. Na početku drame upoznajemo četiri lica čiji su glasovi pomiješani u djetinjstvu te funkcioniraju poput jedne nepodijeljene svijesti, koji se nasilno razdvajaju ulaskom u kulturu, odnosno početkom obrazovanja. Njihovo nerazdvojno djetinjstvo povezano je mitskom pričom koja se zove: rođenje države iz užasa rata.

U konvencionalnom dramskom teatru u kojemu psihologija lica te radnja igraju dominantnu ulogu, neobična tijela često su prikazana kao karikature. Suprotno takvom tipu teatra u “Statici” tjelesnost nije tek marginalna prisutnost. Druga i drugačija tijela, tijela deformirana vremenom, tretirana su ne kao znak psihološke patologije, već kao redateljsko sredstvo.

Nacionalnost rođena iz užasa rata

Upravo u rođenju države i nacionalnosti iz užasa rata počinju problemi naših protagonista koji obilježeni stigmom generacije koja državu postupno treba izdignuti iz pepela rata, ne mogu pronaći sebe i svoje mjesto u vlastitom društvu.

Tragajući za mogućnošću intuitivne spoznaje i unutarnje, pomalo mistične povezanosti svijesti svojih likova, zadire se u dublju, nevidljivu, ali i intimniju, istinitiju stvarnost koja se skriva ispod površine političkih događaja, koji često potenciraju hibridne sukobe i ponovno rađanje ratnih pokliča i pozdrava, koji se i dalje ponosno prolamaju našim javnim prostorom.

Zato mi i jesmo društvo u kojem je Thomson najljepši prikaz domoljublja, tragikomičan prikaz države koja pokušava svoju prošlost ostaviti za sobom, dok se istovremeno iz petnih žila trudi na recentnoj prošlosti temeljiti svoju budućnost.

Marin (Tomislav Đunđer), Marija (Tea Harčević), Luka (Filip Lugarić) i Ana (Mirjana Đan) četvero je mladih Siščana različitih porijekla, obiteljskih očekivanja i vlastitih nadanja, koji unatoč trulom društvu u kojem žive zajedno otkrivaju tko su i kako preživjeti bez čvrstih temelja na koje se mogu osloniti.

Kroz predstavu se provlače tako mnogi društveni problemi koji nas već godinama muče, kao što du ekonomska i društvena tranzicija, obrana “vjere” i “hrvatstva”, kao i odnos prema ženama i manjinama. Upravo zato tonska podloga predstave igra jako važnu ulogu u prokazivanju najnižih pobuda moderne Hrvatske.

Preko Thompsona i njegove ustaško – domoljubne retorike, preko, “Moje domovine”, koja utjelovljuje sada već ispranu i potrošenu težnju za “mirom” i domovinom, te na kraju “Moje zemlje” Vice Vukova, gledamo odraz društva u kojem živimo i njegov odnos prema drugima i drugačijima. Neizostavan je i moderan odnos prema ženama i Hrvatskoj, koje se i dalje, kada prilike sazru, gleda kao na vještice koje rade protiv društva i države.

Igra prosperiteta i Europe, koju igramo otkad je neovisne Hrvatske, tako postaje ono što jest, dječja igra bez kraja i konca, koja nema pravog cilja te pridonosi propadanju društva i asimilaciji u “europsko” društvo. Protagonisti se tako pitaju postoji li život u kojem Tuđman nema svemoć nad državom, život u kojem nema rata u Bosni i svijet u kojem su svi sretni i imaju novaca.

No, njihova je i naša stvarnost ona u kojoj je premijer lutka koja govori četiri strana jezika, priča prazna obećanja i drugima prodaje sliku Hrvatske koja ne postoji. Igra je to moći i kompleksa u kojoj pobjeđuju tatini sinovi, koji imaju novac, moć i zaleđe, jer oni mogu raditi i govoriti što žele.

Iskrenost i suosjećanje

Kroz osjećaje bespomoćnosti i popularnosti, kroz koje naši protagonisti prolaze kao mladi tinejdžeri, vidimo društvo koje se pokušava dići na noge nakon rata i biti dijelom Europe. No, kao što i oni kroz pročišćenje od vlastite obitelji i prošlosti, traže sebe, tako i društvo kroz vječnu borbu tko je bio ustaša, a tko partizan i tko se koga treba sramiti, pokušava preobraziti se u društvo bez moralnih mrlja i tereta.

Nestajuća srednja klasa u takvom društvu promatra i negoduje, dok siromašne djevojčice traže princa na bijelom konju, a bogati rade što žele i s kim žele. Kroz komad tako gledamo pogled u prošlost i budućnost, prožet svim boljkama i strahovima našeg društva, koje je boji “boga”, dok istovremeno sluša cajke i nosi kratke minice.

No, naši nam protagonisti poručuju kako treba prevladati strah od preskakanja vlastite sjene i svijetu vratiti jednakom mjerom, jer život je za sve, a ne samo za avanturiste, kako neokonzervativni, nezaposleni i konzervativni idioti ne bi postali budućnost našeg društva.

Trebamo biti nepokoreni i lijepi, slobodni živjeti i ljubiti koga hoćemo. Upravo zato komad problematizira pitanja mentalnog zdravlja i seksualnog identiteta, njihove fluidnosti i pitanja koja često odgovaramo oslanjajući se na naše trulo društvo.

Upravo se zato pitanje mentalnog zdravlja i pokušaja samoubojstva događa u gradu u kojem nema budućnosti, a maštanje o ljubavi i sretnom životu svodi se na kako – tako sretan obiteljski život bez batina i svađa.

U takvom društvu koje živi opterećeno ratom i prošlošću igra školske pucnjave, statistike i socijalnih slučajeva, u kojima se konzervativci ne mogu oprostiti s oružjem iz rata, u kojem se životne i obiteljske niti prelijevaju kroz ekstremizam i nasilje nad onima koji nemaju drugog izbora doli trpjeti, postaje prava slika i prilika onog što mi trenutno proživljavamo, a što se desetljećima nakon rata nije promijenilo.

I upravo je zato “banda”, kako junaci predstave nazivaju svoju kliku, jedini prostor za iskrenost, suosjećanje i osjećaj pripadnosti koji danas tako rijetko možemo osjetiti. Jer bez toga smo samo prazne ljušture ljudi kojima bi željeli biti, pojedinci koji ne znaju kuda i što bi sa sobom, koji odustaju od života i prije nego što su ga počeli živjeti, koji pristaju na ono što društvo od njih traži jer se tako mora i žive jedan tužni i očajan dan za drugim, svrstavajući se uz one s kojima zapravo nemaju ništa zajedničko, samo kako bi mogli osjetiti i samo trunku pripadanja i prihvaćanja.

U životu nam zato uvijek treba još samo jedna lijepa uspomena, koja će nas posjetiti kako treba ustrajati, jer svatko zaslužuje biti voljen i poštovan, da bude slobodan i sretan bez pretencioznosti, preseravanja i skeleta iz ormara.

Ispiranje vode

Igre moći, uspjeha i luksuza, gdje slabi propadaju i brzo odustaju jer ne prepoznaju sami sebe i dom u kojem je vrijeme stalo, pa čak i nestalo, mjesto koje nazaduje i ne mijenja se, gdje se na ulicama igraju neka nova djeca i niču nove crkve, prostor je u kojem smo svi sami i usamljeni, prostor gdje se ljudska zloba opravdava krizom i siromaštvom.

Kozmos je to u kojem zaboravljamo na sami sebe i prijatelje iz djetinjstva, jer izrasti u sebe najveći je zadatak.

Kronična usamljenost i borba za propadajuću hrvatsku obitelj, uz žene koje žele biti bolje i pametnije od svoje ljepote i muškarce koji se silno trude izaći iz svoje kože i zaboraviti malu sredinu da bi završili kao uhljebi, gdje tonus mišića nestaje s malverzacijama i koža se trese, društvo je u kojem se ljudi mijenjaju, ali ono nikada. Društvo u kojem je vuk uvijek gladan i ovce uvijek mrtve.

Na kraju komada voda ispire sve blato života i patnje kroz koje protagonisti predstave dana prolaze, svu prljavštinu, mržnju i manjak samopouzdanja. Vidimo djetinjstvo i starost. Prošlost i budućnost egzistiraju u dijagonali, spremni za novi dom i novi život, u kojem prihvaćamo sami sebe i dvoje ništavne živote. Živo blato života u koje zakapaju cvjetove svojih ratom uništenih djetinjstava, postaje zemljom zla i katastrofe, ljubavi, uspjeha i neuspjeha i trulih temelja naše domovine.